NOVI INSPIRATIVNI DOŽIVLJAJI ISTRE

Iako sam se nekako nadao da ću proći na novom natječaju Istra inspirita, ipak brojnim poklonicima moram objaviti da nisam prošao, sa žaljenjem! Naime Istra inspiriti je bio objavio kreativni natječaj za prijedlog priča, mitova i legendi za novi Istra Inspirit doživljaj. Pobijedile su priče Danse Macabre, Kruna kralja Tomislava i Gusarski napad na stari Rakalj. Od srca čestitam pobjednicima nagrađenih priča – a ovu svoju „promašenu“ dijelim, a s kim drugim, do li s vama:

BECK IN... Novi Istra Inspirit doživljaj!

Dakle, scenski postav bi bio na komadu krupnošljunčane plaže pokriven s nekoliko običnih rozastih i nekoliko dunklplavih nivea ručnika, nekoliko šarenih deka, tri četiri platnena jednobojna luftmadraca, nekoliko sandolina do pola uronjenih u plićak, dva do tri PIPI suncobrana, koja lopta na napuhavanje, dva do tri ligeštula s platnom ponavljajućeg linijastog motiva i s odabranim glumcima koji čak u kazališnoj popuni ne moraju imati ni alternativna imena kao u đostri, ter se mogu zvati sasvim obično, recimo: Milorad, Janez, Fritz, Stjepan, Slobodan, Jovan, Giuseppe, Dževad, Zlatko, Milka, Helga, Rade, Romano, Gerda... svi su lagano do pretjerano crveni, nose velike plastične sunčane naočale, sombrero slamnate šešire i retro kupaće kostime u karo ili monokromnom štihu kod kojih oni ženski previše skrivaju, a oni muški pak previše otkrivaju!

Negdje se iz gomile s tranzistora na baterije čuje Mišo (Još i danas teku suze jedne žene ili Ostala si uvijek ista!), a na drugoj strani tiho plovi poznata melodija Lepe Lukić – Od izvora dva putića (sjećate se riječi: Od izvora dva putića, vode na dve strane, ne znam kojim pre bih stigla do tebe jarane...) a sve kako bi se zadovoljio i ukus nemalog broja prvoboraca i djelatnog vojnog osoblja koje se onomad jedino od našeg življa valjalo na našim plažama i nevoljko gurkalo po šljunku s donedavnim okupatorima.

Sve na setu, po glumcima i uokolo njih vonja na mnogo uludo prolivenog žestokog više od nekoliko puta rafiniranog dalmatinskog maslinovog ulja pomiješanog s istarskim i običnim suncokretovim u omjeru 3:2:5, nasipanog u bočice od unučića pelinkovca, segesticine trojka vodke ili navipovog konjaka, kifozična djeca što im je još na glavi maska s dihalicom, cmolje jeduć debele modre šljive, petrovače jabuke, a po dlanovima im se cijede slatke smokve u bojama mađarske zastave i ogromne zelenkaste bobice grožđa koje se tada zvalo "kozje sise", netko jede i sočnocureće čupave breskve, koje još satima bodu kad ih prisloniš na golu kožu!

U scenografiji sudjeluju i domorodci: fotograf s u istarskoj narodnoj nošnji obučenim pomoćnikom koji za sobom vuče olinjalo magare za slikanje djece (a i supijanih odrasalih), sladoledar s bijelom kapicom i aluminijskom ledom hlađenom bačvicom obješenom oko vrata u kojoj se nalaze dvije limom odvojene boje sladoleda (jagoda i čokolada), a sastavni dio postava je i štand sa (samo domaćim) suhim i svježim voćem, teškim crnim vinom koje udara u glavu i rakijom lozom, a koji opslužuje domaća nona isto u narodnoj nošnji premazana svim mastima (to se osjeti) – što će naravno posjetitelji eventa za skromnih 200 kunica ulaznine moći i probati!

Uz ovaj štand tu je i neizostavni (suho)zidić, odnosno priručni štand sa suvenirama na kojem na grubo tkanoj prostirci boje črljene zemlje s karakterističnom istarskom šarom, nalaze drveni magarci s buradima, elegantne čaplje, kutije s pticom koja kljunom izvlači cigarete, ptice koje klepeću krilima kad ih guraš po tlu i glinene svirale slične okarinama koje veselo žvrgolje kad ih napuniš vodom i onda zviždiš na njima, a ako se od volontera prikupljeni uzorci, dajbože, rasprodaju, lako je nagodinu naručiti originalne nove iz Kine.

I za kraj, a kako bi se opravdalo ulazninu, u boriku iznad plaže gdje se uporni Nazorovi cvrčci trude nadjačati pucketanje ognja u po' podne, kad je zvizdan najjači, vrte se na ražnjevima nekoliki janjići i prasići uz koje su smještene montažne tribine, budući na tom dijelu postava ima uvijek najviše publike, na kojima u svojevrsnom realitiju sline cure uzbuđenim, zdravim životom zasićenim i preplanulim EU džogerima, šetačima, biciklistima, triatloncima i biatloncima, ironmenima i ironwomenima dok se cvrčanje reš prepečene kožice na prasićima bori sa već spomenutim Nazorovim cvrčcima!

U finišu programa, dok jara ubija svaki udah i dok se ražnjevi pompozno dižu s vatre, svi glumci s plaže svečano hodeći dolaze u borik i zajednički, uz poznatu Beethovenovu Devetu glazbenu podlogu pjevaju Odu radosti u izvorniku na njemačkom:

Freude, schöner Götterfunken,
Tochter aus Elysium,
Wir betreten feuertrunken,
Himmlische, dein Heiligtum!

