PRILOZI DOKUMENTIRANJU RASAPA AUTOHTONOG ISTARSKOG SELA

Red je ono što možeš učiniti danas ne ostaviti za sutra – pa iako držim da je uvijek dobro nešto ostavljati nedovršeno i za „sutra“ ipak marno sređujem (ovo)godišnje zabilješke kako bih oslobodio radnu memoriju i pustio Gatesa i Zuckerberga neka se sad oni s tim nose.

Vidjeli ste i sami kako sam u zadnjih nekolio dana učestao s fejsovskim i blogerskim objavama a sve kako bih refrešan i apdejtan ušao u novo lito!

Kako mi ne bi ostao nedovršen poludnevnički zapis o nestanku/nastanku starog/novog istarskog sela, a koji ove godine bilježi upravo svoju 20. obljetnicu, evo urbi et orbi, na fejsu i blogu i ove objave!

Da biste bili u mogućnosti znanstveno donositi meritorne odluke, prosudbe i stavove o nekim socio-demografskim pitanjima, svakako morate obaviti terenska istraživanja, intervjue, kopanja po katastrima i knjigama rođenih i umrlih, a možete pročitati i ovaj moj poludnevnički zapis koji pokriva mojih (prvih) 20 godina života u/na istarskom selu i zamisliti koliko su ovi pojedinačni podaci indikativni za opće.

"Autohtono istarsko selo" - kao termin u naslovu podrazumijeva da postoji i novo "patvoreno" istarsko selo koje je tek apartmanska stambeno turistička baza dislocirana od mora, a nastala kao dio širenja raznorodnih smještajnih objekata turističke ponude (hotel, apartman, vila) i nadoknade turističkih tantijema stanovništvu unutrašnjosti na račun ogromne prvobitne razlike u naplativosti istih objekata u priobalju.

Dakako ovo nije nikakvo institucionalno istraživanje već uobličena sjećanja, obrađeni dnevnički zapisi koji nekome mogu reći jedan niz, a drugima otkriti neki sasvim drugi niz podataka. Ništa drugo.

Dakle ovako: u Labince sam, nakon godine dana podstanarstva u Poreču, došao početkom 1996. godine. Labinci su dio devedestih novostvorene, samostalne općine Kaštelir-Labinci s ukupno 1.500 stanovnika. Selo je to na desetak kilometara od priobalnog Poreča i Novigrada, sada neposredno uz trasu Istarskog Ipsilona (izlaz Višnjan), i u blizini Tara, Vižinade, Višnjana, Grožnjana i Motovuna te nešto udaljenijeg Pazina. Negdje na centralnoj poziciji jednako udaljen od točki trokuta čije vrhove čine Pula, Rijeka i Trst.

Nekretnina koju smo kreditom kupili odogovarala nam je i budžetski i po kvadratima, a svidjela nam se i po prepoznatim a nerealiziranim predispozicijama sela/mjesta koje su se mogle nazrijeti. Obitelj o kojoj pričam je četveročlana obitelj s dvoje djece koja su trebala poći u školu, pa nam je jedan od važnih preduvjeta za kupovinu nekretnine bio i to da djeca mogu sama pješice otići do škole.

Lokacija kuće je unutar tipične istarske seoske ambijentalne gradnje s konca 19. i početka 20. stoljeća. Spojeni stambeno-gospodarski objekti (nešto slično kao kuće u nizu) gravitirali su svojoj maloj ruralnoj središnjici oko „zatvorenog“ trga sa zajedničkim komunalnim objektima koji su tada još bili prepoznatljivi: poluzatvorena korta/dvor s pojilištem za stoku, zajedničke štale, višenamjenska radionica i dvije šterne. Po priči živućih kazivača dio tih stambenih površina kroz vrijeme je bio korišten i za školu, učiteljske stanove, postolarski obrt, a jedan od objekata za vrijeme talijanske okupacije bio je u funkciji vojne kuhinje i skladišta. Svaka od stambenih kuća je imala u prizemlju konobu sa ognjištem iz koje se moglo direktno (ljestve, škale, drvena stubišta) proći u gornji dio kuće. Napuštena kuća na ulazu u kompleks, koja je vjerojatno i dio naj-najstarije jezgre, uz ognjište je kao aneks imala i krušnu peć.

