SVALBARD FUTURE ENTERPRISE

Vele da je kompleks banke sjemena na Svalbardu već ugrožen globalnim zagrijavanjem, permafrost za koji se pretpostavljalo da se nikad ne bi trebao temperaturno popeti iznad 3,5°C već pokazuje lagano stanje destabilizacije, a i sam ulaz u kompleks je već dva puta bio poplavljen.

Osim toga tko garantira da u novom omjeru zemaljske geografije i geologije Svalbard neće biti poplavljen ili potpun zaleđen.

Taj zemaljski biljni backup ima smisla dok je sistem na zemlji relativno stabilan, može odgovoriti na naglu pojavu kakve biljne pošasti ili suše i vratiti izgubljeni materijal na stanište, ali da dođe do kakve već pizdarije nukleranog, kozmičkog ili klimatskog porijekla, banke sjemena (Svalbard nije jedina svjetska sjemenska banka) će postati izlišne - budući će već i lagana promjena u temperaturi, vlazi ili svjetlu kod većine biljaka znači i nemogućnost brze prilagodbe na nove uvjete i – odumiranje. Uz to je i malo vrsta sjemenja koje se može dovijeka održati u stand-by stanju bilo u Svalbardu bilo gdje drugdje a da ne izgube svoju klijavost i mogućnost razmnožavanja.

Pretpostavlja se kako je kroz povijest korišteno više od 7000 biljnih vrsta za ljudsku ishranu, danas ih koristimo svega oko 150, a intenzivno zavisimo od njih petnaestak. Dakle očito je kako se specijaliziramo za moguće kataklizmičke scenarije u kojima će nekoliko novih genetski manipuliranih prabiljki moći pokrenuti životni ciklus i hranidbeni lanac i održati novi ljudski rod.

I još je nešto problematično kod Svalbarda; ako se naime desi klimatska, kozmička ili nuklearna kataklizma, tko će u postkataklizmičkom periodu moći baratati protokolima za pronalazak i otvaranje banke? Koliko će ljudskog preživjeti u preostaloj ljudskoj rasi ako je uopće i bude? Sjeme će postati neiskorišteni potencijal.

Imat ćemo biljnu Noinu arku bez Noe! Ili?

Naravno sve gornje (kao i završni upitnik) podrazumijeva da ćemo imati i Noinu barku životinjskog svijeta, a posljedično i ljudske vrste. Sjeme faune (i to još i oplođeno) i po svim ili većini vrsta specifičan genetski zapis lakše je održati od biljnog sjemena koje će za reprodukciju obično morati pokrenuti novi ciklus oplodnje, mada i za „uzgoj“ in vitro treba čak i manje preduvjeta nego li je to potrebno kod životinja.

Iako se danas smatra kako genetsku raznolikost potrebnu za držanje ljudske rase ne možemo ostvariti samo uz pomoć jedne porodice, pa bila to i ona Noina, ipak je znakovito kako je cijela ljudska vrsta pokrenuta iz ograničenog i vrlo malobrojnog materijala. Doduše desilo joj se nekoliko žestokih genetskih upliva denisovskih i neandertalskih korijena za koje se misli kako su pomogle održanju i čak i napredovanju, a vjerojatno je bilo i nekih drugih bočnih upliva koje zvanična znanost neće, nije, ne zna ili ne želi prepoznati.

Međutim ako se vratimo počecima (i biblijskim i darvinovskim) sve je krenulo s ograničenog područja i od malog broja jedinki koje su križanjima, te brojnim i dugotrajnim odabirom uglavnom incestualnog, poligamijskog i poliandrijskog tipa uspjele doći do neslućenih održivih varijabli. (Je li tu bilo možebitnog upliva sa strane? Vjerojatno i to u obje „evolucijske“ teorije – ona biblijska to čak otvoreno i priznaje).

Borba s ograničenim brojem jedinki (tzv. križanje u krvi) očito nam na horizontalnoj ravni predstavlja problem, dok smo ju na vertikalnoj ravni kroz dugi niz godina, pokušaj i pogreški pobijedili. U sebi imamo zapisano podatke o više od nekoliko svojih pramajki i praočeva.

Dakle Noina barka za životinjske vrste i za ljudski rod također je izvediva, ako se već i ne izvodi. Negdje. E sad, to je pitanje gdje!

Mislim da je i za biljni, i za životinjski (dakle i za ljudski) rod (zapis) puno bolje mjesto za čuvanje i održavanje vrste u kataklizmičkom periodu - ono u svemiru. I to u ne nekom dalekom sustavu s potencijalnim egzoplanetom do koga se može doći ili pomoću nove energije ili novog vorteksnog mapiranja, već onom koji je i danas nadohvat i tehnološki izvediv! Dakle ili u orbiti oko zemlje ili, još bolje, na mjesecu i to na njegovoj tamnoj strani koja je zaštićenija od mogućih pogubnih utjecaja ili reflekasa sa zemlje.

Potom pripremimo mnoštvo bioraznoliko oplođenih jajnih stanica, svih (?) zemaljskih vrsta, pa i ljudske, zaledimo ih pospremimo u kapsule, pa u sonde, pa u satelite ili svemirske brodove i pošaljemo u orbitu ili još bolje na tamnu stranu mjeseca. Na lunarni Svalbard. Naravno postoji tu još mnogo „sitnih“ pitanja i začkoljica koje treba riješiti, ali uz sadašnji napredak tehnologije to je u rangu dohvata. Protokol buđenja, tj. prepoznavanja situacije kada je „prošla opasnost“ možemo prepustiti naprednim senzorima, kompjuterskim programima, robotima ili posebnoj generaciji Noa tehnonauta ili Noa scientoscauta koji će se u uvjetima svemirskog života klonirati ili razmnožavati kao kasta čuvara iz prisutnog genetskog materijala. To su oni koji se već danas pripremaju za ulazak u čamce za spašavanje, tj. oni koji će grubo govoreći hraniti svinje i ništa ne dirati i koji će vremenom vjerojatno izgubiti mogućnost da se kao živući organizam vrate u gravitacijsko okruženje Zemlje, a koji će po svom revolucijskom dosegu ostati u kolektivnom pamćenju budućih generacija poput kakvih božanstava (?)

