AUTO MOTO - BRUM... BRUM... BRUM... (Ili: "Neka naša Istra blista!")

Što reći - koju posluku porati?
(Neka naša Istra blista!)
- samo link!

https://www.facebook.com/zeljko.bosanac.925

TRI LIVADE, TRI LIVADE NIGDJE LADA NEMA

Jedna od ranijih vizura između vrta i parkinga

Ovako ja to gledam – naravno ja sam „djevojka sa sela“ (zLabinci što bi rekao Špiček) pa nemojte moje razmišljanje (kao i inače) uzimati za nešto mjerodavno… jedino onako malo utrošite vremena da o ovom promislite:

Svakoj je državnoj pa čak i lokalnoj vlasti (zato su uostalom i izabrane) cilj da svojim državljanima / građanima olakšava život. Bilo da su to socijalne, zdravstvene, materijalne, kulturne ili neke druge mjere, bilo da se ogledaju kroz naknadu koje države svoje viškove isplaćuju svojim građanima, bilo da se to ogleda kroz „višak“ slobodnog vremena koje građani dobivaju smanjenjem i digitalizacijom birokratskih poteza (e-ovo ili e-ono), bilo smanjenjem poreza, bilo socijalnim potezima koji čak i naizglednim populističkim potezima pojeftinjuju život onih zbog kojih su izabrani. Sada! Ne sutra. Ne u boljoj i svijetloj budućnosti! Ne „jednom“ kada će naša djeca uživati benefite naših odricanja! Sada!

Ja sam o svijetloj budućnosti slušao još u „mračnoj“ prošlosti. Ali kao što je lucidno rekao Sebastijan – ni budućnost nije što je nekad bila (da parafraziram)… tako da potpuno uvjeren mogu reći da nema bolje budućnosti… to je samo floskuloidna mrkva kojom vam mašu na dugačkom štapu… postoji samo ono što imate danas, ono za čega ste se „borili“ jučer! Ako ste! Ste.

- To je malo za uvod. Onako interdisciplinarano. Multidisciplinarno.

Danas pišem o 'parkingu' Vrtovi u Poreču. Zašto? E buraz, netko je nešto zbrčkao. Čini se.

Područje sadašnjeg ne(is)korištenog parkinga Vrtovi je u vlasništvu države. OK. Upravo stoga ga lokalna uprava Grada Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo (tako biste uvijek trebali službeno imenovati grad u kom živite) ne može eksploatirati ni prodati ni na njemu nikako zarađivati onako kako hoće bez dopuštenja vlasnika tj države. Mora u duhu dobrih poslovnih odnosa od države zatražiti dozvolu da uz određenu naknadu (kratkotrajnu ograničenu koncesiju) koristi to zemljište kako bi zaradilo neku lovu preko sezone. Bez mogućnosti da iole išta značajno „tvrdo“ i „čvrsto“ i „trajno“ na toj zemlji grade ili mijenjaju u konfiguraciji.

Nedaleka povijest doduše ide ovako – do prije koju godinu ovo je područje bilo korišteno od građana / državljana RH za sadnju malih, uređenih i održavanih povrtnjaka kojim su ljudi malkice pojačavali svoj standard, utrošili slobodno vrijeme i uljepšali prazni urbani prostor te poboljšali kvalitetu svog življenja (stressless).

Nakon toga, te korisnike grad deložira (ne država?), sve poravna bagerima i „uređuje“ predmetno područje za održavanje sportskih i kulturnih priredbi (auto-moto, Giostra) i prostor daje u podnajam najprije i često za luna-park, a potom i gradskom komunalnom poduzeću za parking.

OK? Još uvijek?

Ove godine, kad se nedostatak parkirnog prostora jaaaaaako osjetio, grad/komunalno poduzeće su jedva dočekali čak i vrlo (sezonski) kasnu dozvolu države da preko ljeta koriste taj njen prostor za parking s naplatom. (Tko pamti sjetit će se da je tu bilo malo i politike na državnoj / međustranačkoj / manjinskoj razini… ali to nije bitno za ovo o čemu pišem. Naš je manjinac i tako u Vladi.)

Dozvolu za parking su dobili (Grad / Usluga) ograničeno do 31. listopada tako da je bilo velikih problema pri općem (sve)gradskom parkiranju prilikom odražavanja auto relija u prvom vikendu studenog.

Problemi se nastavljaju i dalje poslije sezone, budući da je dio grada oko tzv. Velikog parkinga zakrčen (parkingless) građevinskim zahvatima oko bivše „Slavice“ i gradnjom kružnog toka kod autobusnog kolodvora, višegodišnjim zatvorenim parkingom iza Kantine, pa je zanimljivo zamisliti kako će Grad disati u sezoni ako recimo netko na proljeće posadi pomidore na području Vrtova. Ili još bolje ulike. A to mu nitko ne brani.

Naravno slobodnih, nenaplativih parkinga skoro da u gradu više i nema i sva je prilika da će vlasti s bujajućim birokratskim aparatom uskoro naplaćivati porez i na zrak – što se recimo sada već radi po Europi (i šire) kad vam naplaćuju i/ili zabranjuju ulazak vozilima koji onečišćuju zrak. (Nije li to to? To je porez na zrak, najprije onečišćeni pa će onda na red i očišćeni!)