Deine Zauber binden wieder,
Was die Mode streng geteilt;
Alle Menschen werden Brüder,
Wo dein sanfter Flügel weilt.

Und so weiter... und so weiter...

Eto... Imao sam ja i još nekoliko dobrih ideja za Istra inspirit doživljaj, ali se na žalost moglo javiti samo s jednom pričom; tako sam smislio da se uvede i vjerojatno greškom zanemareno Zlatno runo - poznatu priču o Argonautima koja je i dala ime poluotoku (Dunav > Ister > Istra), pa onda i Koradovu zvjezdarnicu na Tićnu u doba ljetnog suncostaja – neobuzdanu i razuzdanu mitsku barbarsku noćnu veselicu samo za 18+, kombiniranu s pričom o dolasku Slavena na ovo područje i traženje zmajevih linija po tijelima opijenih sudionika/ica, pa onda možda i poneki rivajval velikih partizanskih bitki u Drugom ratu: npr. oslobođenje Poreča...

IZBORNA DEMOKRACIJA – JESMO LI JEDNAKI ILI JEDNAKIJI - KREĆEMO LI S ISTIH POZICIJA?

… ili smo, što je vjerojatnije, jednaki i jednakiji: podijeljeni i na startnim pozicijama na svinje, pse i ovce.

Naime neko vrijeme se već pobliže bavim lokalnim izborima, furam se po onim tribinama na kojima smo Zajedno – Insieme, a sa sumještankom i prijateljicom Dagmar Radin pokrećemo nekakvu našu lokalnu građansku priču u Kaštelir – Labincima pod imenom Izađimo - Usciamo, razmjenjujem informacije, proučavam pravila i zakone, izbornu logistiku, marketing i sve oko njih. Nisam neki ekspert, učim, pa ovaj moj tekst možete shvatiti prije kao skupinu pitanja, nego li odgovora!

Izborna pravila lokalnih izbora po meni su puna nedorečenosti i rupa kojima je izgleda osnovni cilj zamutiti vodu malima i nezavisnim građanskim listama, a razbistriti je – tj. ostaviti je pitkom - velikima! Tako je vele u puno drugih demokracija, upasti u igru kao „treći“ nije nimalo lako ni jednostavno.

Jedno od ustavnih prava da svaki građanin Republike Hrvatske ima jednako pravo birati i biti biran bilo na stranačkim ili na nezavisnim listama, već u startu producira ograničenja. Prije razrade valja spomenuti da ima nekih statusnih ograničenja koja nisu relevantna ovoj temi: birane ne mogu biti djelatne vojne osobe, policijski službenici, službenici i namještenici u Oružanim snagama RH te osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene, uključujući i uvjetnu osudu, na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci.

Ja ću o onim drugim – prikrivenim ograničenjima!

Da biste bili birani na stranačkim listama ne morate raditi nikakve posebne predradnje za stvaranje te liste osim da svojim potpisom potvrdite da ste svojevoljno i bez prisile na toj listi, te da niste kandidat na drugim listama, a čak ne morate biti ni član te stranke na čijoj se listi nalazite i koju očito podržavate (jer zašto biste inače na njoj uopće bili). Ili?

Da biste bili na nezavisnoj izbornoj listi morate prikupiti određeni broj potpisa potpore registriranih birača iz vaše izborne jedinice, koji su propisani zakonom i koju sežu od 25 potpisa birača u jedinicama do 350 stanovnika, do 2.500 potpisa birača u jedinicama s više od 500.000 stanovnika.

U mojoj izbornoj jedinici (općina Kaštelir – Labinci) ima oko 1.500 stanovnika što po pravilima traži 70 potpisa birača potrebnih za prijavu za pristupanje izborima s nezavisnom listom.

Te potpise možete prikupiti od bilo koga tko ima prijavljeno prebivalište na području jedinice za čije se predstavničko tijelo izbori provode. Jedna osoba može svoj potpis potpore dati i većem broju lista bez ograničenja.

Stranke ne moraju tražiti nikakve potpise.

Ako kao nezavisna lista morate predati/predložiti listu s odgovarajućim brojem osoba a koji broj mora odgovarati broju vijećnika u vašoj lokalnoj jedinici (u općini Kaštelir – Labinci lista mora imati 11 prijedloga, dok ih npr. u Poreču mora biti 17) – te osobe s liste ovjeravaju svojim potpisom pred lokalnom izbornom komisijom ili javnim bilježnikom da svojevoljno pristupaju listi, a prve tri osobe s liste smatraju se predlagateljima kandidacijske liste. Ni "velike" stranke često u malim izbornim sredinama nemaju više svojih ljudi za listu.

„Velike“ stranke lokalne izbore obično drže kao dosadni pain in the ass, a počesto i rakranu-  jer na lokalnoj razini često nemaju dovoljno kvalitetnih kadrova kojima bi popunili liste, a što tek onda reći za srednje i manje stranke koje u određenim područjima nemaju skoro nikog za staviti na listu osim možda registriranih članova koji čak i nisu dostatni za cijelu listu.

Tada na scenu stupaju zakulisne igre i uz obećanja ispod i preko stola „kupuje“ se nezavisne kandidate da bi se popunila lista sukladna izbornim pravilima ili potrebama: tako onda stranački terenci traže „nezavisne“ simpatizere: najčešće mlade osobe, žene i visokoobrazovane profile (po zadnjim ispitivanjima biračke raspodjele dobitna bi im bila nekako klonirana kombinacija sve te tri kategorije ljudi).