Dakle po završetku kataklizme i postizanju održivih uvjeta za novi početak, ljudski će rod ponovo osvajati i kolonizirati svoj vlastiti planet. Restart, nova klica života po poznatom će obrascu stići „s neba“ što je odavno ugrađeno u korijenje poznatih obrazaca poslanika vjerskih ili ideoloških regeneracija, rekuperacija ili reinkarnacija…

Jahači zimske preslice ili splav Meduze za Fine Guze*

Kao i obično u ovo doba adventiranja neizostavni prirepak objavama vrlih pobjeda i rekorda glede kupovine i trošenja novaca je i, najprije tiho a onda sve češće i žešće, objavljivane priča o kraju svijeta, apokalipsi iliti bjelosvjetski rečeno doomsdayu… takvih (kakvih) smo u bližoj ili daljoj prošlosti preživjeli više od nekoliko.

Naravno da uz ovo doba trošilačkog džinglblesanja i lilihipanja, apokaliptična predviđanja idu zajedno k'o prst i nokat, Stanlio i Olio, Lolek i Bolek ili Mirko i Slavko – jer, brate, ako je kraj blizu onda treba potrošiti svu lovu koju imaš, pa makar i na gluposti!

A ako je kraj blizu onda ni resurse ne treba čuvati – Kome? Zašto?

A ako je kraj blizu onda ni zemlju ne treba čuvati – Kome? Zašto?

Kraj svijeta, pogrom ili apokalipsa u zapisu su svih religija, kolektivnog pamćenja, a pomalo i nauke. Vele da se u povijesti ovog planeta pogrom dogodio već nekoliko puta i da se čak i zemlja sama nekoliko puta restartala i riješila parazitskih nametnika ko pas buva…

Nije čudo što se ovo vrijeme apokaliptično poklapa i s rođenjem Spasitelja a bogme i rođenjem prvih(?) genetski manipuliranih beba. Genetska manipulacija, kloniranja i sljubljivanje nesljubljivog obično se nalaze na vrhuncima, u klimaksima mnogih 'civilizacija' kao vjerodostojni donositelji spasenija čovječanstvu. U kolektivnom pamćenju kroz predaju, mitove, bajke, umjetnost ostale su zabilježene mnoge „nespojive“ osobenosti često dizane na razinu božanstava ili apokaliptičnih poslanika, proroka ili glasnika. Onako ovlaš prisjetite se raznih kloniranih krilatih, rogatih, ušatih, nosatih, mnogookih, višeručnih, višenožnih, višeglavih božanstava Azteka, Maja, Inka, indijanskih i naročito živopisnih indijskih varijabli, azijskih zmajeva, afričkih ili aboridžinskih bogova i sanjanih predaka, grčke i rimske povijesti pa sve do novovjekih religioznih kršćanskih prispodoba koje lebde, levitiraju, mole, meditiraju, nezaustavljivo lete, jašu ili plove i uništavaju ognjem, vodom, mačem i kojekakvim pošastima nailazeći rat, bolesti ili gladi.    

Osim pronađenim artefaktima prepoznatih dinosaura za vjerovati je kako je i nekoliko drugih više ili manje dominantnih vrsta odlepršalo u zemaljsku povijest… te ne znam zašto i ljudska ne bi jednom nestala ako je već i nastala…

No nekako mi nije jasno zašto se u to dumsdejanje uključio i naš poznati učitelj, znanstvenik, promotor i zvjezdoznanac Korado Korlević! Nizom predavanja, novinarskih intervjua i TV gostovanja promovira najprije odnos svijeta i vladajućeg establišmenta prema nauci (naravno uglavnom maćehinski), a onda i najavu svega onog neviđenog što nas može zgoditi iz svemira ili i iz osobnog nemira (nervozni prst na crvenom dugmetu) i naravno skori doomsday!

Zašto Korado nije prepoznao marketinški trik i preporučeni obrazac u koji je upao ko zadnja puzzla u već posloženi raster. Možda zato što i njegova osobna marketinška preokupacija vodi ka potrebi postojanja apokalipse. On je prorokuje nailazak brzonailazeće upravljanje i upravljive apokalipse (vjerojatno prouzročene kakvom globalnom infekcijom populacije, poduprte klimatskim promjenama) gdje će preživjelih biti oko nekih desetak posto. Dakle tih će nešto oko milijardu „sretnika“ preživjeti zahvaljujući 'porukama u boci' - znanjem pohranjenom i digitaliziranom, genetski i sjemenski kodovi vrsta dešifrirani i dijelom sačuvani u otpornim bunkerima na područjima za koja se drži da će ostati koliko toliko pošteđena apokalipse (uglavnom, to su ona gdje je najmanje ljudi i gdje je mogućnost da ljudi do njih dopru najmanja). Sva je prilika, nameće nam se, da se sada radi na tome da se svekoliki ljudski kapitalni napor upregne i proba odrediti o tome tko će „upasti“ u - i među te odabrane koje će novovjeki Noa utrpati u svoju korablju, čamac za spašavanje prije bih rekao splav Meduze (za Fine Guze). 

Zanimljivo da je i na tom splavu preživjelo nekih 10 % stradalnika.

Čuh jednom Korada (NU2) kako reče da je njegova preokupacija (glavni biznis i poslanje) u stvari prepperska, da on kroz ljetne kampove za mlade naučnike želi stvoriti one i onakve likove koji će upasti na taj čamac za spašavanje. Pomislite koji je to dobar marketinški štos: apokalipsa dolazi, neki će ju preživjeti! Želite li biti među njima! Želite li da vaša djeca budu među njima? Ako želite, nazovite nas – prvih 10 poziva dobiva sjedala u prvom redu!