E sad. Idemo dalje. Zakupac, koncesionar dakle Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo tj. njegova komunalna institucija Usluga, tijekom koncesijskog perioda „investira“ u livadu: naveze nekolike kamione kamena i sipine, razvuče podzemne instalacije i „posadi“ više od nekoliko rasvjetnih stupova, instalira sistem naplate i rampe, asfaltira prilaze parkingu, sagradi nadstrešnicu za naplatne automate i ogradi (ovo podvlačim) područje stupićima i lancima, kako bi otežao i zabranio ulaz vozilima (a i pješacima) na predmetno područje – tijekom koncesijskog perioda.

Koliko znam koncesionar nakon isteka koncesije obično predmet koncesije treba vratiti u prvobitno stanje. Prvobitno stanje ovog terena bilo je „slobodna“ livada! Vrtovi.

Dakle moje je pitanje jednostavno: Zašto građani Grada Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo koji su ujedno državljani Republike Hrvatske (ali i drugi građani RH koji nisu građani Grada Poreča) ne mogu koristiti za svoje potrebe (od kojih parkiranje vozila može biti samo jedna od „benefita“) bez ikakve naknade ovu livadu koja je u državnom vlasništvu van koncesijske gradske sezone? Država se tu ne petlja (ili se bar donedavno nije petljala), spora je i neučinkovita i što se nje tiče ovo područje može opet postati vrtovima. (Bar dok ga ne proda! A i onda ju se tek ne tiče.)

Zašto privremeni i bivši (a tek možda budući) koncesionar ne vrati predmet koncesije u prvobitno stanje i u najmanju ruku (ako već računa da će i iduću sezonu koristiti područje za parking, kad ga već ne može kupiti (a da ga kupi kao izuzetni građevinski potencijal sigurno na njemu ne bi izrastao parking!) ukloni bar stupiće i lance kojim brani ulaz na područje s kojim formalno pravno nema nikakve veze.

Uz ovu aplikaciju Bazilike uskoro ćemo morati dodati
 i kip Majke Tereze (ali ga nisam stigao slikati) 

Ako je već do koncesije, zašto država ne raspisuje natječaj za koncesijski zakup livade „Vrtovi“ u svrhu obavljanja privredne djelatnosti – naplata parkinga – cijele godine? Da može i netko drugi sudjelovati... npr. Laguna, Riviera... neki poznati ili nepoznati, stranački ili nestranački privatni poduzetnik (vjerojatno stoga što ta površina nema nikakve papire a da bi mogla biti parking i da bi se na njoj obavljala ikakva gospodarska djelatnost...

Zašto mi kao građani svoje države, ne tražimo da nam država pusti koristiti ovu livadu za parking dok ju ne proda? Što mislite koliko bi se smanjio pritisak na gradske ulice, parkiralište kod i uokolo Doma zdravlja... za vrijeme gradskih manifestacija... eto npr. adventiranje je pred vratima!

Zakon veli da oni koji raspolažu nekretninama Republike Hrvatske dužni su to činiti pažnjom dobrog domaćina i to je zapravo jedina obveza kod općeg raspolaganja. Zašto mi ne bismo mogli biti dobri domaćini običnim parkiranjem vozila?

Zašto Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo i Usluga nenamjenski vansezone uzurpiraju i brane pristup državnom zemljištu na račun svojih građana i slobodnih hrvatskih državljana čije to zemljište u konačnici i jeste (država samo njime upravlja u njihovo / naše ime) radi njihovog / našeg „lakšeg“ života? (O tome sam pričao/pisao nešto na početku!)

Ako tome nije tako – zašto parking nije otvoren?

Ako je tome tako - zašto livada nije slobodna?

Možda negdje postoji hrpa sitnih slova do kojih mi kao obični građani ne možemo i nikad nećemo doprijeti, ali bilo bi lijepo da se bar malo prosvijetlimo u ovo predblagdansko lučonošno vrijeme. Možda grad 'u ime' vlasnika (a pisao sam gore tko je vlasnik) brani ulaz na livadu kako ne bi smanjio svoje prihode na zauzetim i okupiranim gradskim površinama, budući da u vansezonskom periodu ne može naplaćivati tantijeme s livade, a broj parkiranih vozila na livadi građana i gostiju proporcionalan je smanjenom prihodu za Grad Poreč-Parenzo Città di Poreč-Parenzo. Uostalom koliko građani Poreča plate državi za tu koncesiju, a koliko na tom parkingu Usluga (grad, tj. mi) zaradi tijekom koncesijskog perioda?

