PRILOZI DOKUMENTIRANJU RASAPA AUTOHTONOG ISTARSKOG SELA

Red je ono što možeš učiniti danas ne ostaviti za sutra – pa iako držim da je uvijek dobro nešto ostavljati nedovršeno i za „sutra“ ipak marno sređujem (ovo)godišnje zabilješke kako bih oslobodio radnu memoriju i pustio Gatesa i Zuckerberga neka se sad oni s tim nose.

Vidjeli ste i sami kako sam u zadnjih nekolio dana učestao s fejsovskim i blogerskim objavama a sve kako bih refrešan i apdejtan ušao u novo lito!

Kako mi ne bi ostao nedovršen poludnevnički zapis o nestanku/nastanku starog/novog istarskog sela, a koji ove godine bilježi upravo svoju 20. obljetnicu, evo urbi et orbi, na fejsu i blogu i ove objave!

Da biste bili u mogućnosti znanstveno donositi meritorne odluke, prosudbe i stavove o nekim socio-demografskim pitanjima, svakako morate obaviti terenska istraživanja, intervjue, kopanja po katastrima i knjigama rođenih i umrlih, a možete pročitati i ovaj moj poludnevnički zapis koji pokriva mojih (prvih) 20 godina života u/na istarskom selu i zamisliti koliko su ovi pojedinačni podaci indikativni za opće.

"Autohtono istarsko selo" - kao termin u naslovu podrazumijeva da postoji i novo "patvoreno" istarsko selo koje je tek apartmanska stambeno turistička baza dislocirana od mora, a nastala kao dio širenja raznorodnih smještajnih objekata turističke ponude (hotel, apartman, vila) i nadoknade turističkih tantijema stanovništvu unutrašnjosti na račun ogromne prvobitne razlike u naplativosti istih objekata u priobalju.

Dakako ovo nije nikakvo institucionalno istraživanje već uobličena sjećanja, obrađeni dnevnički zapisi koji nekome mogu reći jedan niz, a drugima otkriti neki sasvim drugi niz podataka. Ništa drugo.

Dakle ovako: u Labince sam, nakon godine dana podstanarstva u Poreču, došao početkom 1996. godine. Labinci su dio devedestih novostvorene, samostalne općine Kaštelir-Labinci s ukupno 1.500 stanovnika. Selo je to na desetak kilometara od priobalnog Poreča i Novigrada, sada neposredno uz trasu Istarskog Ipsilona (izlaz Višnjan), i u blizini Tara, Vižinade, Višnjana, Grožnjana i Motovuna te nešto udaljenijeg Pazina. Negdje na centralnoj poziciji jednako udaljen od točki trokuta čije vrhove čine Pula, Rijeka i Trst.

Nekretnina koju smo kreditom kupili odogovarala nam je i budžetski i po kvadratima, a svidjela nam se i po prepoznatim a nerealiziranim predispozicijama sela/mjesta koje su se mogle nazrijeti. Obitelj o kojoj pričam je četveročlana obitelj s dvoje djece koja su trebala poći u školu, pa nam je jedan od važnih preduvjeta za kupovinu nekretnine bio i to da djeca mogu sama pješice otići do škole.

Lokacija kuće je unutar tipične istarske seoske ambijentalne gradnje s konca 19. i početka 20. stoljeća. Spojeni stambeno-gospodarski objekti (nešto slično kao kuće u nizu) gravitirali su svojoj maloj ruralnoj središnjici oko „zatvorenog“ trga sa zajedničkim komunalnim objektima koji su tada još bili prepoznatljivi: poluzatvorena korta/dvor s pojilištem za stoku, zajedničke štale, višenamjenska radionica i dvije šterne. Po priči živućih kazivača dio tih stambenih površina kroz vrijeme je bio korišten i za školu, učiteljske stanove, postolarski obrt, a jedan od objekata za vrijeme talijanske okupacije bio je u funkciji vojne kuhinje i skladišta. Svaka od stambenih kuća je imala u prizemlju konobu sa ognjištem iz koje se moglo direktno (ljestve, škale, drvena stubišta) proći u gornji dio kuće. Napuštena kuća na ulazu u kompleks, koja je vjerojatno i dio naj-najstarije jezgre, uz ognjište je kao aneks imala i krušnu peć.

Po konstrukciji i po priči (ali smo po priči) kompleks (ako ga možemo tako zvati) je nastao i rastao odvajanjem gospodarski sve samostalnije familije C. od utjecaja veleposjednika koji je u početku bio vlasnik većine obrađivane površine, vinograda, šume i stoke u okolici.

Došavši prije 20 godina u ovo okruženje, mogao sam razabrati dijelom po kućnim brojevima, a dijelom po samoj arhitekturi 25 samostalnih građevinskih jedinica, od kojih je bilo 6 komunalnih i 19 obiteljsko stambenih.