Po konstrukciji i po priči (ali smo po priči) kompleks (ako ga možemo tako zvati) je nastao i rastao odvajanjem gospodarski sve samostalnije familije C. od utjecaja veleposjednika koji je u početku bio vlasnik većine obrađivane površine, vinograda, šume i stoke u okolici.

Došavši prije 20 godina u ovo okruženje, mogao sam razabrati dijelom po kućnim brojevima, a dijelom po samoj arhitekturi 25 samostalnih građevinskih jedinica, od kojih je bilo 6 komunalnih i 19 obiteljsko stambenih.

Od komunalnih objekata bile su dvije šterne (koje su još uvijek u relativno dobrom stanju i u funkciji), uz jednu šternu čak je i kamena klupa s uklesanim motivima za igru mlin, koja je očito bila mjesto tipičnog mediteranskog zajedničkog druženja žitelja, odraslih a vjerojatno više i djece, te jedna radionica vjerojatno za popravak poljoprivrednih alatki, opreme i obradu kamena (kao glavnog građevinskog materijala) i, danas bismo rekli, „garaža“ s kanalom poluotvorenog tipa te tri staje za krupnu i sitnu stoku s pojilištima. Većinu tih zajedničkih komunalnih objekata „zauzeli“ su i koriste zadnji živući njihovi korisnici, mada se izvorna namjena istih izgubila – osim šterni naravno. A zadnja krupna stoka iz štala „nestala“ je po priči 1994. godine. Od drugih životinja treba spomenuti da su postojale tek koze, perad i kunići. Koze su držale 4 familije, kuniće jedna, a perad je imala svaka familija. Danas krupne stoke već odavno nema, nema niti jedne koze, perad drže samo dvije familije, a jedna je ostala s nekoliko kunića.

Što se stambenih objekata tiče, od njih 19, devet ih je već bilo napušteno, a od tih 9 njih tri su bili u izuzetno zapuštenom stanju, da bi danas bez održavanja i čuvanja nažalost bili pred rušenjem. Od tih ruševnih objekata, prije desetak godina jednom je čak i djelomično urušeno krovište, što su vlasnici "sanirali" i djelomičnom nadogradnjom. Drugi „narušeni“, napušteni i zapušteni objekti su nažalost danas pred totalnim raspadom i, što je još veća šteta, među njima je najstarija i povijesno i građevinski najzanimljivija kuća s klesanim kamenim gornama/olucima koje su kamenom vodorigom „spojene“ na šternu, to je upravo ona kuća za koju smo ranije rekli da u svom aneksu ima i krušnu peć. Nažalost ova "kuća" traži najhitniju sanaciju "vlasnika" budući da svojim (vjerojatno skorim) urušavanjem može izazvati čak i nemale materijalne štete za okolinu, a predstavlja opasnost i za živote prolaznika. (Pretpostavka je da će urušavanje takvog jednog arhitektonskog bisera za vlasnika biti najjeftinija sanacija!)

Komunikacijski prostor unutar naše stambene cjeline pokriven je asfaltom koji je nažalost „sakrio“ izvorno kameno popločanje s velikim blokovima i popločanje od okomito postavljenih kamenih komada ugrađenih u podlogu po sistemu riblje kosti. To su uglavnom bili veći ili manji kameni opiljci nastali prilikom kao ostaci od klesanja kamena za gradnju objekata. Od obje vrsta popločanja ostali su tek manji vidljivi i prepoznatljivi tragovi.
Stambeno gospodarska cjelina imala je svoj (glavni) ulaz na sjeveru prema crkvi i "izlaz" na jugu prema kampanjama i šumi. Oba mjesta su se mogla lako nadgledati i kontrolirati baš kao i nekoliko bočnih prolaza kroz naselje - tako da se cijela cjelina mogla lako "zatvoriti" i čuvati od kakvih zlonamjernih upada sa strane (prvenstveno krađe hrane ili stoke).

Kroz cjelinu su danas, zemljom i zrakom, razvučene vodovodne, telefonske i elektro instalacije. Kanalizacija/odvodnja nije bila riješena do prošle godine. Bez obzira na postojanje odvodnje, u ovom dijelu sela još se nitko službeno na istu nije priključio već se koriste od prije postojeće, manje ili više funkcionalne fonje/septičke jame/šahte.