POUP: New Deal

Sav jadan i ojađen čitam u Glasu kako je „Elio Štifanić, novoizabrani dogradonačelnik Poreča zbog nove funkcije morao dati ostavku na funkciju ravnatelja Pučkog otvorenog učilišta u Poreču, na kojoj je proveo nešto manje od dvije godine.“
Naravno da se pametan i visokoakademski obrazovan čovjek poput njega nije mogao othrvati (unutarnjem?) pritisku protuzakonito ustoličenog ravnateljstva u POUP-u, te je shvativši kako će taj pritisak na partiju i njega biti još i jači, „naplatio“ to blentavo benevolentno navratnanosno isturanje u prve redove na radno mjesto za koje nema uvjete – samo iz jednog razloga... ili dva? Možda! (Sačuvati ga za nekoga ili za nešto!)
Žao mi je pak što Štifanić s ovog radnog mjesta odlazi s tek nepune 2 godine radnog staža – tako da opet nije uspio doprijeti do one famozne 3 godine radnog iskustva u struci koje se traže (ili su se bar do sada tražile?) na natječaju za ravnatelja POUP-a. Ali – kao da je to uopće i bio problem?
Zanimljivo je kako sad već bivši ravnatelj u tekstu iz današnjeg Glasa najavljuje novi natječaj i, pazite, spominje gradsko „kuloarsko“ nagađanje kako će na tom „novom“ natječaju zbog atraktivnog i dobro plaćenog posla možda biti i desetak kandidata!!? Aha! Za razliku od prošlog na koji se javilo četvoro – od kojih jedan nije zadovoljavao uvjete, a drugi odustao! (Ili ako ćemo po pravu: dvoje nije zadovoljavalo uvjete, a jedan je odustao! - a od prvospomenutih dvoje - jedan je primljen!)
Koliko je ondašnje natječajno povjerenstva, tj. Upravno vijeće POUP-a (u sastavu Azeglio Picco, predsjednik; Sanja Oplanić, član*; Umberto Cunjac, član; Mira Kosić, član*, Tatjana Matošević, član* i Ana Čehić Anić, član*) – dobro procijenilo i odabralo Štifanića za ravnatelja, dovoljno govori podatak da je „ravnatelj s programom i vizijom“ na tom mjestu „izdražao“ nepune dvije godine! Dobar odabir! O ostalim dijelovima teksta ne treba sporiti, sve što je u POUP-u napravljeno u protekle dvije godine bjelodano je – kao i sve ono što nije napravljeno!
Recimo – napravljeno je i to da je iz Statuta Učilišta izbrisana djelatnost „osnovno umjetničko obrazovanje...“ koja se mijenja s „organizacijom tečajeva, radionica i dječjih igraonica...“ Tko razumije – shvatit će!
Isto tako, suvišno je dodati komentar i na zaključni dio Štifanićevog nanizavanja vlastitih uspjeha, gdje je zaključno „... dodao da će prvo vrijeme biti podrška svom nasljedniku** na čelu Otvorenog učilišta“... (ne znam koje bih interpunkcije i emotikone ovdje ubacio, pa ću odustati čak i od uskličnikoupitnika) – Zanimljiva poruka, možda da jedno godinu dvije radi zajedno s „novim“ ravnateljem, ili je to onom „novom“ tek putokaz, smjernica traženog djelovanja... mrvice kruha koje Ivica i Marica ostavljaju putem iza sebe! Kontinuitet!
Novi kandidati ne trebaju ni izmišljati svoj program, npr. ja, ako se budem javljao, jednostavno ću napisati : "Nastavit ću tamo gdje je Elio stao!" (Pa neka Vijeće kaže da ne valja!)

___________
* ovo kopipejstam, inače bih napisao članica
** dakle nema rodne ravnopravnsti ili je već sve "ravnopravno" (možda se baš tu krije zec/zečica?)

AGRO... COMMERCE, AGRO... LAGUNA, AGRO... KOR, S VAMA KROZ ŽIVOT!

Evo dovde smo otprilike u govnima!

Povukao je pad Agrokora i svi marifetluci na državnoj razini pipke i u ove naše istrijanske krajeve... odjedared se ljudi pitaju što s našom istarskom zemljom, našimi ulikami, našim grojzem, a da vino i ne spominjem... kakva se to tužna sudba sprema našoj agro-laguni i njenim djelatnicima, poštenim istarskim seljacima i narodu!

Spominju se hercegovački tajkuni koji lagano ubiru kajmak od našeg znoja i pameti, i znoja naših očeva i nonića... mislim sad to “hercegovački“ nije baš nekakav kvalitetan politički diskurs, budući da mi ovđe imademo tajkuna raznijeh provinijencija: od čileanskih do austro-ugarskih, pa reći kako će nam tek Hercegovci doći glave nije politički korektno!

Tajkuni ni po definiciji ni po sadržaju nisu nacionalno obojeni (osim kad im to ne treba radi imagea korporacije) i živo im se j... mislim reći fućka za sve osim zarade i profita!

A to da će tajkuni nepoznatog porijekla preuzeti Istru, umjesto da nas handrče naše gore listovi, opet vuče na onu staru – pustite neka nas kredu – naši su! Istarski tajkuni isto nemilice udaraju po radnoj snazi, isto plaćaju kasirke po marketima i sobarice po hotelima, konobare po restoranima! (I oni sad negdje na domjenku s kavijarom i lososoima govore – Evo vam sad vaš agro – bagro!)

