SVALBARD FUTURE ENTERPRISE

Vele da je kompleks banke sjemena na Svalbardu već ugrožen globalnim zagrijavanjem, permafrost za koji se pretpostavljalo da se nikad ne bi trebao temperaturno popeti iznad 3,5°C već pokazuje lagano stanje destabilizacije, a i sam ulaz u kompleks je već dva puta bio poplavljen.

Osim toga tko garantira da u novom omjeru zemaljske geografije i geologije Svalbard neće biti poplavljen ili potpun zaleđen.

Taj zemaljski biljni backup ima smisla dok je sistem na zemlji relativno stabilan, može odgovoriti na naglu pojavu kakve biljne pošasti ili suše i vratiti izgubljeni materijal na stanište, ali da dođe do kakve već pizdarije nukleranog, kozmičkog ili klimatskog porijekla, banke sjemena (Svalbard nije jedina svjetska sjemenska banka) će postati izlišne - budući će već i lagana promjena u temperaturi, vlazi ili svjetlu kod većine biljaka znači i nemogućnost brze prilagodbe na nove uvjete i – odumiranje. Uz to je i malo vrsta sjemenja koje se može dovijeka održati u stand-by stanju bilo u Svalbardu bilo gdje drugdje a da ne izgube svoju klijavost i mogućnost razmnožavanja.

Pretpostavlja se kako je kroz povijest korišteno više od 7000 biljnih vrsta za ljudsku ishranu, danas ih koristimo svega oko 150, a intenzivno zavisimo od njih petnaestak. Dakle očito je kako se specijaliziramo za moguće kataklizmičke scenarije u kojima će nekoliko novih genetski manipuliranih prabiljki moći pokrenuti životni ciklus i hranidbeni lanac i održati novi ljudski rod.

I još je nešto problematično kod Svalbarda; ako se naime desi klimatska, kozmička ili nuklearna kataklizma, tko će u postkataklizmičkom periodu moći baratati protokolima za pronalazak i otvaranje banke? Koliko će ljudskog preživjeti u preostaloj ljudskoj rasi ako je uopće i bude? Sjeme će postati neiskorišteni potencijal.

Imat ćemo biljnu Noinu arku bez Noe! Ili?

Naravno sve gornje (kao i završni upitnik) podrazumijeva da ćemo imati i Noinu barku životinjskog svijeta, a posljedično i ljudske vrste. Sjeme faune (i to još i oplođeno) i po svim ili većini vrsta specifičan genetski zapis lakše je održati od biljnog sjemena koje će za reprodukciju obično morati pokrenuti novi ciklus oplodnje, mada i za „uzgoj“ in vitro treba čak i manje preduvjeta nego li je to potrebno kod životinja.

Iako se danas smatra kako genetsku raznolikost potrebnu za držanje ljudske rase ne možemo ostvariti samo uz pomoć jedne porodice, pa bila to i ona Noina, ipak je znakovito kako je cijela ljudska vrsta pokrenuta iz ograničenog i vrlo malobrojnog materijala. Doduše desilo joj se nekoliko žestokih genetskih upliva denisovskih i neandertalskih korijena za koje se misli kako su pomogle održanju i čak i napredovanju, a vjerojatno je bilo i nekih drugih bočnih upliva koje zvanična znanost neće, nije, ne zna ili ne želi prepoznati.

Međutim ako se vratimo počecima (i biblijskim i darvinovskim) sve je krenulo s ograničenog područja i od malog broja jedinki koje su križanjima, te brojnim i dugotrajnim odabirom uglavnom incestualnog, poligamijskog i poliandrijskog tipa uspjele doći do neslućenih održivih varijabli. (Je li tu bilo možebitnog upliva sa strane? Vjerojatno i to u obje „evolucijske“ teorije – ona biblijska to čak otvoreno i priznaje).

Borba s ograničenim brojem jedinki (tzv. križanje u krvi) očito nam na horizontalnoj ravni predstavlja problem, dok smo ju na vertikalnoj ravni kroz dugi niz godina, pokušaj i pogreški pobijedili. U sebi imamo zapisano podatke o više od nekoliko svojih pramajki i praočeva.

Dakle Noina barka za životinjske vrste i za ljudski rod također je izvediva, ako se već i ne izvodi. Negdje. E sad, to je pitanje gdje!

Mislim da je i za biljni, i za životinjski (dakle i za ljudski) rod (zapis) puno bolje mjesto za čuvanje i održavanje vrste u kataklizmičkom periodu - ono u svemiru. I to u ne nekom dalekom sustavu s potencijalnim egzoplanetom do koga se može doći ili pomoću nove energije ili novog vorteksnog mapiranja, već onom koji je i danas nadohvat i tehnološki izvediv! Dakle ili u orbiti oko zemlje ili, još bolje, na mjesecu i to na njegovoj tamnoj strani koja je zaštićenija od mogućih pogubnih utjecaja ili reflekasa sa zemlje.

Potom pripremimo mnoštvo bioraznoliko oplođenih jajnih stanica, svih (?) zemaljskih vrsta, pa i ljudske, zaledimo ih pospremimo u kapsule, pa u sonde, pa u satelite ili svemirske brodove i pošaljemo u orbitu ili još bolje na tamnu stranu mjeseca. Na lunarni Svalbard. Naravno postoji tu još mnogo „sitnih“ pitanja i začkoljica koje treba riješiti, ali uz sadašnji napredak tehnologije to je u rangu dohvata. Protokol buđenja, tj. prepoznavanja situacije kada je „prošla opasnost“ možemo prepustiti naprednim senzorima, kompjuterskim programima, robotima ili posebnoj generaciji Noa tehnonauta ili Noa scientoscauta koji će se u uvjetima svemirskog života klonirati ili razmnožavati kao kasta čuvara iz prisutnog genetskog materijala. To su oni koji se već danas pripremaju za ulazak u čamce za spašavanje, tj. oni koji će grubo govoreći hraniti svinje i ništa ne dirati i koji će vremenom vjerojatno izgubiti mogućnost da se kao živući organizam vrate u gravitacijsko okruženje Zemlje, a koji će po svom revolucijskom dosegu ostati u kolektivnom pamćenju budućih generacija poput kakvih božanstava (?)

Dakle po završetku kataklizme i postizanju održivih uvjeta za novi početak, ljudski će rod ponovo osvajati i kolonizirati svoj vlastiti planet. Restart, nova klica života po poznatom će obrascu stići „s neba“ što je odavno ugrađeno u korijenje poznatih obrazaca poslanika vjerskih ili ideoloških regeneracija, rekuperacija ili reinkarnacija…