Naravno da se apokalipsa događa svaki dan u tisućama, svaki je ljudski život jedan cjelokupan kozmos čijim nestajanjem se ništa ne događa u energetskom smislu opstanka svemira ali ne možemo tvrditi kako (crne?) rupe koju osoba ostavlja iza sebe u svojoj okolici nisu energetski nabijene mišlju, sjećanjem, idejom koja može biti začetak jedne cijele nove energije! Kozmički smo bitni k'o šupljem loncu poklopac.

Umrijeti ('nestati') odjednom ili po-jednom stvar je perspektive roda i zajednice kakva je npr. i mravlja i koja ima uređeno društvo u kome svatko obavlja određenu funkciju: isto je i u nas ljudi: dok uvidite da baš niste mogli puno mijenjati u svom habitusu, prošla baka s kolačima! Dok uvidite da su resursi raspoređeni tako nakaradno i da ste vrlo vjerojatno tek obični mrav-radnik, dok uvidite da proizvodimo (trošeći dragocjene resurse) toliko glupih i nepotrebnih predmeta (samo se osvrnite oko sebe i lako ćete vidjeti da vam 90 % onoga oko vas šarena laža, ono što vam uopće ne treba) srljamo u ono što odgovara prodavateljima magle tj. Krupnom Kapitalu koji vam nameće život kao potrošačko zlo istovremeno upravljajući zemaljskim (a počesto) i svemirskim resursima. Mravlja populacija je zemlji puuuuno svrsishodnija od ljudske budući ne stvara i ne troši zalihe mimo onih potrebnih za preživljavanje.

Jasno vam je da je neizbježno neizbježno.

Kako ljudi često vole držati SVOJIM (svojinom) i ono što im nikako ne može pripadati: životi drugih, svekolika zemaljska flora i fauna, kao i svekoliki energetski resursi kojima smo u najmanju ruku svi jednako ne-vlasnici – izrodio se tako kroz ciklične periode onih koji drže da su vlasnici svemira – elem rekli bismo bliže današnjem diskursu - krupni kapital! I još za vraga – ti isti, što više imaju to više trebaju?

Krupni kapital (direktori svemira dakle) naime uvijek poput hobotnice višeruko-višekrako i stvara i rješava vaše probleme: izmišlja boleštine, zagađenja, stres a onda vam s druge strane nudi lijekove za sve to. Popravljači štete postaju novo zanimanje.

Naravno tu negdje dođosmo i do znanosti, koja pače danas, puno više nego ranije, nije ništa drugo do smokvin list krupnom kapitalu. Kao ono eto, vidite, znamo, znamo sjebali smo, prodavali smo vam, prodajemo i prodavat ćemo vam kancerogene otrove, masti, alkohole, šećere, duhane, plastiku i gumilastiku, etilene, propilene, benzeme, benzene (ovo dakako handrčim onako bez veze)… pobjeglo nam nešto malo toga i u vodu i u zemlju i u zrak… ali, eto, osnovali smo institute, ustanove, zaklade gdje ćemo pokušati ispraviti to što vas jadne snađe! A onda? Sagradit ćemo opet neke nove tvornice u kojima ćemo tvoriti lijekove za vaše boleštine. Velike – koliko je i problem veliki. I vi možete raditi u njima. I vaša djeca će biti sretna! Imat će možda i besplatne udžbenike u kojima će biti samo odabrani sadržaji.

Da ne zevzečim po trivijali pa da se vratim onoj priči od ranije, sjetite se onog čamca za spašavanje koga vam nudi znanstvena (molitvena) zajednica ako joj se pridružite, više bih ju volio definirati kao kapsulu (čak i mnogo manjih kapsula posebno razredno prilagođenih za posebne vrijednosne slojeve ljudi) koje će recimo za vrijeme trajanja zemaljskog pogroma (koga ćemo sami iskomunicirati i voditi) i međusobnog zombijskog samouništenja terorizmom, ratom, glađu i radijacijskom genetikom biti poslane u atmosferu dok ne prođe najgore. Resursi koji bi bili dostani za ostanak u atmosferi su ograničeni prostorom i energijom potrebnom za održavanje naravno hiberniranog genetski čisto izmanipuliranog nezagađenog života odabranog „elite“ u orbiti pa je upravo stoga sve vrijedno ponovnog pokretanja novog zamašnjaka nove civilizacije ostavljeno u tajnim odajama i u zaštićenim bunkerima za koje znaju tek rijetki (o Svalbardu ponešto znamo, a zamislite koliko je onih za koje nemamo pojma) koje će odabranici otvoriti po povratku na zemlju nakon te priznat ćete amaterski filmično i bajkovito predvidljive apokalipse**.

Da ne idem dalje u razradu, ima tu još mnogo zanimljivih bočnih ideja i zamisli, pitam se samo vraćajući se na onu Koradovu izjavu kako odgaja one koji će zaslužiti mjesto u čamcu za spašavanje – zašto bi u toj spasonosnoj i životonosnoj korablji, kapsuli, čamcu za spašavanje - uopće bili naučnici – oni su nas, naime i doveli dovde!

______________

*Posvećeno filmu: Biće skoro propast sveta (nek' propadne nije šteta!)

** Ufam se da će možda među elitom tek biti i pokoji Mujo (jebeš svemir koji Bosnu nema) zadužen da hrani svinje i ništa ne dira… i to je to!

PARENZANI vs. SARACENI

Bio sam neki dan na Giostri, tj. uglavnom na viteškom turniru. Došli nam prijatelji s kontinenta pa poželjeli ići pogledati taj turnir budući da i u njihovoj općini grupa ljudi uz TZ želi organizirati nekakvo slično retro mondurenje i nadmetanje – gdje bi isto (ili slično) takvo gađanje dna kace bilo vrhunac pripetavanja i cjelodnevne zabave. Još su u fazi stvaranja koncepta, pa ih je baš zanimalo kako to izgleda ovdje u nas u centru turizma.