Kad se sjetim žalosno praznog i napuštenog Lacopa, njiva i vinograda, napuštenog i zaparloženog državnog zemljišta s početka devedesetih... odmah mi na um padnu mladi istarski političari koji su bogamoleć hodočastili Zagreb ne bi li im se ukazao netko za spas zemlje i obraza jer lokalna uprava tada nije imala ni novca ni stručnjaka a da bi istarski agrar izvukla iz bedare. Zagreb je tada uskrsnuo brojne tajkune (nije smetao nacionalni predznak) koji su bržebolje ušli ponajprije, a gdje drugdje nego, u turizam... i nitko tada nije spominjao kako nam za nešto malo pušaka i streljiva ode u bijeli svijet nešto što su samodoprinosima i odricanjima gradili naši očevi i nonići... koji sad stoje crveni od muke... nešto poslije ušuljao se kroz strukture „sistemskih“ firmi i Todorić – i opet pokazao da ima i znanja i volje i stručnjaka i svekolikih potencijala i u istarskom agraru – samo ako se hoće! Pardon – samo ako dofuraš lovu! A Todorić je imao lovu, nema veze što je bila od državnih poticaja (dakle opet vaša lova) i što je bila mjenično nepokrivena, lova je lova i ne piše na njoj kako se do nje došlo!

A raja opet sva sretna... cveta cveće u naše preduzeće! Krenuli u (agro)biznise – sade vinograde, maslinike, pomidore... mislite da ovdje nije bilo (i nema) poticaja za nepostojeću stoku, za nepostojeće livade, ulike, za nepostojeće vino i ulje?

Kao što do neđeprije nisi bio štabili čovik u Istri ako ne izgradiš i ne prodaš bar jedno dva tri apartmanska naselja (a onda odjednom stala prodaja i app nema tko kupiti – sad si tako nula od istarskog čovika ako nemaš ulike i vinograde... a ono odjednom – nema ih tko (ot)kupiti!

I onda se javljaju inicijative za spas! Mislim spas čega? Od koga?

Mali proizvođači će biti spašeni (kao i mnogo puta do sada!)! Vlast želi otkupiti nazad zemlju i agroproizvodnju od propadajućeg Agrokora, jer sad (eto baš sad) valjda znamo i možemo: imamo lovu (?) imamo stručnjake (?) – imamo znanje, imamo moć! Agrologauna će opet biti naša!

- Čija?

- Naša!

(Ajde, al' ga popravi!)

Koji klinac ste išli za kapitalizam ako vam se ne sviđa u svim svojim pojavnim oblicima! Tek se zagrebalo po Agrokorovim serancijama, a nama:

„Fali nam naša Cantina sociale! Pa da, fale nam žitna polja i silosi! Fale nam mornari i ribari! Fali nam kiselkasta malvazija i žuko ulje!“ – ovo doba predizbora vratit će nas u komunu u kojoj će svatko valjda uzeti samo koliko mu treba a viškove ćemo preliti u nove „socijalističke“ vinograde, voćnjake, silose, brodove, hotele od kojih ćemo svi imati korisit! Drugarice posadimo cvijeće...

Stara biblijska priča veli da poslije sedam godina obilja, uvijek dolazi sedam gladnih godina... što ako nam se tih sedam nevoljnih godina koje počinju za istarski (i hrvatski) agrar, uvuče u turizam?

Hoćemo li „otkupiti“ i hotele i druge istraturiste, arenaturiste, anite, riviere i lagune od belosvetskih mugera ako i njihove firme odu na bubanj? ... Jer mi znamo, jer mi imamo moć, jer mi imamo vlast!

Nemamo ništa – osim pokradene države, a Istra je njen sastavni dio!

Sretan Vam Uskrs!

NOVI INSPIRATIVNI DOŽIVLJAJI ISTRE

Iako sam se nekako nadao da ću proći na novom natječaju Istra inspirita, ipak brojnim poklonicima moram objaviti da nisam prošao, sa žaljenjem! Naime Istra inspiriti je bio objavio kreativni natječaj za prijedlog priča, mitova i legendi za novi Istra Inspirit doživljaj. Pobijedile su priče Danse Macabre, Kruna kralja Tomislava i Gusarski napad na stari Rakalj. Od srca čestitam pobjednicima nagrađenih priča – a ovu svoju „promašenu“ dijelim, a s kim drugim, do li s vama:

BECK IN... Novi Istra Inspirit doživljaj!

Dakle, scenski postav bi bio na komadu krupnošljunčane plaže pokriven s nekoliko običnih rozastih i nekoliko dunklplavih nivea ručnika, nekoliko šarenih deka, tri četiri platnena jednobojna luftmadraca, nekoliko sandolina do pola uronjenih u plićak, dva do tri PIPI suncobrana, koja lopta na napuhavanje, dva do tri ligeštula s platnom ponavljajućeg linijastog motiva i s odabranim glumcima koji čak u kazališnoj popuni ne moraju imati ni alternativna imena kao u đostri, ter se mogu zvati sasvim obično, recimo: Milorad, Janez, Fritz, Stjepan, Slobodan, Jovan, Giuseppe, Dževad, Zlatko, Milka, Helga, Rade, Romano, Gerda... svi su lagano do pretjerano crveni, nose velike plastične sunčane naočale, sombrero slamnate šešire i retro kupaće kostime u karo ili monokromnom štihu kod kojih oni ženski previše skrivaju, a oni muški pak previše otkrivaju!

