Umorstva u Midsomeru ili tu negdje... blizu

Kad su negdje sredinom osamdesetih u nekom intervjuu pitali Mirka Ilića, jednog od naših najvećih dizajnera, strip crtača i ilustratora, što je tajna njegova uspjeha u Americi budući da je u relativno kratkom vremenu tamo postao traženi ilustrator te u prvom tjednu boravka dobio naslovnicu "Time" magazina, a u drugom već i naslovnicu "New York Timesa".

Između ostalih marketinških folova koje je Ilić u odgovoru prosipao, jedna mi je njegova teza zapela za oko. Naime, reče Ilić kako je tajna njegova uspjeha najvećma u tome što su Amerikanci, kao i zapadnjaci uopće, zaboravili čitati između redova i tražiti skrivene poruke i smisao.

Uistinu, u cijelome su se 20. stoljeću, umjetničke poetike zemalja koje su bile pod utjecajem ili u bliskom kontaktu s komunističkim doktrinama, a kojoj su pripadale i poetike zemalja bivše Jugoslavije, zasnivala na tome da se od strane umjetnika pošalju skrivene poruke, a da ih publika s druge strane lanca nauči dekodirati, a sve da bi se sakrije pravi smisao poruke pred nekim tko ga nije smio ili umio otkriti!

Naravno sve je to bila samo igra! Niti su oni pred kojima se poruka skrivala bili glupi pa da to ne skuže, niti su oni kojima je poruke bila poslana bili i uvijek pametni da je otkriju. Sav gušt skrivao se u igri! Koliko si kao čitatelj umješan uposliti svoju maštu, utoliko ti je zadovoljstvo čitanja bivalo veće!

Tko ne zna legendarne Ujevićeve stihove iz Notturna:

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Treba li ih uopće dekodirati? Treba li ovdje tražiti skriveni smisao? A opet... nemate li i vi možda svoju otkrivenu, čak malo lascivnu viziju ovako provedene noći?

Bio sam u to doba pred upisom postdiplomskog i jedna od velikih tema koja me zanimala upravo za obradu na magistarskom radu bila je to vječno, nezgrapno i grubo pitanje kojim se svakodnevno služila svaka učiteljica (i učitelj) hrvatskog jezika pri obradi lektire: Što je pisac htio reći?

Nije tome za čuditi, i na faksu je velika većina profesora također pilila po toj utabanoj shemi igranja mačke i miša! I baš mi je to išlo na ganglije! Pa, majku mu ljubim, što vas briga što je htio reći! Što je rekao, rekao je! Zašto na nešto rečeno, napisano, odigrano, naslikano moramo kalemiti neke naše nezgrapne pametnarije, zašto kritičari moraju imati brnjice pasa tragača kako u svom prerevnom radu ne bi do kraja razgolitili i oskrnavili umjetničko djelo.

A opet... ako pjesmu ili neko drugo umjetničko djelo gledamo samo na plošnoj, otisnutoj ravni – često nam se neće desiti (ljubav...) nikakva začudnost kojom bismo oplemenili svoj trud čitanja, slušanja, gledanja, traganja... dakle uvijek ime to nešto skriveno, a što je pisac baš htio reći, ili nije htio ili nije smio - vrag će ga znati! Ali ako je pravi – zna svojim djelom izvući iz vas upravo tu nit otkrovenja!

Ali... 

... ajajajaj... kakav tekst!, kakav tekst!, kakav tekstopisac!, ajajaj... krenuo sam s Ilićem, a naslov je Midsomer murders, a ja još nisam ni blizu Midsomera... ajajaj ajajaj!

Ajmo završiti s Ilićem – naravno začudila me tada pomisao da su zapadnjaci prilično plošni, da ne kopaju po površini likova i događanja i da ih politička pozadina postojanja njihovih država, uređenja, ekonomije, života uopće uglavnom ne zanimaju... mislio sam da im se moglo lako prodati rog za svijeću!

Dok bi u nacrtanoj jabuci s crvom netko vidio samo jabuku koju je napao crv, mi bi se već pitali propada li to Apple, je li crv obojan, je li crv na desnoj ili lijevoj strani, tko je autor a tko je producirao crtež, je li jabuka crvena, zelena ili šatirana, je li bila kišna godina, zašto jabuka nije prskana... itd, itd, itd...

No daleko da su ljudi tamo i tada bili lakovjerni, njima se tada sviđalo otkrivanje novih perspektiva i novih pogleda na svijet, tada je to bila svojevrsna egzotika koju je trebalo otkriti! Pomodarstvo koje je uskoro potvrdilo kako smo im postajali sve zanimljiviji!

A Midsomer... ma njim sam vam samo htio potrditi perfidnu strukturu koja može progutati i prikriti strašne matrice nevidljive golu oku!

Ja vam inače volim gledati ovu seriju, laganica s nekoliko ubojstava i s nekoliko osumnjičenih, gdje uz nešto malo engleskog humora, sivila i crnila, bez puno muke i pripetavanja Barnabyi (nekad Tom, a sada nećak John) riješe zaplet.

Od početka emitiranja ubijeno je tamo po Midsomerskim selima već preko 130 ljudi tako da sam se u jednom svom ironičnom blogerskom zapisu iz 2010. bio upitao:

Već sam se zabrinuo
Za taj idilični gradić
Na engleskom sjeveru.
To već liči na veliku zavjeru.
Ima li tamo još itko živ,
U tom Midsomeru?

Ali gledam ti ja tako prošlotjednu epizodu iz 16. sezone i vidim da mi je nešto drugačije... na Tomovu zamjenu smo već navikli, dobro ni Jones više nije narednik, mrtvozornik je postao mrtvozornica... to sve znamo... ma ipak! Ponekad pogledam i serijal starijih sezona s Tomom koji se svakodnevno emitira na Univerzalu, pa mi je odstupanje u matrici još jače. (Jedino me živciraju reklame koje traju duže od serije!)

Ako niste gledali, sadržaj te posljednje epizode od prošlog petka ide ovako otprilike:

Selo se priprema za moguću poplavu, a netko, slijedeći uzorke s netom otkrivene srednjovjekovne freske, počinje seriju ubojstava.

Na kraju saznajemo kako umirovljeni, teško bolesni svećenik ubija kroz epizodu troje ljudi koji stjecajem niza okolnosti mogu saznati i otkriti njegovu mračnu tajnu kako je svoju kćer jedinicu ustvari oteo odmah po porodu od neke mlade narkomanke iz ubožnice.

Od mnoštva živopisnih likova uvučenih u glavnu priču koji su potrebni da gledateljima zavaraju tragove, on ubija medicinsku sestru, njenog bivšeg punca - građevinskog poduzetnika i njenog lažnog ljubavnika arheologa.

Sve bi to bilo OK i u duhu serijala, da ubijeni nisu karakterno sasvim drugačije ofarbani: medicinska sestra je preljubnica, njen bivši punac je korumpirani lažov, a arheolog je naravno – gay! Pa ispada da je i ubijanje nekako "griješnički svrhovito": griješni pop koji je kažnjen tako da boluje od neizlječive bolesti, ubija sve same midsamerske "griješnike" koji su to valjda po onom što nam poručuje režiser ove epizode – i zaslužili!

Valjda je "korektnije" ubiti preljubnicu, lažova i pedera – jer je "manja šteta"!

Ne mogu vjerovati da se produkcija služi takvom u najmanju ruku čudnom, ako ne i kažnjivom, matricom kojom se čuva i nagrađuje "dobre građane", a kažnjava one druge.

Baš me zanima hoće li se isti princip nastaviti i večeras... ili je to samo bio neki njihov probni balon!