Ja vam baš nisam nešto od bučnih fešti i gužvi, a pogotovo takvih s maškaranjem i maškaradama (bio sam bolestan kad se to učilo u školi), ali đostrarenje stjecajem okolnosti pratim od samih početaka, a i gost je gost - pa pođosmo. Čak sam se popeo i na tribine i odgledao cijeli turnir. Gužva je bila malo pretjerana, što organizatoru daje zadaću da se idući put malo bolje pobrine o tribinama i čak i više - o ljudima. Završili smo na crvenom maraforskom dijelu tribine čija je kontrada odnijela i pobjedu na natjecanju. Prvo pa pobjedničko!

Ovako izdvojeno govoreći samo o turniru, a nikako ne o cijelom konceptu Giostre, šteta je što se njemu kao centralnom dijelu trodnevnih događanja ne dade više zamaha i što se oko i za njega ne utroši više vremena… a time valjda i para jer te dvije stvari su uvijek nekako u svezi. Samo neuk ne može prepoznati izuzetni potencijal ovog događanja (sviđalo se to meni ili ne) i mogućnosti koje se otvaraju ovakvim tretmanom zaboravljene povijesne zgode. U doba turističke ponude koja vapi za retrogradnim eventima svih tipova – od ribarskih fešti, španciranja, pijenja i jedenja (reklo bi se enogastronomsklih doživljaja), pjesme i plesa do viteških turnira, šteta je ne iskoristiti nešto što traje evo već dvanaestak godina.

Međutim dvije stvari malo budu oči – prvo, bjelodano je kako je greška organizirati ovakvu trodnevnu feštu u ovo doba kad su berbe grožđa, budući najvećma volonterski (pučki, kmetski) živalj ima u to doba „pametnija posla“, a ono malo gradskog plebsa koji ne imade svojih loza nedostatan je za potpunu popunu ponude zabavnih popratnih trodnevnih aktivnosti, tako da je bilo više talijanskih nego domaćih „zabavljača“ i više talijanskih nego domaćih gostiju (kod njih valjda berba kasni)! Iz toga proizlaze dvije činjenice – termin ove „fešte“ tj. projekta je možda bolje pomaknuti u samu sezonu (ili predsezonu) nego ga vući na kraj sezone kad su i vrijeme a i ljudi ćudljivi. I drugo: tri dana je ipak možda malo previše, pogotovo ako već nemate dobru popunu pratećih štanderskih i uličnih aktivnosti, a da ne velim da bi se i sam viteški turnir trebao odvijati (u poznatim izvedbenim varijantama koje koristi i prstenac i alka) svaki dan kao vrhunac eventa prema kome se dnevno gradiraju cjelodnevne zanimacije i promocije po gradu.

Poletni amaterizam i volonterstvo se iz kojekakvih razloga vremenom ispušu, poluamaterizam polako guši potencijal događanja te se da vidjeti kao je vrijeme za ozbiljniji pristup i ozbiljnije pozicioniranje đostriranja. Poznato je da iza svakog dobrog amatera stoji grupa odgovornih profesionalaca, a njih valja i platiti. Sve se nekako nevjerodostojno događa „na pola“: pola je ljudi kostimirano, pola u civilnim oblekama, pola ljudi to shvaća kao ozbiljan projekt, a za njih pola je to zajebancija… pola ljudi se muva po trkalištu bez reda i pravila, „novinari“ slikavaju i ometaju protokol gdje god se sjete i pravo je čudo da dolje na placu uz onu gužvanciju s ljudima i konjima netko nije stradao. Zakulisni dio programa svakako ne smije biti vidljiv gledateljstvu. Naravno ako već imamo specijalizirane projekt managere, onda bi trebalo ozbiljnije pristupiti i pratećem programu i pomoći voditeljima na bini i smušenim organizatorima koje ni po čemu niste mogli razlikovati od publike. Bodovanje i navijanje naravno isto je riješeno prilično groteskno amaterski (nesukladno čak i pisanim pravilima) te se uvijek tijekom natjecanja čini da je svima stalo da sve što prije sretno završi nego da se ljudi zabave i poistovjete s animiranim aktivnostima na i uz trkalište. Tek nekolicina ljudi iz programske popune zna kako animirati publiku i sami događaj i zna se ponašati sukladno projektnom zadatku, ostalo su tek statisti -  a složit ćete se sa mnom kako Giostra, posebno turnir, traže pravilnu i svrhovitu valorizaciju inače će se razvodniti u seoskoj zabavi s konjima i pijankom za kraj sezone. (Možda je to sve skopčano i s onom „kol'ko para tol'ko i muzike“?) Budžetiranje Giostre s nekih pola milijuna kuna (bez sponzora) možda je dovoljno, a možda i nije… sve ovisi o tome što se želi postići i kako solde rasporedite, te nikako nije dovoljno na kraju balade obrisati znoj s čela, reći kako smo se naradili i kako je srećom sve dobro prošlo… i – klitu!

Kao da se osjeti vrijeme (bar ovdje dolje međ' neukim pukom) u kome se jedna ekipa ispuhala a druga (ako je uopće je) se još nije dovoljno napuhala! Sad je pravi čas za dodatne gradske boce s kisikom! Ako se hoće iskoraknuti, a ako ne… a onda niš… ili da nađemo opet neku ekipu iz Zagreba koja to radi bolje :) 

No o svemu tome ima valjda tko misliti i ima tko je za to plaćen (da misli), pa o tome uopće neću polemizirati...

S jedne od ranijih Giostri - Saracen je krajnje desno

Jer* (konačno) ono zbog čega sam najviše i pisao ovaj osvrt, a to je statusna činjenica postojanja Saracena – kao mete. I Saracena – kao stoljetnog porečkog uznika. Uznika i simboličnu figuru zbog koje već stoljećima vodimo uglavnom tuđe ratove.