Negdje se iz gomile s tranzistora na baterije čuje Mišo (Još i danas teku suze jedne žene ili Ostala si uvijek ista!), a na drugoj strani tiho plovi poznata melodija Lepe Lukić – Od izvora dva putića (sjećate se riječi: Od izvora dva putića, vode na dve strane, ne znam kojim pre bih stigla do tebe jarane...) a sve kako bi se zadovoljio i ukus nemalog broja prvoboraca i djelatnog vojnog osoblja koje se onomad jedino od našeg življa valjalo na našim plažama i nevoljko gurkalo po šljunku s donedavnim okupatorima.

Sve na setu, po glumcima i uokolo njih vonja na mnogo uludo prolivenog žestokog više od nekoliko puta rafiniranog dalmatinskog maslinovog ulja pomiješanog s istarskim i običnim suncokretovim u omjeru 3:2:5, nasipanog u bočice od unučića pelinkovca, segesticine trojka vodke ili navipovog konjaka, kifozična djeca što im je još na glavi maska s dihalicom, cmolje jeduć debele modre šljive, petrovače jabuke, a po dlanovima im se cijede slatke smokve u bojama mađarske zastave i ogromne zelenkaste bobice grožđa koje se tada zvalo "kozje sise", netko jede i sočnocureće čupave breskve, koje još satima bodu kad ih prisloniš na golu kožu!

U scenografiji sudjeluju i domorodci: fotograf s u istarskoj narodnoj nošnji obučenim pomoćnikom koji za sobom vuče olinjalo magare za slikanje djece (a i supijanih odrasalih), sladoledar s bijelom kapicom i aluminijskom ledom hlađenom bačvicom obješenom oko vrata u kojoj se nalaze dvije limom odvojene boje sladoleda (jagoda i čokolada), a sastavni dio postava je i štand sa (samo domaćim) suhim i svježim voćem, teškim crnim vinom koje udara u glavu i rakijom lozom, a koji opslužuje domaća nona isto u narodnoj nošnji premazana svim mastima (to se osjeti) – što će naravno posjetitelji eventa za skromnih 200 kunica ulaznine moći i probati!

Uz ovaj štand tu je i neizostavni (suho)zidić, odnosno priručni štand sa suvenirama na kojem na grubo tkanoj prostirci boje črljene zemlje s karakterističnom istarskom šarom, nalaze drveni magarci s buradima, elegantne čaplje, kutije s pticom koja kljunom izvlači cigarete, ptice koje klepeću krilima kad ih guraš po tlu i glinene svirale slične okarinama koje veselo žvrgolje kad ih napuniš vodom i onda zviždiš na njima, a ako se od volontera prikupljeni uzorci, dajbože, rasprodaju, lako je nagodinu naručiti originalne nove iz Kine.

I za kraj, a kako bi se opravdalo ulazninu, u boriku iznad plaže gdje se uporni Nazorovi cvrčci trude nadjačati pucketanje ognja u po' podne, kad je zvizdan najjači, vrte se na ražnjevima nekoliki janjići i prasići uz koje su smještene montažne tribine, budući na tom dijelu postava ima uvijek najviše publike, na kojima u svojevrsnom realitiju sline cure uzbuđenim, zdravim životom zasićenim i preplanulim EU džogerima, šetačima, biciklistima, triatloncima i biatloncima, ironmenima i ironwomenima dok se cvrčanje reš prepečene kožice na prasićima bori sa već spomenutim Nazorovim cvrčcima!

U finišu programa, dok jara ubija svaki udah i dok se ražnjevi pompozno dižu s vatre, svi glumci s plaže svečano hodeći dolaze u borik i zajednički, uz poznatu Beethovenovu Devetu glazbenu podlogu pjevaju Odu radosti u izvorniku na njemačkom:

Freude, schöner Götterfunken,
Tochter aus Elysium,
Wir betreten feuertrunken,
Himmlische, dein Heiligtum!

Deine Zauber binden wieder,
Was die Mode streng geteilt;
Alle Menschen werden Brüder,
Wo dein sanfter Flügel weilt.

Und so weiter... und so weiter...

Eto... Imao sam ja i još nekoliko dobrih ideja za Istra inspirit doživljaj, ali se na žalost moglo javiti samo s jednom pričom; tako sam smislio da se uvede i vjerojatno greškom zanemareno Zlatno runo - poznatu priču o Argonautima koja je i dala ime poluotoku (Dunav > Ister > Istra), pa onda i Koradovu zvjezdarnicu na Tićnu u doba ljetnog suncostaja – neobuzdanu i razuzdanu mitsku barbarsku noćnu veselicu samo za 18+, kombiniranu s pričom o dolasku Slavena na ovo područje i traženje zmajevih linija po tijelima opijenih sudionika/ica, pa onda možda i poneki rivajval velikih partizanskih bitki u Drugom ratu: npr. oslobođenje Poreča...

IZBORNA DEMOKRACIJA – JESMO LI JEDNAKI ILI JEDNAKIJI - KREĆEMO LI S ISTIH POZICIJA?

… ili smo, što je vjerojatnije, jednaki i jednakiji: podijeljeni i na startnim pozicijama na svinje, pse i ovce.

