Svjedočimo nešto malo unazad kako se po našoj mrežnoj
razmjeni sve češće viđaju postovi i stavovi vezani za crne i crvene, ustaše i
partizane, je li bilo bolje nekad ili sad, je li Jugoslavija bila na tragu
nečeg velikog ili je tek bila balon kao mnogi drugi istočnoeuropski baloni
ispuhan diktatorskim zamislima svojih velikana. Prošla baka s kolačima!
Naravno svoj doprinos ovim suludim razmjenama dajem i sam!
Mislim da upadam u zamku govorenja i stranputičarenja o toploj vodi dok prava
pitanja ne izlaze na vidjelo – a što sve uglavnom odgovara politikantima koji
nama vladaju, umjesto da upravljaju zajedničkim dobrom u naše ime! Ali kud svi
Turci...
No opet postoje stvari koje ne treba nikad zaboraviti i o
kojima uvijek i uznova treba pričati, ne bi li se utišalo crno zlo koje puže
ispod kamena i koje vam stalno ko uteg čučeć na ramenu bruji o tome kako vrag i
nije baš tako crn!
Ne znam zašto se neki moji fejsovski drugari čude na sve
češće postove o tome kako je Juga bila bolja. Izvlače se poput zapisa u
zaboravljenom spomenaru priče o samoupravljanju, nesvrstanima, socijalizmu s
ljudskim likom, o zemlji koju su radili seljaci i tvornicama kojima su
upravljali radnici... naravno vidjesmo baš na tom primjeru koliko uopće dobra
karma, filozofija i ideja može biti degradirana, izopačena i okrenuta samouništenju;
naravno vidimo i danas kako ideje o novim, mladim, samostalnim, svježim i
demokratskim državama koje umjesto novih lučonoša pozitive u ostarjeloj matroni
Europi postaju taoci na poligonu stranog kapitala i domaćeg neznanja.
Zašto se čuditi ako i neki koji se u Hrvatskoj ni u najluđim
snovima i osami svojih misli nisu usudili pomisliti na tu skarednu misao –
„nekad je bilo bolje!“ – sad odjednom prosvijetle i zavape tu retro mantru!
Zašto? Ako uspoređuješ tihu i šuteću sivu Hrvatsku s čak i bezličnom Jugoslavijom,
jasno ti je da smo onda bili jači, da nas je bilo više, da smo imali prijatelje
kojih se nismo stidjeli... da smo bili primjer onoga kako bi Europa mogla
izgledati, a da smo postali primjer vjerojatno onoga kako će i ona jednog dana
izgledati! (A samo je trebalo posjesti par budala, bez njihovih vanjskih
savjetnika, u istu sobu i ne puštati ih van dok se nešto suvislo ne dogovore, a
što nikome ne bi okrvavilo ruke!)
Ako Hrvatskom (pa makar i u ovom iscifranom, a ofucanom
svemudopuštenom vremenu predizbornom) krenu haračiti crnokošuljaši, ustaške
pjesme počnu proglašavati domoljubljem, ako konzervativizam proglašavaju svojom
zastavom, ako u ime obitelji počnu uništavati pojedince/pojedinke, ako
protjeraju one koji se ne plaše govoriti istinu, ako bučne mise čudnih ljudi
koji se vole oblačiti u ženske halje preuzmu pola TV programa, ako oficirčine
preuzmu školstvo, a delikventi zdravstvo, ako „tantezatante“ postane
ideologija kojom se zamagljuju lopovluci onih kojima već 26 godina država služi
kao bankomat odobren njima po rođenju, po redu i zakonu – tko onda neće reći:
prije je bilo bolje!?
Ako dakle takvi odličnici zavladaju i ako nedajboh počnu
takve crne pirove i obrasce hinjenog domoljubnog častohleplja prenositi i kopipejstati
i ovdje po Istri, ozbiljno vam velim da ću ja, koji ne vjerujem ni u silu, ni u
vojske, ni u uniforme, ni u sepratiste, ni u unitariste, prvi otići čuvati
rampu na Učkoj!
Naravno svi su se oni - koji uspoređuju Jugoslaviju koju
pamte i Hrvatsku koju žive - i vele da je Juga bila tamnica, a da je Hrvatska
ostvarenje njihovog stoljetnog sna, trebali već odavno probuditi. Taj san u koji
ih furaju, snoviđenja su ovisnika na teškim drogama koje mu vlastodršci
neumorno nabavljaju i dodatno je njome zaglupljuju i fiksaju. Ali pitanje koje
treba riješiti na ovim prostorima nije pitanje odluke između ustaša i
partizana, nekad i sad, „jednoumlja“ i „demokracije“ – pitanje koje nam visi
nad glavom hoće li nas biti ili ćemo nestati, istopiti se na svojoj djedovini
poput Indijanaca u Americi.