Dakle upravo tamo gdje bi nezavisne građanske liste i inicijative imale svoju punu funkciju neposredne demokracije jer poznaju svoju lokalnu problematiku, ljude i prilike – velike stranke smišljenom kupoprodajom i čudnim koalicijama s osobama, a ne strankama razbijaju mogućnost da im se tamo nekakva lista nađe na putu vladanja lokalom. Te „nezavisne“ osobe, su pred izbore, ako nisu članovi te stranke, politički tek NN građani s određenom karizmom koja će donijeti glasove… materijal za budućnost koji u slučaju neuspjeha možete lagano odbaciti kao suvišak! Izgorenu energiju!

Benevolentan stav prema građanskim inicijativama „velikima“ su se nedavno obile o glavu, tako da su im dobar dio kolača i pomutnju u vlastitim redovima učinili Most i Živi zid koji su u svojim osnovama, kad su se pojavile na političkoj sceni, bile tek lokalne građanske inicijative. Sad su već puno oprezniji!

Činjenicu da vam cijeli hrvatski izborni sustav, ako ste nezavisna građanska inicijativa, potpuno otežava postojanje, potvrđuje podatak kako su obje gore spomenute inicijative u međuvremenu postale stranke, te svoju lokalnu sliku i riječ „šire“ borgovskom sažimajućom ponudom nezavisnima – „Pristupite našoj listi ili nam tek dajte podršku i ne morate prikupljati nikakve potpise!“ „Zajašite na našem valu populizma, iskoristite nas!“ (Naravno ješka je bačena, pa tko se ulovi – ulovi!)

Jesmo li kao osobe, građani, inicijatori nezavisnih lista i građanskih inicijativa u startu onemogućeni djelovati brzo i učinkovito kao velike stranke – naravno da jesmo! Nemamo ni stranačku logistiku, mašineriju, terence, volontere, a bogme niti sredstva… a u startu bismo trebali biti jednaki!

Promjenu ovog pravila treba tražiti i od Sabora, Ustavnog suda, Državnog izbornog povjerenstva… a inicijatori tih zahtjeva trebale bi biti brojne nezavisne građanske inicijative, udruge, pa i one koje su u međuvremenu postale ili se utopile u strankama - možda čak i putem referenduma! Napredak i stvarno življenje neposredne demokracije – bez ovog je bespredmetno, luda borba s vjetrenjačama! Kao da se utrkujete s nekim na 100 metara, a on starta najmanje 50 metar ispred vas!

PROŠLA BAKA S KOLAČIMA

Svjedočimo nešto malo unazad kako se po našoj mrežnoj razmjeni sve češće viđaju postovi i stavovi vezani za crne i crvene, ustaše i partizane, je li bilo bolje nekad ili sad, je li Jugoslavija bila na tragu nečeg velikog ili je tek bila balon kao mnogi drugi istočnoeuropski baloni ispuhan diktatorskim zamislima svojih velikana. Prošla baka s kolačima!

Naravno svoj doprinos ovim suludim razmjenama dajem i sam! Mislim da upadam u zamku govorenja i stranputičarenja o toploj vodi dok prava pitanja ne izlaze na vidjelo – a što sve uglavnom odgovara politikantima koji nama vladaju, umjesto da upravljaju zajedničkim dobrom u naše ime! Ali kud svi Turci...

No opet postoje stvari koje ne treba nikad zaboraviti i o kojima uvijek i uznova treba pričati, ne bi li se utišalo crno zlo koje puže ispod kamena i koje vam stalno ko uteg čučeć na ramenu bruji o tome kako vrag i nije baš tako crn!

Ne znam zašto se neki moji fejsovski drugari čude na sve češće postove o tome kako je Juga bila bolja. Izvlače se poput zapisa u zaboravljenom spomenaru priče o samoupravljanju, nesvrstanima, socijalizmu s ljudskim likom, o zemlji koju su radili seljaci i tvornicama kojima su upravljali radnici... naravno vidjesmo baš na tom primjeru koliko uopće dobra karma, filozofija i ideja može biti degradirana, izopačena i okrenuta samouništenju; naravno vidimo i danas kako ideje o novim, mladim, samostalnim, svježim i demokratskim državama koje umjesto novih lučonoša pozitive u ostarjeloj matroni Europi postaju taoci na poligonu stranog kapitala i domaćeg neznanja.

Zašto se čuditi ako i neki koji se u Hrvatskoj ni u najluđim snovima i osami svojih misli nisu usudili pomisliti na tu skarednu misao – „nekad je bilo bolje!“ – sad odjednom prosvijetle i zavape tu retro mantru! Zašto? Ako uspoređuješ tihu i šuteću sivu Hrvatsku s čak i bezličnom Jugoslavijom, jasno ti je da smo onda bili jači, da nas je bilo više, da smo imali prijatelje kojih se nismo stidjeli... da smo bili primjer onoga kako bi Europa mogla izgledati, a da smo postali primjer vjerojatno onoga kako će i ona jednog dana izgledati! (A samo je trebalo posjesti par budala, bez njihovih vanjskih savjetnika, u istu sobu i ne puštati ih van dok se nešto suvislo ne dogovore, a što nikome ne bi okrvavilo ruke!)

Ako Hrvatskom (pa makar i u ovom iscifranom, a ofucanom svemudopuštenom vremenu predizbornom) krenu haračiti crnokošuljaši, ustaške pjesme počnu proglašavati domoljubljem, ako konzervativizam proglašavaju svojom zastavom, ako u ime obitelji počnu uništavati pojedince/pojedinke, ako protjeraju one koji se ne plaše govoriti istinu, ako bučne mise čudnih ljudi koji se vole oblačiti u ženske halje preuzmu pola TV programa, ako oficirčine preuzmu školstvo, a delikventi  zdravstvo, ako „tantezatante“ postane ideologija kojom se zamagljuju lopovluci onih kojima već 26 godina država služi kao bankomat odobren njima po rođenju, po redu i zakonu – tko onda neće reći: prije je bilo bolje!?

