Apokrifna priča druga

Za ovu priču govore da ima istinite korijene (a kao da druge nemaju) i da se stvarno desila u neko doba koje je po mnogokojim podudaranjima slično ovom današnjem. No te povijesne poveznice, kad shvatite kontekst, možete izguglati i sami, stoga - priča:

Radi se naime o jednoj zgodi u hajdučkoj družini Jove Stanisavljevića poznatog Čaruge. U svom Kolu gorskih tića, kako se družina nazivala, bio je Čaruga neprikosnoveni gazda, vođa i autoritet. Svi su ga morali slijepo slušati i povinovati se njegovim planovima i taktikama. Krvavo i spletkaroški izborio se on za taj status stoga ga nije dao olako narušavati! Predaja govori kako on nije bio samo obični razbojnik, lopov i nasilnik, već da je bio sličniji nekom našem lokalnom Robinu Hoodu koji je pljačkao bogate, a onda je često svoj plijen (novac, hranu, odjeću) znao dijeliti siromašnim seljacima koji su mu zauzvrat kao jataci pomagali da se skrije i pobjegne potjerama! Hajdučio je po širem području Slavonije i Baranje, uglavnom jugozapadno od Osijeka i to u vrijeme poslije Prvog velikog rata. Mada govore da mu se trag mogao naći i po Bosni, Lici i Dalmaciji. Tada je brojni Zeleni kadar predstavljao dešperatno i naoružano ljudstvo raspuštenih ili odmetnutih vojnih postrojbi koji su se bez jasne političke i ekonomske budućnosti unutar nove versajske državne tvorevine jednostavno prometnuli u – razbojnike!

Čarugino Kolo gorskih tića bila je jedna od najubojitijih i najbrojnih hajdučkih družina koja je čak imala i svoje zakone i statute; svoja pisana i nepisana pravila, a sam se Čaruga prepreden, lukav i nemilosrdan, nerijetko znao skrivati i pobjeći pred potjerama čak u Zagreb gdje bi pod krinkom uspješnog i bogatog poslovnog čovjeka, trgovca ili vojnog liferanta planirao nove sve smjelije pljačke i razbojničke pohode.
Priča se tako da je jednom u zlatno doba družine kad su joj mnogi pristupali želeći se brzo i suludo domoći bar dijela slave i bogatstva (rekli bismo danas – glamura) koji je pratio Gorske tiće, do skrovišta družine negdje na skrovitim obroncima Papuka seljaci su dopratili nekog rabadžiju koji im se želio pridružiti. Sav je bio opasan oružjem - pištoljima, kratkom štucanom puškom, nožinama i redenicima s municijom, a za sobom je vukao dva konja natovarena i pretovarena očito opljačkanim plijenom kojim si je želio širom otvoriti vrata ulasku u hajdučku družinu. Predstavio se Čarugi i ukratko, brzo, jednostavno i bez kićenja ispričao pred okupljenim seljacima i družinom kako je sam samcat poharao obližnje imanje vlastelina Joze H., kako je ubio i njega i sluge njegove i sve živo na imanju od stoke u štalama do svinja po svinjcima, a sve ono što nije mogao ponijeti sa sobom kao vrijedan plijen da je satro i uništio u strašnom ognju.
Pričaju da je Čaruga mirno saslušao njegovu priču, a kad ju je ovaj završio, izvadio je Čaruga revolver iz futrole koju je nosio onako visoko na prsima ispod svilom podstavljenog prsluka s lagano ispranim pepito uzorkom i jednostavno ga ubio jednim metkom, ravno u čelo!
Kažu da je još rekao kako se zlo mora uništitit u korijenu – jer ako danas pobijemo i pokoljemo svu gospodu, gazde i velikaše – od koga ćemo sutra otimati i krasti?