Iako ovaj tip gradnje: spojeni objekti smješteni na ograničenom prostoru koji ne trpe širenje (npr. s bazenima), nije pogodovao turističkoj/apartmanskoj kupovini tj. prodaji u vrijeme istarskog građevinskog buma s početka dvijetisućitih, čak je jedan od napuštenih objekata (rijetki "samostojeći"!) i prodan, te potom od novih vlasnika i restauriran. Radilo se o starijem bračnom paru ("gastarbajtera") koji su po povratku iz Njemačke imali namjeru ovdje provesti umirovljeničke dane. (Nažalost zbog smrti jednog od vlasnika, ta je kuća opet napuštena, tj. koristi se tek tijekom ljeta!)

Kroz promatrane godine dobili smo i komunalnu opremu (kontejneri za smeće), u neposrednoj blizini (zgrada Zajednice Talijana) otvoren je frizerski salon i market, a rekonstruirano je i zatvoreno boćalište.

Prije 20 godina bilo je dakle naseljeno 10 objekata, a u njima je u većim ili manjim obiteljima živjelo 34 ljudi. Bilo je 4 umirovljeničke staračke obitelji s dvoje članova i jedna s jednim. Bilo je 11 djece starosti od 5 do 10 godina, dvije mlađe osobe (starosti od 10 do 20 godina), te 12 osoba u radno sposobnoj dobi od kojih je njih 11 bilo uposleno (što sezonski, što stalno) na radnim mjestima van mjesta stanovanja (uglavnom Poreč). Ljudi su se uz rad bavili poljoprivredom, a imalo se tek nešto loza i maslina za osobne potrebe, a uz prevladavajući ratarski krumpir (granper) sjećam se kako su prvih godina tri familije na tavane čak spremale svoju vlastitu pšenicu, zob ili ječam.

Tijekom proteklih 20 godina dogodile su se i sljedeće promjene:

- napušteno je i ostalo prazno daljnjih 5 stambenih objekata, dakle od 19 objekata od kojih je 9 bilo napušteno iz 1996. godine, danas imamo 14 objekata koji su napušteni ili u njima više nitko ne živi (u jednom tek povremeno/sezonski).

- u preostalih 5 naseljenih objekata sada živi 14 ljudi. Djece do 10 godina već odavno nema, nema ni jedna osoba mlađa od 25 godina, staračka su tek 2 domaćinstva s po jednim živućim članom (jedna nona i jedan nonić) od kojih je „naš“ nonić i najstarija osoba u selu (i želim mu od srca da to bude još dugo!). Manje ili više radno sposobno (pri kraju radnog vijeka) je 7 ljudi od kojih dvoje nisu uposleni, dvoje rade tek sezonski, dok je mlađih ljudi (iznad 25 godina starosti) koji su zaposleni (većinom na određeno) - petero, od svih uposlenih dvije osobe rade našoj općini, dakle u mjestu boravka.

Od 20 ljudi koji su u međuvremenu „nestali“ iz ovog našeg malog okruženja, njih je 6 umrlo, dvoje starijih su otišli živjeti kod djece van ove zajednice, dvije porodice s ukupno 8 članova su potpuno odselile (jedna je obitelj s 4 člana ostala u Istarskoj županiji, a druga je odselila izvan nje), a četiri mlađe osobe su također odselile i ne žive više u zajedničkom domaćinstvu kod roditelja. Od sve djece i mlađih koje sam spomenuo na početku priče, danas tek jedna od njih ima vlastito potomstvo (dva sina), ali nažalost više ne živi na ovdašnjoj adresi.

Selo se dakle iz svog urušenog središta disperziralo na rubne terene livada, pašnjaka i šumica koji su postali građevinska zemljišta s mnoštvom izgrađenih i sezonski nastanjenih vila s neizostavnim bazenima. Arhitektura po rubovima sela novoizgrađenih objekata koji su (kao) trebali odgovarati tradicionalnoj istarskoj gradnji uglavnom nije ni blizu takve gradnje: dvije tri presađene ulike na ledini ispred apartmana ili oko bazena i boja fasade koja ide od čistog fugiranog kamena do svih boksitnih nijansi, jedino su što možda nekome daje asocijaciju na tradicionalnu gradnju. U posljednje se vrijeme grade i potpuno modernistički koncipirani objekti koji više nemaju nikakve veze s tradicijskom arhitetkturom.