Ako dakle takvi odličnici zavladaju i ako nedajboh počnu takve crne pirove i obrasce hinjenog domoljubnog častohleplja prenositi i kopipejstati i ovdje po Istri, ozbiljno vam velim da ću ja, koji ne vjerujem ni u silu, ni u vojske, ni u uniforme, ni u sepratiste, ni u unitariste, prvi otići čuvati rampu na Učkoj!

Naravno svi su se oni - koji uspoređuju Jugoslaviju koju pamte i Hrvatsku koju žive - i vele da je Juga bila tamnica, a da je Hrvatska ostvarenje njihovog stoljetnog sna, trebali već odavno probuditi. Taj san u koji ih furaju, snoviđenja su ovisnika na teškim drogama koje mu vlastodršci neumorno nabavljaju i dodatno je njome zaglupljuju i fiksaju. Ali pitanje koje treba riješiti na ovim prostorima nije pitanje odluke između ustaša i partizana, nekad i sad, „jednoumlja“ i „demokracije“ – pitanje koje nam visi nad glavom hoće li nas biti ili ćemo nestati, istopiti se na svojoj djedovini poput Indijanaca u Americi.

Oni koji vam ubacuju kost (na koju se ko ludi kačite i trošite) o uspoređivanju Hrvatske i Jugoslavije, samo ne žele da uspoređujete Hrvatsku s Burundijem, Obalom Bjelokosti, Bugarskom, Mađarskom, Portugalom ili  Grčkom na primjer... jer tu gubimo bitku! Hrvatska svoje vrijednosti rasprodaje umjesto da ih oplemenjuje! Hrvatska nestaje.

A onima koji tulumare na crnim misama i koji kažu da fašistički vrag i nije bio baš tako crn, a koji se patološki boje drugačijih, obojenih, šutljvih, glasnih, izbjeglih, koji se boje lezbi i pedera, rokera i džezera, onih koji su ubijeđeni da su se njihove prababe, pranone, pratetke, praujne handrčile samo s njihovim čistokrvosljednim prađedovima, pranonićima, pratetcima, praujacima i to još od Stoljeća Sedmog – treba objasniti da su takve priče suprotive i Bogu i Darwinu i Zdravom Razumu.

Njima bi trebalo ispričati da je lako moglo biti i drugačije! Moglo je!

Da su bad guysi pobijedili, mogli smo već godinama živjeti u Ujedinjenoj Europi, ne uskrslog Četvrtog, već neugaslog Trećeg Rajha. Europi jednog vođe, jednog naroda i jednog imena koja čak ni federalna ne bi bila. Biste li vi bili tu gdje jeste? Biste li vi radili to što radite? Ili biste, osim ako niste visok, plavokos i plavook, na sve mile načine dokazivali kako se vaša praprababa Ruža rebnila jednom sa šusterom Franzom tam' iza groblja i da upravo iz te veze kreće sva vaša familija, ili biste dokazivali da vas je ustvari rodila rasna Švabica kojoj su vas ondašnji nenarodni režimi oduzeli i pustili vas da odrastete u toj vašoj nedostojnoj slavenskoj obitelji, da ste još za Austro-ugarske nosili ponosno prezime Horvath, a da vas je neki pijani matičar, da mu majku vlašku, greškom upisao kao Horvatića. Mogla su vam u školama djeca već odavno nositi uniforme, himna bi se pjevala na početku svakog radnog dana, u crkvu biste mogli eventualno jednom godišnje i to samo na dan Führerovog rođenja, službeni jezik bi bio njemački, jezik domicila bi se izbjegavao a zahvaljujući napretku fašističke demokracije eto ovih bi se godina možda počeo učiti u manjinskim školama tek kao izborni predmet, a manjine bi u to ime oduševljeno klicale svom Führeru, dajući mu bezgraničnu potporu. O „konačnom pitanju“, o stradanjima milijuna ljudi u logorima za vrijeme Velikog čistog državotvornog rata, naravno ne biste znali ništa. Pobačaj bi bio zabranjen, pobacivali bi se po krvavim budžacima eventualno samo siromašni i glupi – jer glupi su zato što su siromašni! Zdravstvo ne bi ni postojalo jer u takvom sistemu nema bolesti. Pisali bi samo podobni pisci, čitali bi samo podobni čitatelji, filmovi se uopće ne bi više snimali jer sve što vrijedi već je bilo snimljeno, u državnim službama bi bili zaposleni samo provjereni članovi Rajshpartije, a javne poslove radile bi samo firme koje odredi partija, školovanje bi bilo samo ono uz rad a predavanja bi bila s razglasa i velikih zvučnika raspoređenih po poljima na kojima biste plijevili šparoge... vojni rok bi trajao cjeloživotno i to za oba spola.

Radili biste na nekoj dobro ustrojenoj farmi, hotelu ili u kuhinji kakvog boljeg restorana... orezivali biste vinograde, kosili okućnice i hotelske parkove, mazali biste debele svijetlopute gošće mješavinom originalnih maslinovih djevačanski ulja i uz kissdihand i naklon do poda na prezentaciji novog gastro slijeda ponavljali biste tekst neke nove veličanstvene ode našeg državotvornog kompozitora koju morate u zboru sutra ujutro otpjevati i u štafetnoj poruci snimljenog domoljublja (svakako) već prije doručka elektronički uputiti Velikom Vođi.