Naime neko vrijeme se već pobliže bavim lokalnim izborima, furam se po onim tribinama na kojima smo Zajedno – Insieme, a sa sumještankom i prijateljicom Dagmar Radin pokrećemo nekakvu našu lokalnu građansku priču u Kaštelir – Labincima pod imenom Izađimo - Usciamo, razmjenjujem informacije, proučavam pravila i zakone, izbornu logistiku, marketing i sve oko njih. Nisam neki ekspert, učim, pa ovaj moj tekst možete shvatiti prije kao skupinu pitanja, nego li odgovora!

Izborna pravila lokalnih izbora po meni su puna nedorečenosti i rupa kojima je izgleda osnovni cilj zamutiti vodu malima i nezavisnim građanskim listama, a razbistriti je – tj. ostaviti je pitkom - velikima! Tako je vele u puno drugih demokracija, upasti u igru kao „treći“ nije nimalo lako ni jednostavno.

Jedno od ustavnih prava da svaki građanin Republike Hrvatske ima jednako pravo birati i biti biran bilo na stranačkim ili na nezavisnim listama, već u startu producira ograničenja. Prije razrade valja spomenuti da ima nekih statusnih ograničenja koja nisu relevantna ovoj temi: birane ne mogu biti djelatne vojne osobe, policijski službenici, službenici i namještenici u Oružanim snagama RH te osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene, uključujući i uvjetnu osudu, na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci.

Ja ću o onim drugim – prikrivenim ograničenjima!

Da biste bili birani na stranačkim listama ne morate raditi nikakve posebne predradnje za stvaranje te liste osim da svojim potpisom potvrdite da ste svojevoljno i bez prisile na toj listi, te da niste kandidat na drugim listama, a čak ne morate biti ni član te stranke na čijoj se listi nalazite i koju očito podržavate (jer zašto biste inače na njoj uopće bili). Ili?

Da biste bili na nezavisnoj izbornoj listi morate prikupiti određeni broj potpisa potpore registriranih birača iz vaše izborne jedinice, koji su propisani zakonom i koju sežu od 25 potpisa birača u jedinicama do 350 stanovnika, do 2.500 potpisa birača u jedinicama s više od 500.000 stanovnika.

U mojoj izbornoj jedinici (općina Kaštelir – Labinci) ima oko 1.500 stanovnika što po pravilima traži 70 potpisa birača potrebnih za prijavu za pristupanje izborima s nezavisnom listom.

Te potpise možete prikupiti od bilo koga tko ima prijavljeno prebivalište na području jedinice za čije se predstavničko tijelo izbori provode. Jedna osoba može svoj potpis potpore dati i većem broju lista bez ograničenja.

Stranke ne moraju tražiti nikakve potpise.

Ako kao nezavisna lista morate predati/predložiti listu s odgovarajućim brojem osoba a koji broj mora odgovarati broju vijećnika u vašoj lokalnoj jedinici (u općini Kaštelir – Labinci lista mora imati 11 prijedloga, dok ih npr. u Poreču mora biti 17) – te osobe s liste ovjeravaju svojim potpisom pred lokalnom izbornom komisijom ili javnim bilježnikom da svojevoljno pristupaju listi, a prve tri osobe s liste smatraju se predlagateljima kandidacijske liste. Ni "velike" stranke često u malim izbornim sredinama nemaju više svojih ljudi za listu.

„Velike“ stranke lokalne izbore obično drže kao dosadni pain in the ass, a počesto i rakranu-  jer na lokalnoj razini često nemaju dovoljno kvalitetnih kadrova kojima bi popunili liste, a što tek onda reći za srednje i manje stranke koje u određenim područjima nemaju skoro nikog za staviti na listu osim možda registriranih članova koji čak i nisu dostatni za cijelu listu.

Tada na scenu stupaju zakulisne igre i uz obećanja ispod i preko stola „kupuje“ se nezavisne kandidate da bi se popunila lista sukladna izbornim pravilima ili potrebama: tako onda stranački terenci traže „nezavisne“ simpatizere: najčešće mlade osobe, žene i visokoobrazovane profile (po zadnjim ispitivanjima biračke raspodjele dobitna bi im bila nekako klonirana kombinacija sve te tri kategorije ljudi).

Dakle upravo tamo gdje bi nezavisne građanske liste i inicijative imale svoju punu funkciju neposredne demokracije jer poznaju svoju lokalnu problematiku, ljude i prilike – velike stranke smišljenom kupoprodajom i čudnim koalicijama s osobama, a ne strankama razbijaju mogućnost da im se tamo nekakva lista nađe na putu vladanja lokalom. Te „nezavisne“ osobe, su pred izbore, ako nisu članovi te stranke, politički tek NN građani s određenom karizmom koja će donijeti glasove… materijal za budućnost koji u slučaju neuspjeha možete lagano odbaciti kao suvišak! Izgorenu energiju!

Benevolentan stav prema građanskim inicijativama „velikima“ su se nedavno obile o glavu, tako da su im dobar dio kolača i pomutnju u vlastitim redovima učinili Most i Živi zid koji su u svojim osnovama, kad su se pojavile na političkoj sceni, bile tek lokalne građanske inicijative. Sad su već puno oprezniji!