Paradigma mojih savjeta ovdje i ovako korespondira s brigom o izmjeni plima i oseka na sjeverozapadnom Pacifiku, te slobodno možete reći kako ste o ovome već razmišljali (a ako niste svakako ste trebali) i kako je rješenje pred vratima!

Dakle Saracen je onaj 'pedro' koga kopljanici gađaju na glavnom viteškom turniru. I mogu vam reći da se ovaj put dosta dobro držao ter ga kopljanici dugo ne pogodiše.

Saraceni su inače bili pripadnici orijentalnih naroda čije su ime mediteranski Europljani koristili kao jedinstvenu strahotnu oznaku za surovi arapski ratnički narod muslimanske vjeroispovijesti koji je stoljećima sijao strah po obalama Mediterana nadirući i osvajajući uglavnom sa zapada Sredozemlja preko Španjolske, za razliku od Turaka koji su nadirali u Europu preko dinarskih i panonskih smjerova. Poslije pirinejskog osvajali su Saraceni i terene po južnoj Galiji (uglavnom današnja Francuska), pa potom i po Apeninskom poluotoku po južnoj Italiji, Siciliji, Sardiniji, Korzici a i bogatom mletačkom sjeveru utjerivali su bogme veliki strah u kosti. Da su znali gusarski dolaziti i do same Venecije, na sjever Jadrana ima niz dokaza i dokumenata, a neki se još i danas ogledaju i u našoj toponimici npr. Suska i Srakana. Taj hanibalovski starorimski strah dakako bio je puno prisutniji u romanskom nego li u slavenskom življu, pa su oni prvi koji su uzgred imali i više toga za izgubiti, želeći pravodobno doktrinirati i regrutirati potencijalnu vojsku za potencijalne sukobe, po poznatoj matrici „kruha i igara“ (ah, kolizije!) organizirali viteške turnire širom jadranskog priobalja i zaobalja.

Eto, izraz tog vjekovnog straha od nekrsta probudio se danas u amalgamu suvremenih krvožednih križara (ah, opet kolizije?) i predstavilo se u podbulu i uplašenu licu ovog našeg jadnog Saracena nacrtanog na meti prvotno vjerojatno uzetoj s dna kace i postavljenoj pred viteške kopljanike.

Ja znam kako krv i nasilje teku potocima kroz današnje medije, i pred odraslima i pred djecom, što ona stvarna što fikcijska, i ne žmirim i ne činim se pretjerano nevješt ocjenjujući to kao neminovnost koju više ne možemo zaustaviti, ali nekako, bez obzira čak i na porijeklo krivnje ovog našeg Saracena, nekako mi nelagodno bude kad se gađa ljudski lik, ili kad voditelj objavi kako ga je vitez pogodio „među oči“, a neki otac što sjediše do mene sa sinčićem od koji 8-9 godina, a sve želeći vrlog nasljednika „navijački nabrijati“ za svoju kontradu dok se konjanik približava meti – šapuće mu na uho: - „Vidi sad, sad će ga zabit' ravno u bulju, posred face!“

Dakako da je ljudska lovačka i ratnička priroda ishodila do sada svakojakih meta, naravno da adrenalin uz juriš kopljanika i topot prekrasnih životinja nezaustavljivo raste među plemstvom i pukom, naravno da se uzbibaju krinoline gospi pored trkališta, nekako im se ovlaže… oči - i naravno da strepimo vajk za kopljanika a ne za metu dok čujemo (nažalost snimljeni) najavni zvuk trublje koja vuče onako malo na američku konjicu u borbi s Indijancima, ali moramo li, a da bi se to sve ostvarilo, baš gađati ljudsko lice! Čak su i golubovi postali glineni.

Iako su već mnoga pravila iz starog zapisa o pravilima ove 'viteške trandike' održane prvi put u Poreču 14. veljače 1745. godine, promijenjena i prilagođena vremenu i prostoru, ne vidim zašto i sami ne bismo bolje promislili o tom “detalju“ i prilagodili ga 21. stoljeću bar onoliko koliko i kako su to još davno i promišljeno učinili organizatori i simbolički i praktično na „meti“ koju gađaju Sinjani u čast pobjede protiv Turaka ili Barbanci u svojoj viteškoj Trci na prstenac. Pa makar „smislili“ samo običnu metu s koncentričnim krugovima – bolje je nego gađati u nečiju facu, bulju, glavu, glavudžu pa makar koliko tek „nacrtana“ ona bila! Ili?

______

* teško se s ovom riječcom počinje rečenica, al eto pobježe mi.

AUTO MOTO - BRUM... BRUM... BRUM... (Ili: "Neka naša Istra blista!")

Što reći - koju posluku porati?
(Neka naša Istra blista!)
- samo link!

https://www.facebook.com/zeljko.bosanac.925

TRI LIVADE, TRI LIVADE NIGDJE LADA NEMA

Jedna od ranijih vizura između vrta i parkinga

Ovako ja to gledam – naravno ja sam „djevojka sa sela“ (zLabinci što bi rekao Špiček) pa nemojte moje razmišljanje (kao i inače) uzimati za nešto mjerodavno… jedino onako malo utrošite vremena da o ovom promislite:

Svakoj je državnoj pa čak i lokalnoj vlasti (zato su uostalom i izabrane) cilj da svojim državljanima / građanima olakšava život. Bilo da su to socijalne, zdravstvene, materijalne, kulturne ili neke druge mjere, bilo da se ogledaju kroz naknadu koje države svoje viškove isplaćuju svojim građanima, bilo da se to ogleda kroz „višak“ slobodnog vremena koje građani dobivaju smanjenjem i digitalizacijom birokratskih poteza (e-ovo ili e-ono), bilo smanjenjem poreza, bilo socijalnim potezima koji čak i naizglednim populističkim potezima pojeftinjuju život onih zbog kojih su izabrani. Sada! Ne sutra. Ne u boljoj i svijetloj budućnosti! Ne „jednom“ kada će naša djeca uživati benefite naših odricanja! Sada!