Eto, sve ste to mogli imati... uređeno, riješeno, uglađeno... ali – ovdje vam je prošla baka s kolačima!

PRILOZI DOKUMENTIRANJU RASAPA AUTOHTONOG ISTARSKOG SELA

Red je ono što možeš učiniti danas ne ostaviti za sutra – pa iako držim da je uvijek dobro nešto ostavljati nedovršeno i za „sutra“ ipak marno sređujem (ovo)godišnje zabilješke kako bih oslobodio radnu memoriju i pustio Gatesa i Zuckerberga neka se sad oni s tim nose.

Vidjeli ste i sami kako sam u zadnjih nekolio dana učestao s fejsovskim i blogerskim objavama a sve kako bih refrešan i apdejtan ušao u novo lito!

Kako mi ne bi ostao nedovršen poludnevnički zapis o nestanku/nastanku starog/novog istarskog sela, a koji ove godine bilježi upravo svoju 20. obljetnicu, evo urbi et orbi, na fejsu i blogu i ove objave!

Da biste bili u mogućnosti znanstveno donositi meritorne odluke, prosudbe i stavove o nekim socio-demografskim pitanjima, svakako morate obaviti terenska istraživanja, intervjue, kopanja po katastrima i knjigama rođenih i umrlih, a možete pročitati i ovaj moj poludnevnički zapis koji pokriva mojih (prvih) 20 godina života u/na istarskom selu i zamisliti koliko su ovi pojedinačni podaci indikativni za opće.

"Autohtono istarsko selo" - kao termin u naslovu podrazumijeva da postoji i novo "patvoreno" istarsko selo koje je tek apartmanska stambeno turistička baza dislocirana od mora, a nastala kao dio širenja raznorodnih smještajnih objekata turističke ponude (hotel, apartman, vila) i nadoknade turističkih tantijema stanovništvu unutrašnjosti na račun ogromne prvobitne razlike u naplativosti istih objekata u priobalju.

Dakako ovo nije nikakvo institucionalno istraživanje već uobličena sjećanja, obrađeni dnevnički zapisi koji nekome mogu reći jedan niz, a drugima otkriti neki sasvim drugi niz podataka. Ništa drugo.

Dakle ovako: u Labince sam, nakon godine dana podstanarstva u Poreču, došao početkom 1996. godine. Labinci su dio devedestih novostvorene, samostalne općine Kaštelir-Labinci s ukupno 1.500 stanovnika. Selo je to na desetak kilometara od priobalnog Poreča i Novigrada, sada neposredno uz trasu Istarskog Ipsilona (izlaz Višnjan), i u blizini Tara, Vižinade, Višnjana, Grožnjana i Motovuna te nešto udaljenijeg Pazina. Negdje na centralnoj poziciji jednako udaljen od točki trokuta čije vrhove čine Pula, Rijeka i Trst.

Nekretnina koju smo kreditom kupili odogovarala nam je i budžetski i po kvadratima, a svidjela nam se i po prepoznatim a nerealiziranim predispozicijama sela/mjesta koje su se mogle nazrijeti. Obitelj o kojoj pričam je četveročlana obitelj s dvoje djece koja su trebala poći u školu, pa nam je jedan od važnih preduvjeta za kupovinu nekretnine bio i to da djeca mogu sama pješice otići do škole.

Lokacija kuće je unutar tipične istarske seoske ambijentalne gradnje s konca 19. i početka 20. stoljeća. Spojeni stambeno-gospodarski objekti (nešto slično kao kuće u nizu) gravitirali su svojoj maloj ruralnoj središnjici oko „zatvorenog“ trga sa zajedničkim komunalnim objektima koji su tada još bili prepoznatljivi: poluzatvorena korta/dvor s pojilištem za stoku, zajedničke štale, višenamjenska radionica i dvije šterne. Po priči živućih kazivača dio tih stambenih površina kroz vrijeme je bio korišten i za školu, učiteljske stanove, postolarski obrt, a jedan od objekata za vrijeme talijanske okupacije bio je u funkciji vojne kuhinje i skladišta. Svaka od stambenih kuća je imala u prizemlju konobu sa ognjištem iz koje se moglo direktno (ljestve, škale, drvena stubišta) proći u gornji dio kuće. Napuštena kuća na ulazu u kompleks, koja je vjerojatno i dio naj-najstarije jezgre, uz ognjište je kao aneks imala i krušnu peć.

Po konstrukciji i po priči (ali smo po priči) kompleks (ako ga možemo tako zvati) je nastao i rastao odvajanjem gospodarski sve samostalnije familije C. od utjecaja veleposjednika koji je u početku bio vlasnik većine obrađivane površine, vinograda, šume i stoke u okolici.

Došavši prije 20 godina u ovo okruženje, mogao sam razabrati dijelom po kućnim brojevima, a dijelom po samoj arhitekturi 25 samostalnih građevinskih jedinica, od kojih je bilo 6 komunalnih i 19 obiteljsko stambenih.