Oni koji vam ubacuju kost (na koju se ko ludi kačite i
trošite) o uspoređivanju Hrvatske i Jugoslavije, samo ne žele da uspoređujete
Hrvatsku s Burundijem, Obalom Bjelokosti, Bugarskom, Mađarskom, Portugalom ili Grčkom na primjer... jer tu gubimo bitku!
Hrvatska svoje vrijednosti rasprodaje umjesto da ih oplemenjuje! Hrvatska
nestaje.
A onima koji tulumare na crnim misama i koji kažu da
fašistički vrag i nije bio baš tako crn, a koji se patološki boje drugačijih,
obojenih, šutljvih, glasnih, izbjeglih, koji se boje lezbi i pedera, rokera i
džezera, onih koji su ubijeđeni da su se njihove prababe, pranone, pratetke,
praujne handrčile samo s njihovim čistokrvosljednim prađedovima, pranonićima,
pratetcima, praujacima i to još od Stoljeća Sedmog – treba objasniti da su
takve priče suprotive i Bogu i Darwinu i Zdravom Razumu.
Njima bi trebalo ispričati da je lako moglo biti i
drugačije! Moglo je!
Da su bad guysi pobijedili, mogli smo već godinama živjeti u
Ujedinjenoj Europi, ne uskrslog Četvrtog, već neugaslog Trećeg Rajha. Europi
jednog vođe, jednog naroda i jednog imena koja čak ni federalna ne bi bila. Biste
li vi bili tu gdje jeste? Biste li vi radili to što radite? Ili biste, osim ako
niste visok, plavokos i plavook, na sve mile načine dokazivali kako se vaša
praprababa Ruža rebnila jednom sa šusterom Franzom tam' iza groblja i da upravo
iz te veze kreće sva vaša familija, ili biste dokazivali da vas je ustvari
rodila rasna Švabica kojoj su vas ondašnji nenarodni režimi oduzeli i pustili
vas da odrastete u toj vašoj nedostojnoj slavenskoj obitelji, da ste još za
Austro-ugarske nosili ponosno prezime Horvath, a da vas je neki pijani matičar,
da mu majku vlašku, greškom upisao kao Horvatića. Mogla su vam u školama djeca
već odavno nositi uniforme, himna bi se pjevala
na početku svakog radnog dana, u crkvu biste mogli eventualno jednom godišnje i
to samo na dan Führerovog
rođenja, službeni jezik bi bio njemački, jezik domicila bi se izbjegavao a
zahvaljujući napretku fašističke demokracije eto ovih bi se godina možda
počeo učiti u manjinskim školama tek kao izborni predmet, a manjine bi u to ime
oduševljeno klicale svom Führeru, dajući mu bezgraničnu potporu. O
„konačnom pitanju“, o stradanjima milijuna ljudi u logorima za vrijeme Velikog
čistog državotvornog rata, naravno ne biste znali ništa. Pobačaj bi bio
zabranjen, pobacivali bi se po krvavim budžacima eventualno samo siromašni i
glupi – jer glupi su zato što su siromašni! Zdravstvo ne bi ni postojalo jer u
takvom sistemu nema bolesti. Pisali bi samo podobni pisci, čitali bi samo podobni
čitatelji, filmovi se uopće ne bi više snimali jer sve što vrijedi već je bilo
snimljeno, u državnim službama bi bili zaposleni samo provjereni članovi Rajshpartije,
a javne poslove radile bi samo firme koje odredi partija, školovanje bi bilo
samo ono uz rad a predavanja bi bila s razglasa i velikih zvučnika raspoređenih
po poljima na kojima biste plijevili šparoge... vojni rok bi trajao
cjeloživotno i to za oba spola.
Radili biste na nekoj dobro ustrojenoj farmi, hotelu ili u
kuhinji kakvog boljeg restorana... orezivali biste vinograde, kosili okućnice i
hotelske parkove, mazali biste debele svijetlopute gošće mješavinom originalnih
maslinovih djevačanski ulja i uz kissdihand i naklon do poda na prezentaciji
novog gastro slijeda ponavljali biste tekst neke nove veličanstvene ode našeg
državotvornog kompozitora koju morate u zboru sutra ujutro otpjevati i u
štafetnoj poruci snimljenog domoljublja (svakako) već prije doručka
elektronički uputiti Velikom Vođi.
Eto, sve ste to mogli imati... uređeno, riješeno, uglađeno...
ali – ovdje vam je prošla baka s kolačima!
Nema komentara:
Objavi komentar