Ja sam o svijetloj budućnosti slušao još u „mračnoj“ prošlosti. Ali kao što je lucidno rekao Sebastijan – ni budućnost nije što je nekad bila (da parafraziram)… tako da potpuno uvjeren mogu reći da nema bolje budućnosti… to je samo floskuloidna mrkva kojom vam mašu na dugačkom štapu… postoji samo ono što imate danas, ono za čega ste se „borili“ jučer! Ako ste! Ste.

- To je malo za uvod. Onako interdisciplinarano. Multidisciplinarno.

Danas pišem o 'parkingu' Vrtovi u Poreču. Zašto? E buraz, netko je nešto zbrčkao. Čini se.

Područje sadašnjeg ne(is)korištenog parkinga Vrtovi je u vlasništvu države. OK. Upravo stoga ga lokalna uprava Grada Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo (tako biste uvijek trebali službeno imenovati grad u kom živite) ne može eksploatirati ni prodati ni na njemu nikako zarađivati onako kako hoće bez dopuštenja vlasnika tj države. Mora u duhu dobrih poslovnih odnosa od države zatražiti dozvolu da uz određenu naknadu (kratkotrajnu ograničenu koncesiju) koristi to zemljište kako bi zaradilo neku lovu preko sezone. Bez mogućnosti da iole išta značajno „tvrdo“ i „čvrsto“ i „trajno“ na toj zemlji grade ili mijenjaju u konfiguraciji.

Nedaleka povijest doduše ide ovako – do prije koju godinu ovo je područje bilo korišteno od građana / državljana RH za sadnju malih, uređenih i održavanih povrtnjaka kojim su ljudi malkice pojačavali svoj standard, utrošili slobodno vrijeme i uljepšali prazni urbani prostor te poboljšali kvalitetu svog življenja (stressless).

Nakon toga, te korisnike grad deložira (ne država?), sve poravna bagerima i „uređuje“ predmetno područje za održavanje sportskih i kulturnih priredbi (auto-moto, Giostra) i prostor daje u podnajam najprije i često za luna-park, a potom i gradskom komunalnom poduzeću za parking.

OK? Još uvijek?

Ove godine, kad se nedostatak parkirnog prostora jaaaaaako osjetio, grad/komunalno poduzeće su jedva dočekali čak i vrlo (sezonski) kasnu dozvolu države da preko ljeta koriste taj njen prostor za parking s naplatom. (Tko pamti sjetit će se da je tu bilo malo i politike na državnoj / međustranačkoj / manjinskoj razini… ali to nije bitno za ovo o čemu pišem. Naš je manjinac i tako u Vladi.)

Dozvolu za parking su dobili (Grad / Usluga) ograničeno do 31. listopada tako da je bilo velikih problema pri općem (sve)gradskom parkiranju prilikom odražavanja auto relija u prvom vikendu studenog.

Problemi se nastavljaju i dalje poslije sezone, budući da je dio grada oko tzv. Velikog parkinga zakrčen (parkingless) građevinskim zahvatima oko bivše „Slavice“ i gradnjom kružnog toka kod autobusnog kolodvora, višegodišnjim zatvorenim parkingom iza Kantine, pa je zanimljivo zamisliti kako će Grad disati u sezoni ako recimo netko na proljeće posadi pomidore na području Vrtova. Ili još bolje ulike. A to mu nitko ne brani.

Naravno slobodnih, nenaplativih parkinga skoro da u gradu više i nema i sva je prilika da će vlasti s bujajućim birokratskim aparatom uskoro naplaćivati porez i na zrak – što se recimo sada već radi po Europi (i šire) kad vam naplaćuju i/ili zabranjuju ulazak vozilima koji onečišćuju zrak. (Nije li to to? To je porez na zrak, najprije onečišćeni pa će onda na red i očišćeni!)

E sad. Idemo dalje. Zakupac, koncesionar dakle Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo tj. njegova komunalna institucija Usluga, tijekom koncesijskog perioda „investira“ u livadu: naveze nekolike kamione kamena i sipine, razvuče podzemne instalacije i „posadi“ više od nekoliko rasvjetnih stupova, instalira sistem naplate i rampe, asfaltira prilaze parkingu, sagradi nadstrešnicu za naplatne automate i ogradi (ovo podvlačim) područje stupićima i lancima, kako bi otežao i zabranio ulaz vozilima (a i pješacima) na predmetno područje – tijekom koncesijskog perioda.

Koliko znam koncesionar nakon isteka koncesije obično predmet koncesije treba vratiti u prvobitno stanje. Prvobitno stanje ovog terena bilo je „slobodna“ livada! Vrtovi.

Dakle moje je pitanje jednostavno: Zašto građani Grada Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo koji su ujedno državljani Republike Hrvatske (ali i drugi građani RH koji nisu građani Grada Poreča) ne mogu koristiti za svoje potrebe (od kojih parkiranje vozila može biti samo jedna od „benefita“) bez ikakve naknade ovu livadu koja je u državnom vlasništvu van koncesijske gradske sezone? Država se tu ne petlja (ili se bar donedavno nije petljala), spora je i neučinkovita i što se nje tiče ovo područje može opet postati vrtovima. (Bar dok ga ne proda! A i onda ju se tek ne tiče.)

Zašto privremeni i bivši (a tek možda budući) koncesionar ne vrati predmet koncesije u prvobitno stanje i u najmanju ruku (ako već računa da će i iduću sezonu koristiti područje za parking, kad ga već ne može kupiti (a da ga kupi kao izuzetni građevinski potencijal sigurno na njemu ne bi izrastao parking!) ukloni bar stupiće i lance kojim brani ulaz na područje s kojim formalno pravno nema nikakve veze.