Od komunalnih objekata bile su dvije šterne (koje su još uvijek u relativno dobrom stanju i u funkciji), uz jednu šternu čak je i kamena klupa s uklesanim motivima za igru mlin, koja je očito bila mjesto tipičnog mediteranskog zajedničkog druženja žitelja, odraslih a vjerojatno više i djece, te jedna radionica vjerojatno za popravak poljoprivrednih alatki, opreme i obradu kamena (kao glavnog građevinskog materijala) i, danas bismo rekli, „garaža“ s kanalom poluotvorenog tipa te tri staje za krupnu i sitnu stoku s pojilištima. Većinu tih zajedničkih komunalnih objekata „zauzeli“ su i koriste zadnji živući njihovi korisnici, mada se izvorna namjena istih izgubila – osim šterni naravno. A zadnja krupna stoka iz štala „nestala“ je po priči 1994. godine. Od drugih životinja treba spomenuti da su postojale tek koze, perad i kunići. Koze su držale 4 familije, kuniće jedna, a perad je imala svaka familija. Danas krupne stoke već odavno nema, nema niti jedne koze, perad drže samo dvije familije, a jedna je ostala s nekoliko kunića.

Što se stambenih objekata tiče, od njih 19, devet ih je već bilo napušteno, a od tih 9 njih tri su bili u izuzetno zapuštenom stanju, da bi danas bez održavanja i čuvanja nažalost bili pred rušenjem. Od tih ruševnih objekata, prije desetak godina jednom je čak i djelomično urušeno krovište, što su vlasnici "sanirali" i djelomičnom nadogradnjom. Drugi „narušeni“, napušteni i zapušteni objekti su nažalost danas pred totalnim raspadom i, što je još veća šteta, među njima je najstarija i povijesno i građevinski najzanimljivija kuća s klesanim kamenim gornama/olucima koje su kamenom vodorigom „spojene“ na šternu, to je upravo ona kuća za koju smo ranije rekli da u svom aneksu ima i krušnu peć. Nažalost ova "kuća" traži najhitniju sanaciju "vlasnika" budući da svojim (vjerojatno skorim) urušavanjem može izazvati čak i nemale materijalne štete za okolinu, a predstavlja opasnost i za živote prolaznika. (Pretpostavka je da će urušavanje takvog jednog arhitektonskog bisera za vlasnika biti najjeftinija sanacija!)

Komunikacijski prostor unutar naše stambene cjeline pokriven je asfaltom koji je nažalost „sakrio“ izvorno kameno popločanje s velikim blokovima i popločanje od okomito postavljenih kamenih komada ugrađenih u podlogu po sistemu riblje kosti. To su uglavnom bili veći ili manji kameni opiljci nastali prilikom kao ostaci od klesanja kamena za gradnju objekata. Od obje vrsta popločanja ostali su tek manji vidljivi i prepoznatljivi tragovi.
Stambeno gospodarska cjelina imala je svoj (glavni) ulaz na sjeveru prema crkvi i "izlaz" na jugu prema kampanjama i šumi. Oba mjesta su se mogla lako nadgledati i kontrolirati baš kao i nekoliko bočnih prolaza kroz naselje - tako da se cijela cjelina mogla lako "zatvoriti" i čuvati od kakvih zlonamjernih upada sa strane (prvenstveno krađe hrane ili stoke).

Kroz cjelinu su danas, zemljom i zrakom, razvučene vodovodne, telefonske i elektro instalacije. Kanalizacija/odvodnja nije bila riješena do prošle godine. Bez obzira na postojanje odvodnje, u ovom dijelu sela još se nitko službeno na istu nije priključio već se koriste od prije postojeće, manje ili više funkcionalne fonje/septičke jame/šahte.

Iako ovaj tip gradnje: spojeni objekti smješteni na ograničenom prostoru koji ne trpe širenje (npr. s bazenima), nije pogodovao turističkoj/apartmanskoj kupovini tj. prodaji u vrijeme istarskog građevinskog buma s početka dvijetisućitih, čak je jedan od napuštenih objekata (rijetki "samostojeći"!) i prodan, te potom od novih vlasnika i restauriran. Radilo se o starijem bračnom paru ("gastarbajtera") koji su po povratku iz Njemačke imali namjeru ovdje provesti umirovljeničke dane. (Nažalost zbog smrti jednog od vlasnika, ta je kuća opet napuštena, tj. koristi se tek tijekom ljeta!)

Kroz promatrane godine dobili smo i komunalnu opremu (kontejneri za smeće), u neposrednoj blizini (zgrada Zajednice Talijana) otvoren je frizerski salon i market, a rekonstruirano je i zatvoreno boćalište.

Prije 20 godina bilo je dakle naseljeno 10 objekata, a u njima je u većim ili manjim obiteljima živjelo 34 ljudi. Bilo je 4 umirovljeničke staračke obitelji s dvoje članova i jedna s jednim. Bilo je 11 djece starosti od 5 do 10 godina, dvije mlađe osobe (starosti od 10 do 20 godina), te 12 osoba u radno sposobnoj dobi od kojih je njih 11 bilo uposleno (što sezonski, što stalno) na radnim mjestima van mjesta stanovanja (uglavnom Poreč). Ljudi su se uz rad bavili poljoprivredom, a imalo se tek nešto loza i maslina za osobne potrebe, a uz prevladavajući ratarski krumpir (granper) sjećam se kako su prvih godina tri familije na tavane čak spremale svoju vlastitu pšenicu, zob ili ječam.

Tijekom proteklih 20 godina dogodile su se i sljedeće promjene:

- napušteno je i ostalo prazno daljnjih 5 stambenih objekata, dakle od 19 objekata od kojih je 9 bilo napušteno iz 1996. godine, danas imamo 14 objekata koji su napušteni ili u njima više nitko ne živi (u jednom tek povremeno/sezonski).