Naravno sve se to službeno pripisuje napretku, dok se jezgra sela urušava na račun svojih okrajaka – tako da se nasuprot tradicije stare rimske gradnje kojom se oko središnjeg vlastelinskog imanja grade stambene jedinice robova, zanatlija pa konačno i plebsa, mi sada imamo stambene jedinice novih vlastelina koje su dominantne (iako tek sezonski nastanjene) plebsu skučenom u ruševnoj središnjici. Dakako činjenica je da propadaš i nisi turistički interesantan (a drugačija interesantnost u Istri i ne postoji) ako nemaš mogućnost izgradnje apartmana s bazenima... tako me uopće ne bi čudilo da neki novi vlasnici ili trgovci nekretninama i postojeće šterne prenamjene u bazene.

Ljudi koji su ovdje ostali živjeti, ovdje više ne priveđuju jer obzirom da posao koji rade i kojim su okupirani većim dijelom dana i to uglavnom izvan mjesta boravka – nemaju nikakvog interesa od seoskog okruženja, postajemo prigradski kvart, tek malo tiša spavaonica od one stambeno gradske. Sve to navodi na činjenicu da će većina preostalog stanovništva koje ostane živjeti u ovakvom okruženju biti prisiljena (ili dobrom cijenom navučena) pa prodati svoje nekretnine i otići živjeti bliže radnom mjestu, a ovu jezgru prepustiti turizmu kroz adaptiranje i izgradnju apart hotela, staračkog doma ili povijesno rekreacijskog zabavišta ruralnog tipa (što god to kome značilo)!

Kako su komunalni objekti postali općinska imovina (mada to nikako nije vlasnički jedno te isto, jer se radi o čistoj eksproprijaciji koja nije provedena do osnovnog cilja, pa bi time dakle trebala biti poništena?), izgleda da će i budućnost naše nekadašnje seoske jezgre ostati zakopana između nelegalne općinske eksproprijacije i prodaje komunalnog vlasništva te nemogućnosti utvrđivanja stvarnog vlasništva nad napuštenim objektima. Isto tako bliža okolica sela sa zajedničkim livadama i pašnjacima postala je obrađivana privatna plantaža uglavnom maslina i nešto vinograda.

Doduše imovinske kategorije beskrajno rasparceliranih nekretnina i zemljišta u jezgri istarskog sela koji ne dopuštaju legalno korištenje/gradnju/adaptaciju/kreditiranje - već se naširoko lagano i elegantno sporazumno i prešutno zaobilaze, nagrđuju i nadograđuju sindromom "skrivene" divlje pseudogradnje u duhu iskorištene fasade „potemkinovih“ sela. Tako ćemo imati kulise autohtonih sela po kojima će kroz autohtonu turističku sezonu hodati glumci autohtonih seljaka obučeni u tradicijsku autohtonu narodnu nošnju koji će bezglavim autohtonim turistima prodavati autohtone seoske proizvode!

Da zaključim: nepostojanje turističke svrhovitosti, stambene prokrvljenosti i ekološke opstojnosti i samodostatnosti starih jezgri istarskog sela potpuno će uništiti (ako već i nisu) prepoznatljivu gradnju i trajnu naseljenost ovakvih cjelina. Odumiranje i odlazak stanovništva (nestanak cijele mlade generacije) koje se desilo u ovoj tek jednoj oprimjerenoj cjelini u zadnjih 20 godina i to na rubu najjače istarske turističke konglomeracije (Poreč), svakako pokazuje kako smo ekonomski, komunikacijski i demografski potpuno narušili i urušili stvarno istarsko selo koje u svom osnovnom sadržaju (ljudi, privređivanje, veza s poljoprivredom i uzgojem životinja, arhitektura) takorečeno više i ne postoji: ili će (ako već nisu) od vila i nekretninskih ili poljoprivrednih veleposjednika s rubova naseljenog područja jednostavno biti adoptirani i/ili progutani.