Uz ovu aplikaciju Bazilike uskoro ćemo morati dodati
 i kip Majke Tereze (ali ga nisam stigao slikati) 

Ako je već do koncesije, zašto država ne raspisuje natječaj za koncesijski zakup livade „Vrtovi“ u svrhu obavljanja privredne djelatnosti – naplata parkinga – cijele godine? Da može i netko drugi sudjelovati... npr. Laguna, Riviera... neki poznati ili nepoznati, stranački ili nestranački privatni poduzetnik (vjerojatno stoga što ta površina nema nikakve papire a da bi mogla biti parking i da bi se na njoj obavljala ikakva gospodarska djelatnost...

Zašto mi kao građani svoje države, ne tražimo da nam država pusti koristiti ovu livadu za parking dok ju ne proda? Što mislite koliko bi se smanjio pritisak na gradske ulice, parkiralište kod i uokolo Doma zdravlja... za vrijeme gradskih manifestacija... eto npr. adventiranje je pred vratima!

Zakon veli da oni koji raspolažu nekretninama Republike Hrvatske dužni su to činiti pažnjom dobrog domaćina i to je zapravo jedina obveza kod općeg raspolaganja. Zašto mi ne bismo mogli biti dobri domaćini običnim parkiranjem vozila?

Zašto Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo i Usluga nenamjenski vansezone uzurpiraju i brane pristup državnom zemljištu na račun svojih građana i slobodnih hrvatskih državljana čije to zemljište u konačnici i jeste (država samo njime upravlja u njihovo / naše ime) radi njihovog / našeg „lakšeg“ života? (O tome sam pričao/pisao nešto na početku!)

Ako tome nije tako – zašto parking nije otvoren?

Ako je tome tako - zašto livada nije slobodna?

Možda negdje postoji hrpa sitnih slova do kojih mi kao obični građani ne možemo i nikad nećemo doprijeti, ali bilo bi lijepo da se bar malo prosvijetlimo u ovo predblagdansko lučonošno vrijeme. Možda grad 'u ime' vlasnika (a pisao sam gore tko je vlasnik) brani ulaz na livadu kako ne bi smanjio svoje prihode na zauzetim i okupiranim gradskim površinama, budući da u vansezonskom periodu ne može naplaćivati tantijeme s livade, a broj parkiranih vozila na livadi građana i gostiju proporcionalan je smanjenom prihodu za Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo. Uostalom koliko građani Poreča plate državi za tu koncesiju, a koliko na tom parkingu Usluga (grad, tj. mi) zaradi tijekom koncesijskog perioda?

POUP: New Deal

Sav jadan i ojađen čitam u Glasu kako je „Elio Štifanić, novoizabrani dogradonačelnik Poreča zbog nove funkcije morao dati ostavku na funkciju ravnatelja Pučkog otvorenog učilišta u Poreču, na kojoj je proveo nešto manje od dvije godine.“
Naravno da se pametan i visokoakademski obrazovan čovjek poput njega nije mogao othrvati (unutarnjem?) pritisku protuzakonito ustoličenog ravnateljstva u POUP-u, te je shvativši kako će taj pritisak na partiju i njega biti još i jači, „naplatio“ to blentavo benevolentno navratnanosno isturanje u prve redove na radno mjesto za koje nema uvjete – samo iz jednog razloga... ili dva? Možda! (Sačuvati ga za nekoga ili za nešto!)
Žao mi je pak što Štifanić s ovog radnog mjesta odlazi s tek nepune 2 godine radnog staža – tako da opet nije uspio doprijeti do one famozne 3 godine radnog iskustva u struci koje se traže (ili su se bar do sada tražile?) na natječaju za ravnatelja POUP-a. Ali – kao da je to uopće i bio problem?
Zanimljivo je kako sad već bivši ravnatelj u tekstu iz današnjeg Glasa najavljuje novi natječaj i, pazite, spominje gradsko „kuloarsko“ nagađanje kako će na tom „novom“ natječaju zbog atraktivnog i dobro plaćenog posla možda biti i desetak kandidata!!? Aha! Za razliku od prošlog na koji se javilo četvoro – od kojih jedan nije zadovoljavao uvjete, a drugi odustao! (Ili ako ćemo po pravu: dvoje nije zadovoljavalo uvjete, a jedan je odustao! - a od prvospomenutih dvoje - jedan je primljen!)
Koliko je ondašnje natječajno povjerenstva, tj. Upravno vijeće POUP-a (u sastavu Azeglio Picco, predsjednik; Sanja Oplanić, član*; Umberto Cunjac, član; Mira Kosić, član*, Tatjana Matošević, član* i Ana Čehić Anić, član*) – dobro procijenilo i odabralo Štifanića za ravnatelja, dovoljno govori podatak da je „ravnatelj s programom i vizijom“ na tom mjestu „izdražao“ nepune dvije godine! Dobar odabir! O ostalim dijelovima teksta ne treba sporiti, sve što je u POUP-u napravljeno u protekle dvije godine bjelodano je – kao i sve ono što nije napravljeno!
Recimo – napravljeno je i to da je iz Statuta Učilišta izbrisana djelatnost „osnovno umjetničko obrazovanje...“ koja se mijenja s „organizacijom tečajeva, radionica i dječjih igraonica...“ Tko razumije – shvatit će!
Isto tako, suvišno je dodati komentar i na zaključni dio Štifanićevog nanizavanja vlastitih uspjeha, gdje je zaključno „... dodao da će prvo vrijeme biti podrška svom nasljedniku** na čelu Otvorenog učilišta“... (ne znam koje bih interpunkcije i emotikone ovdje ubacio, pa ću odustati čak i od uskličnikoupitnika) – Zanimljiva poruka, možda da jedno godinu dvije radi zajedno s „novim“ ravnateljem, ili je to onom „novom“ tek putokaz, smjernica traženog djelovanja... mrvice kruha koje Ivica i Marica ostavljaju putem iza sebe! Kontinuitet!
Novi kandidati ne trebaju ni izmišljati svoj program, npr. ja, ako se budem javljao, jednostavno ću napisati : "Nastavit ću tamo gdje je Elio stao!" (Pa neka Vijeće kaže da ne valja!)