- u preostalih 5 naseljenih objekata sada živi 14 ljudi. Djece do 10 godina već odavno nema, nema ni jedna osoba mlađa od 25 godina, staračka su tek 2 domaćinstva s po jednim živućim članom (jedna nona i jedan nonić) od kojih je „naš“ nonić i najstarija osoba u selu (i želim mu od srca da to bude još dugo!). Manje ili više radno sposobno (pri kraju radnog vijeka) je 7 ljudi od kojih dvoje nisu uposleni, dvoje rade tek sezonski, dok je mlađih ljudi (iznad 25 godina starosti) koji su zaposleni (većinom na određeno) - petero, od svih uposlenih dvije osobe rade našoj općini, dakle u mjestu boravka.

Od 20 ljudi koji su u međuvremenu „nestali“ iz ovog našeg malog okruženja, njih je 6 umrlo, dvoje starijih su otišli živjeti kod djece van ove zajednice, dvije porodice s ukupno 8 članova su potpuno odselile (jedna je obitelj s 4 člana ostala u Istarskoj županiji, a druga je odselila izvan nje), a četiri mlađe osobe su također odselile i ne žive više u zajedničkom domaćinstvu kod roditelja. Od sve djece i mlađih koje sam spomenuo na početku priče, danas tek jedna od njih ima vlastito potomstvo (dva sina), ali nažalost više ne živi na ovdašnjoj adresi.

Selo se dakle iz svog urušenog središta disperziralo na rubne terene livada, pašnjaka i šumica koji su postali građevinska zemljišta s mnoštvom izgrađenih i sezonski nastanjenih vila s neizostavnim bazenima. Arhitektura po rubovima sela novoizgrađenih objekata koji su (kao) trebali odgovarati tradicionalnoj istarskoj gradnji uglavnom nije ni blizu takve gradnje: dvije tri presađene ulike na ledini ispred apartmana ili oko bazena i boja fasade koja ide od čistog fugiranog kamena do svih boksitnih nijansi, jedino su što možda nekome daje asocijaciju na tradicionalnu gradnju. U posljednje se vrijeme grade i potpuno modernistički koncipirani objekti koji više nemaju nikakve veze s tradicijskom arhitetkturom.

Naravno sve se to službeno pripisuje napretku, dok se jezgra sela urušava na račun svojih okrajaka – tako da se nasuprot tradicije stare rimske gradnje kojom se oko središnjeg vlastelinskog imanja grade stambene jedinice robova, zanatlija pa konačno i plebsa, mi sada imamo stambene jedinice novih vlastelina koje su dominantne (iako tek sezonski nastanjene) plebsu skučenom u ruševnoj središnjici. Dakako činjenica je da propadaš i nisi turistički interesantan (a drugačija interesantnost u Istri i ne postoji) ako nemaš mogućnost izgradnje apartmana s bazenima... tako me uopće ne bi čudilo da neki novi vlasnici ili trgovci nekretninama i postojeće šterne prenamjene u bazene.

Ljudi koji su ovdje ostali živjeti, ovdje više ne priveđuju jer obzirom da posao koji rade i kojim su okupirani većim dijelom dana i to uglavnom izvan mjesta boravka – nemaju nikakvog interesa od seoskog okruženja, postajemo prigradski kvart, tek malo tiša spavaonica od one stambeno gradske. Sve to navodi na činjenicu da će većina preostalog stanovništva koje ostane živjeti u ovakvom okruženju biti prisiljena (ili dobrom cijenom navučena) pa prodati svoje nekretnine i otići živjeti bliže radnom mjestu, a ovu jezgru prepustiti turizmu kroz adaptiranje i izgradnju apart hotela, staračkog doma ili povijesno rekreacijskog zabavišta ruralnog tipa (što god to kome značilo)!

Kako su komunalni objekti postali općinska imovina (mada to nikako nije vlasnički jedno te isto, jer se radi o čistoj eksproprijaciji koja nije provedena do osnovnog cilja, pa bi time dakle trebala biti poništena?), izgleda da će i budućnost naše nekadašnje seoske jezgre ostati zakopana između nelegalne općinske eksproprijacije i prodaje komunalnog vlasništva te nemogućnosti utvrđivanja stvarnog vlasništva nad napuštenim objektima. Isto tako bliža okolica sela sa zajedničkim livadama i pašnjacima postala je obrađivana privatna plantaža uglavnom maslina i nešto vinograda.

Doduše imovinske kategorije beskrajno rasparceliranih nekretnina i zemljišta u jezgri istarskog sela koji ne dopuštaju legalno korištenje/gradnju/adaptaciju/kreditiranje - već se naširoko lagano i elegantno sporazumno i prešutno zaobilaze, nagrđuju i nadograđuju sindromom "skrivene" divlje pseudogradnje u duhu iskorištene fasade „potemkinovih“ sela. Tako ćemo imati kulise autohtonih sela po kojima će kroz autohtonu turističku sezonu hodati glumci autohtonih seljaka obučeni u tradicijsku autohtonu narodnu nošnju koji će bezglavim autohtonim turistima prodavati autohtone seoske proizvode!

Da zaključim: nepostojanje turističke svrhovitosti, stambene prokrvljenosti i ekološke opstojnosti i samodostatnosti starih jezgri istarskog sela potpuno će uništiti (ako već i nisu) prepoznatljivu gradnju i trajnu naseljenost ovakvih cjelina. Odumiranje i odlazak stanovništva (nestanak cijele mlade generacije) koje se desilo u ovoj tek jednoj oprimjerenoj cjelini u zadnjih 20 godina i to na rubu najjače istarske turističke konglomeracije (Poreč), svakako pokazuje kako smo ekonomski, komunikacijski i demografski potpuno narušili i urušili stvarno istarsko selo koje u svom osnovnom sadržaju (ljudi, privređivanje, veza s poljoprivredom i uzgojem životinja, arhitektura) takorečeno više i ne postoji: ili će (ako već nisu) od vila i nekretninskih ili poljoprivrednih veleposjednika s rubova naseljenog područja jednostavno biti adoptirani i/ili progutani. 