Činjenicu da vam cijeli hrvatski izborni sustav, ako ste nezavisna građanska inicijativa, potpuno otežava postojanje, potvrđuje podatak kako su obje gore spomenute inicijative u međuvremenu postale stranke, te svoju lokalnu sliku i riječ „šire“ borgovskom sažimajućom ponudom nezavisnima – „Pristupite našoj listi ili nam tek dajte podršku i ne morate prikupljati nikakve potpise!“ „Zajašite na našem valu populizma, iskoristite nas!“ (Naravno ješka je bačena, pa tko se ulovi – ulovi!)

Jesmo li kao osobe, građani, inicijatori nezavisnih lista i građanskih inicijativa u startu onemogućeni djelovati brzo i učinkovito kao velike stranke – naravno da jesmo! Nemamo ni stranačku logistiku, mašineriju, terence, volontere, a bogme niti sredstva… a u startu bismo trebali biti jednaki!

Promjenu ovog pravila treba tražiti i od Sabora, Ustavnog suda, Državnog izbornog povjerenstva… a inicijatori tih zahtjeva trebale bi biti brojne nezavisne građanske inicijative, udruge, pa i one koje su u međuvremenu postale ili se utopile u strankama - možda čak i putem referenduma! Napredak i stvarno življenje neposredne demokracije – bez ovog je bespredmetno, luda borba s vjetrenjačama! Kao da se utrkujete s nekim na 100 metara, a on starta najmanje 50 metar ispred vas!

PROŠLA BAKA S KOLAČIMA

Svjedočimo nešto malo unazad kako se po našoj mrežnoj razmjeni sve češće viđaju postovi i stavovi vezani za crne i crvene, ustaše i partizane, je li bilo bolje nekad ili sad, je li Jugoslavija bila na tragu nečeg velikog ili je tek bila balon kao mnogi drugi istočnoeuropski baloni ispuhan diktatorskim zamislima svojih velikana. Prošla baka s kolačima!

Naravno svoj doprinos ovim suludim razmjenama dajem i sam! Mislim da upadam u zamku govorenja i stranputičarenja o toploj vodi dok prava pitanja ne izlaze na vidjelo – a što sve uglavnom odgovara politikantima koji nama vladaju, umjesto da upravljaju zajedničkim dobrom u naše ime! Ali kud svi Turci...

No opet postoje stvari koje ne treba nikad zaboraviti i o kojima uvijek i uznova treba pričati, ne bi li se utišalo crno zlo koje puže ispod kamena i koje vam stalno ko uteg čučeć na ramenu bruji o tome kako vrag i nije baš tako crn!

Ne znam zašto se neki moji fejsovski drugari čude na sve češće postove o tome kako je Juga bila bolja. Izvlače se poput zapisa u zaboravljenom spomenaru priče o samoupravljanju, nesvrstanima, socijalizmu s ljudskim likom, o zemlji koju su radili seljaci i tvornicama kojima su upravljali radnici... naravno vidjesmo baš na tom primjeru koliko uopće dobra karma, filozofija i ideja može biti degradirana, izopačena i okrenuta samouništenju; naravno vidimo i danas kako ideje o novim, mladim, samostalnim, svježim i demokratskim državama koje umjesto novih lučonoša pozitive u ostarjeloj matroni Europi postaju taoci na poligonu stranog kapitala i domaćeg neznanja.

Zašto se čuditi ako i neki koji se u Hrvatskoj ni u najluđim snovima i osami svojih misli nisu usudili pomisliti na tu skarednu misao – „nekad je bilo bolje!“ – sad odjednom prosvijetle i zavape tu retro mantru! Zašto? Ako uspoređuješ tihu i šuteću sivu Hrvatsku s čak i bezličnom Jugoslavijom, jasno ti je da smo onda bili jači, da nas je bilo više, da smo imali prijatelje kojih se nismo stidjeli... da smo bili primjer onoga kako bi Europa mogla izgledati, a da smo postali primjer vjerojatno onoga kako će i ona jednog dana izgledati! (A samo je trebalo posjesti par budala, bez njihovih vanjskih savjetnika, u istu sobu i ne puštati ih van dok se nešto suvislo ne dogovore, a što nikome ne bi okrvavilo ruke!)

Ako Hrvatskom (pa makar i u ovom iscifranom, a ofucanom svemudopuštenom vremenu predizbornom) krenu haračiti crnokošuljaši, ustaške pjesme počnu proglašavati domoljubljem, ako konzervativizam proglašavaju svojom zastavom, ako u ime obitelji počnu uništavati pojedince/pojedinke, ako protjeraju one koji se ne plaše govoriti istinu, ako bučne mise čudnih ljudi koji se vole oblačiti u ženske halje preuzmu pola TV programa, ako oficirčine preuzmu školstvo, a delikventi  zdravstvo, ako „tantezatante“ postane ideologija kojom se zamagljuju lopovluci onih kojima već 26 godina država služi kao bankomat odobren njima po rođenju, po redu i zakonu – tko onda neće reći: prije je bilo bolje!?

Ako dakle takvi odličnici zavladaju i ako nedajboh počnu takve crne pirove i obrasce hinjenog domoljubnog častohleplja prenositi i kopipejstati i ovdje po Istri, ozbiljno vam velim da ću ja, koji ne vjerujem ni u silu, ni u vojske, ni u uniforme, ni u sepratiste, ni u unitariste, prvi otići čuvati rampu na Učkoj!