___________
* ovo kopipejstam, inače bih napisao članica
** dakle nema rodne ravnopravnsti ili je već sve "ravnopravno" (možda se baš tu krije zec/zečica?)

AGRO... COMMERCE, AGRO... LAGUNA, AGRO... KOR, S VAMA KROZ ŽIVOT!

Evo dovde smo otprilike u govnima!

Povukao je pad Agrokora i svi marifetluci na državnoj razini pipke i u ove naše istrijanske krajeve... odjedared se ljudi pitaju što s našom istarskom zemljom, našimi ulikami, našim grojzem, a da vino i ne spominjem... kakva se to tužna sudba sprema našoj agro-laguni i njenim djelatnicima, poštenim istarskim seljacima i narodu!

Spominju se hercegovački tajkuni koji lagano ubiru kajmak od našeg znoja i pameti, i znoja naših očeva i nonića... mislim sad to “hercegovački“ nije baš nekakav kvalitetan politički diskurs, budući da mi ovđe imademo tajkuna raznijeh provinijencija: od čileanskih do austro-ugarskih, pa reći kako će nam tek Hercegovci doći glave nije politički korektno!

Tajkuni ni po definiciji ni po sadržaju nisu nacionalno obojeni (osim kad im to ne treba radi imagea korporacije) i živo im se j... mislim reći fućka za sve osim zarade i profita!

A to da će tajkuni nepoznatog porijekla preuzeti Istru, umjesto da nas handrče naše gore listovi, opet vuče na onu staru – pustite neka nas kredu – naši su! Istarski tajkuni isto nemilice udaraju po radnoj snazi, isto plaćaju kasirke po marketima i sobarice po hotelima, konobare po restoranima! (I oni sad negdje na domjenku s kavijarom i lososoima govore – Evo vam sad vaš agro – bagro!)

Kad se sjetim žalosno praznog i napuštenog Lacopa, njiva i vinograda, napuštenog i zaparloženog državnog zemljišta s početka devedesetih... odmah mi na um padnu mladi istarski političari koji su bogamoleć hodočastili Zagreb ne bi li im se ukazao netko za spas zemlje i obraza jer lokalna uprava tada nije imala ni novca ni stručnjaka a da bi istarski agrar izvukla iz bedare. Zagreb je tada uskrsnuo brojne tajkune (nije smetao nacionalni predznak) koji su bržebolje ušli ponajprije, a gdje drugdje nego, u turizam... i nitko tada nije spominjao kako nam za nešto malo pušaka i streljiva ode u bijeli svijet nešto što su samodoprinosima i odricanjima gradili naši očevi i nonići... koji sad stoje crveni od muke... nešto poslije ušuljao se kroz strukture „sistemskih“ firmi i Todorić – i opet pokazao da ima i znanja i volje i stručnjaka i svekolikih potencijala i u istarskom agraru – samo ako se hoće! Pardon – samo ako dofuraš lovu! A Todorić je imao lovu, nema veze što je bila od državnih poticaja (dakle opet vaša lova) i što je bila mjenično nepokrivena, lova je lova i ne piše na njoj kako se do nje došlo!

A raja opet sva sretna... cveta cveće u naše preduzeće! Krenuli u (agro)biznise – sade vinograde, maslinike, pomidore... mislite da ovdje nije bilo (i nema) poticaja za nepostojeću stoku, za nepostojeće livade, ulike, za nepostojeće vino i ulje?

Kao što do neđeprije nisi bio štabili čovik u Istri ako ne izgradiš i ne prodaš bar jedno dva tri apartmanska naselja (a onda odjednom stala prodaja i app nema tko kupiti – sad si tako nula od istarskog čovika ako nemaš ulike i vinograde... a ono odjednom – nema ih tko (ot)kupiti!

I onda se javljaju inicijative za spas! Mislim spas čega? Od koga?

Mali proizvođači će biti spašeni (kao i mnogo puta do sada!)! Vlast želi otkupiti nazad zemlju i agroproizvodnju od propadajućeg Agrokora, jer sad (eto baš sad) valjda znamo i možemo: imamo lovu (?) imamo stručnjake (?) – imamo znanje, imamo moć! Agrologauna će opet biti naša!

- Čija?

- Naša!

(Ajde, al' ga popravi!)

Koji klinac ste išli za kapitalizam ako vam se ne sviđa u svim svojim pojavnim oblicima! Tek se zagrebalo po Agrokorovim serancijama, a nama:

„Fali nam naša Cantina sociale! Pa da, fale nam žitna polja i silosi! Fale nam mornari i ribari! Fali nam kiselkasta malvazija i žuko ulje!“ – ovo doba predizbora vratit će nas u komunu u kojoj će svatko valjda uzeti samo koliko mu treba a viškove ćemo preliti u nove „socijalističke“ vinograde, voćnjake, silose, brodove, hotele od kojih ćemo svi imati korisit! Drugarice posadimo cvijeće...

Stara biblijska priča veli da poslije sedam godina obilja, uvijek dolazi sedam gladnih godina... što ako nam se tih sedam nevoljnih godina koje počinju za istarski (i hrvatski) agrar, uvuče u turizam?

Hoćemo li „otkupiti“ i hotele i druge istraturiste, arenaturiste, anite, riviere i lagune od belosvetskih mugera ako i njihove firme odu na bubanj? ... Jer mi znamo, jer mi imamo moć, jer mi imamo vlast!

Nemamo ništa – osim pokradene države, a Istra je njen sastavni dio!

Sretan Vam Uskrs!