ADVENTIRANJE

Adventiranje postaje službeni termin poslovne politke (uglavnom) lokalne uprave za postupke koji se događaju u periodu od 60-70 dana obično oko Božića (+/- 30 do 60 dana).

Kao dodatni način zarade i naplate nekih neizvršenih usluga iz prethodnih perioda, lokalna se uprava ovakvom trandikom obično želi odužiti „poslovnim“ i inim partnerima za prethodne ili avansirati buduće poslovne dilove!
Povijest adventiranja u nas seže u rane devedesete kada je crkva na krilima novozauzete ideološke liderske pozicije nastojala omasoviti svoj pokret i nauk, te socijalističkim mrakom oslijepljenu raju izvesti na svijetli put vjere, zvjezdica (hmmm), vatrometanja i svakojakog koledanja.

No kako biznis i politika uvijek iskoriste ideologiju, pa bila ona i religija, adventiranje se otkinulo od crkvenog nauka i kokakolovskim tragom bezobrazno počelo stvarati novu adventističko-potrošačku klimu u kojoj zarada, svjetlići i džinglbelsi gube bilo kakav religijski prizvuk. Tik tak se po principu lego kockica izgrade i opreme objekti – štandovi, jaslice, štalice, kućice obitelji Mraz i Nazareth i vozi Miško... može i sa zavezanim očima!
Laički rečeno - kako crkva na adventskim događanjima od biznisa i politike nije dobila „besplatne štandove“ za promicanje svojih ideja i nazora, svojih điđa-miđa, superheroja, medenjaka, germknedli, kobasica i petardi – i ona osvetnički sama lagano potkopava korijenske svijetle ciljeve adventiranja!
Jučer je eto tako Papa, osvrćući se na čestitare koji mu već danima unaprijed čestitaju rođendan (koji će biti tek za koji dan), rekao kako se u kraju iz kog je on (a to je valjda negdje blizu Isusu i Bogu) nikad ne slavi i ne čestita unaprijed neki događaj (ovdje: njegov, a preneseno i Isusov rođendan) – jer se time gadno urekne i događaj, a i onaj kome se čestita.
Elem, što reći do – znamo valjda kako je Isus prošao!

JE LI DRŽAVA DOBAR ILI LOŠ POSLODAVAC?

Sva je prilika da je odgovor na ovo pitanje ipak malo čudan i da će naljutiti ekonomiste koji po defaultu uvijek tvrde da se država mora izmaknuti iz vlasničkih udjela raznoraznih firmi u kojima lavira udjelima.

Ali jedno su firme, a drugo su ustanove – škole, fakulteti, vrtići, bolnice, vojska, policija, uprava – a one su se opet izborile za socijalne benefite koji u stvari nemaju nikakve veze sa socijalom.

Naime ako uzmete da je božićnica relikt neke trinaeste plate, a ova opet korijene vuče iz prakse trgovačkih ili dioničkih društava da nakon oporezivanja i saniranja dugova i općeg godišnjeg poslovanja, vlasnici tj. uprave, prethodnim dokazano uspješnih tvrtki i društava, nagrade dioničare ili djelatnike...
Čuvajući/kupujući socijalni mir i svoje stečene pozicije, država kao poslodavac, bez obzira što još nije namirila svoje budžetske poslovne obveze (nije platila poreze i doprinose, nego će ih prebijati), nije namirila svoja dugovanja prema dobavljačima i nije napravila „završni račun“ – nije čak dokazala ni da je poslovala pozitivno (naprotiv) - ladno zagrabi u nešto čega još nema i to podijeli svojim djelatnicima!
Najbolje je to - što kad gledate sistemski - država će najprije lovu uzeti (i) od istih onih kojima će ju kasnije kroz božićnice dati!
Ali sa stanovištva radnika u državnim službama – poslodavac im je odličan! E sad... to što će takav potez zavrtjeti i izbušiti novu dubioznu rupu (ma tek rupicu...) u kasi koja je pred bankrotom i koja i tako curi na sve strane... i što će se ta lova opet morati uzeti iz tzv. realnog sektora (kao da prihodovno ikoji drugi ili drugačiji i postoji)... ma to nema veze!
Iza nove godine ćemo se i tako baviti novim izborima, a ne ekonomijom! (Neće Marić na Marića!)

U ADVENTIRANJU!

U ADVENTIRANJU!

Željko B. - Šefe oćel' bit trinajsta plata?
Bosanac Ž. - Trinajsta što? Haha… Jako teško!
Željko B. - A bar božićnica?
Bosanac Ž. - Daj nemoj me zaje… nasmijavati!
Željko B. - Pa radio sam cijele godine ko crv!
Bosanac Ž. - Teška godina, šta'š!
Željko B. - Nisam bio ni na godišnjem!
Bosanac Ž. - Idi sad. Moš' ostat do Uskrsa!
Željko B. - Nisam ni regres uzeo!
Bosanac Ž. - Deficit! Jbg! Teško stanje!
Željko B. - Daj mi bar plati putne troškove!
Bosanac Ž. - Putne? A gdje si ti to putovao?!
Željko B. - Ma mislim onako k'o fol!
Bosanac Ž. - Nemoj ti menI folirati!
Željko B. - Ma daj šefe… a jes' čuo da će javne službe i uprava dobiti božićnice!
Bosanac Ž. - Naravno da će dobiti, al' jebaj ga - ne mogu platiti božićnicu i njima i tebi!