Naravno svi su se oni - koji uspoređuju Jugoslaviju koju pamte i Hrvatsku koju žive - i vele da je Juga bila tamnica, a da je Hrvatska ostvarenje njihovog stoljetnog sna, trebali već odavno probuditi. Taj san u koji ih furaju, snoviđenja su ovisnika na teškim drogama koje mu vlastodršci neumorno nabavljaju i dodatno je njome zaglupljuju i fiksaju. Ali pitanje koje treba riješiti na ovim prostorima nije pitanje odluke između ustaša i partizana, nekad i sad, „jednoumlja“ i „demokracije“ – pitanje koje nam visi nad glavom hoće li nas biti ili ćemo nestati, istopiti se na svojoj djedovini poput Indijanaca u Americi.

Oni koji vam ubacuju kost (na koju se ko ludi kačite i trošite) o uspoređivanju Hrvatske i Jugoslavije, samo ne žele da uspoređujete Hrvatsku s Burundijem, Obalom Bjelokosti, Bugarskom, Mađarskom, Portugalom ili  Grčkom na primjer... jer tu gubimo bitku! Hrvatska svoje vrijednosti rasprodaje umjesto da ih oplemenjuje! Hrvatska nestaje.

A onima koji tulumare na crnim misama i koji kažu da fašistički vrag i nije bio baš tako crn, a koji se patološki boje drugačijih, obojenih, šutljvih, glasnih, izbjeglih, koji se boje lezbi i pedera, rokera i džezera, onih koji su ubijeđeni da su se njihove prababe, pranone, pratetke, praujne handrčile samo s njihovim čistokrvosljednim prađedovima, pranonićima, pratetcima, praujacima i to još od Stoljeća Sedmog – treba objasniti da su takve priče suprotive i Bogu i Darwinu i Zdravom Razumu.

Njima bi trebalo ispričati da je lako moglo biti i drugačije! Moglo je!

Da su bad guysi pobijedili, mogli smo već godinama živjeti u Ujedinjenoj Europi, ne uskrslog Četvrtog, već neugaslog Trećeg Rajha. Europi jednog vođe, jednog naroda i jednog imena koja čak ni federalna ne bi bila. Biste li vi bili tu gdje jeste? Biste li vi radili to što radite? Ili biste, osim ako niste visok, plavokos i plavook, na sve mile načine dokazivali kako se vaša praprababa Ruža rebnila jednom sa šusterom Franzom tam' iza groblja i da upravo iz te veze kreće sva vaša familija, ili biste dokazivali da vas je ustvari rodila rasna Švabica kojoj su vas ondašnji nenarodni režimi oduzeli i pustili vas da odrastete u toj vašoj nedostojnoj slavenskoj obitelji, da ste još za Austro-ugarske nosili ponosno prezime Horvath, a da vas je neki pijani matičar, da mu majku vlašku, greškom upisao kao Horvatića. Mogla su vam u školama djeca već odavno nositi uniforme, himna bi se pjevala na početku svakog radnog dana, u crkvu biste mogli eventualno jednom godišnje i to samo na dan Führerovog rođenja, službeni jezik bi bio njemački, jezik domicila bi se izbjegavao a zahvaljujući napretku fašističke demokracije eto ovih bi se godina možda počeo učiti u manjinskim školama tek kao izborni predmet, a manjine bi u to ime oduševljeno klicale svom Führeru, dajući mu bezgraničnu potporu. O „konačnom pitanju“, o stradanjima milijuna ljudi u logorima za vrijeme Velikog čistog državotvornog rata, naravno ne biste znali ništa. Pobačaj bi bio zabranjen, pobacivali bi se po krvavim budžacima eventualno samo siromašni i glupi – jer glupi su zato što su siromašni! Zdravstvo ne bi ni postojalo jer u takvom sistemu nema bolesti. Pisali bi samo podobni pisci, čitali bi samo podobni čitatelji, filmovi se uopće ne bi više snimali jer sve što vrijedi već je bilo snimljeno, u državnim službama bi bili zaposleni samo provjereni članovi Rajshpartije, a javne poslove radile bi samo firme koje odredi partija, školovanje bi bilo samo ono uz rad a predavanja bi bila s razglasa i velikih zvučnika raspoređenih po poljima na kojima biste plijevili šparoge... vojni rok bi trajao cjeloživotno i to za oba spola.

Radili biste na nekoj dobro ustrojenoj farmi, hotelu ili u kuhinji kakvog boljeg restorana... orezivali biste vinograde, kosili okućnice i hotelske parkove, mazali biste debele svijetlopute gošće mješavinom originalnih maslinovih djevačanski ulja i uz kissdihand i naklon do poda na prezentaciji novog gastro slijeda ponavljali biste tekst neke nove veličanstvene ode našeg državotvornog kompozitora koju morate u zboru sutra ujutro otpjevati i u štafetnoj poruci snimljenog domoljublja (svakako) već prije doručka elektronički uputiti Velikom Vođi.

Eto, sve ste to mogli imati... uređeno, riješeno, uglađeno... ali – ovdje vam je prošla baka s kolačima!