Od komunalnih objekata bile su dvije šterne (koje su još uvijek u relativno dobrom stanju i u funkciji), uz jednu šternu čak je i kamena klupa s uklesanim motivima za igru mlin, koja je očito bila mjesto tipičnog mediteranskog zajedničkog druženja žitelja, odraslih a vjerojatno više i djece, te jedna radionica vjerojatno za popravak poljoprivrednih alatki, opreme i obradu kamena (kao glavnog građevinskog materijala) i, danas bismo rekli, „garaža“ s kanalom poluotvorenog tipa te tri staje za krupnu i sitnu stoku s pojilištima. Većinu tih zajedničkih komunalnih objekata „zauzeli“ su i koriste zadnji živući njihovi korisnici, mada se izvorna namjena istih izgubila – osim šterni naravno. A zadnja krupna stoka iz štala „nestala“ je po priči 1994. godine. Od drugih životinja treba spomenuti da su postojale tek koze, perad i kunići. Koze su držale 4 familije, kuniće jedna, a perad je imala svaka familija. Danas krupne stoke već odavno nema, nema niti jedne koze, perad drže samo dvije familije, a jedna je ostala s nekoliko kunića.

Što se stambenih objekata tiče, od njih 19, devet ih je već bilo napušteno, a od tih 9 njih tri su bili u izuzetno zapuštenom stanju, da bi danas bez održavanja i čuvanja nažalost bili pred rušenjem. Od tih ruševnih objekata, prije desetak godina jednom je čak i djelomično urušeno krovište, što su vlasnici "sanirali" i djelomičnom nadogradnjom. Drugi „narušeni“, napušteni i zapušteni objekti su nažalost danas pred totalnim raspadom i, što je još veća šteta, među njima je najstarija i povijesno i građevinski najzanimljivija kuća s klesanim kamenim gornama/olucima koje su kamenom vodorigom „spojene“ na šternu, to je upravo ona kuća za koju smo ranije rekli da u svom aneksu ima i krušnu peć. Nažalost ova "kuća" traži najhitniju sanaciju "vlasnika" budući da svojim (vjerojatno skorim) urušavanjem može izazvati čak i nemale materijalne štete za okolinu, a predstavlja opasnost i za živote prolaznika. (Pretpostavka je da će urušavanje takvog jednog arhitektonskog bisera za vlasnika biti najjeftinija sanacija!)

Komunikacijski prostor unutar naše stambene cjeline pokriven je asfaltom koji je nažalost „sakrio“ izvorno kameno popločanje s velikim blokovima i popločanje od okomito postavljenih kamenih komada ugrađenih u podlogu po sistemu riblje kosti. To su uglavnom bili veći ili manji kameni opiljci nastali prilikom kao ostaci od klesanja kamena za gradnju objekata. Od obje vrsta popločanja ostali su tek manji vidljivi i prepoznatljivi tragovi.
Stambeno gospodarska cjelina imala je svoj (glavni) ulaz na sjeveru prema crkvi i "izlaz" na jugu prema kampanjama i šumi. Oba mjesta su se mogla lako nadgledati i kontrolirati baš kao i nekoliko bočnih prolaza kroz naselje - tako da se cijela cjelina mogla lako "zatvoriti" i čuvati od kakvih zlonamjernih upada sa strane (prvenstveno krađe hrane ili stoke).

Kroz cjelinu su danas, zemljom i zrakom, razvučene vodovodne, telefonske i elektro instalacije. Kanalizacija/odvodnja nije bila riješena do prošle godine. Bez obzira na postojanje odvodnje, u ovom dijelu sela još se nitko službeno na istu nije priključio već se koriste od prije postojeće, manje ili više funkcionalne fonje/septičke jame/šahte.

Iako ovaj tip gradnje: spojeni objekti smješteni na ograničenom prostoru koji ne trpe širenje (npr. s bazenima), nije pogodovao turističkoj/apartmanskoj kupovini tj. prodaji u vrijeme istarskog građevinskog buma s početka dvijetisućitih, čak je jedan od napuštenih objekata (rijetki "samostojeći"!) i prodan, te potom od novih vlasnika i restauriran. Radilo se o starijem bračnom paru ("gastarbajtera") koji su po povratku iz Njemačke imali namjeru ovdje provesti umirovljeničke dane. (Nažalost zbog smrti jednog od vlasnika, ta je kuća opet napuštena, tj. koristi se tek tijekom ljeta!)

Kroz promatrane godine dobili smo i komunalnu opremu (kontejneri za smeće), u neposrednoj blizini (zgrada Zajednice Talijana) otvoren je frizerski salon i market, a rekonstruirano je i zatvoreno boćalište.

Prije 20 godina bilo je dakle naseljeno 10 objekata, a u njima je u većim ili manjim obiteljima živjelo 34 ljudi. Bilo je 4 umirovljeničke staračke obitelji s dvoje članova i jedna s jednim. Bilo je 11 djece starosti od 5 do 10 godina, dvije mlađe osobe (starosti od 10 do 20 godina), te 12 osoba u radno sposobnoj dobi od kojih je njih 11 bilo uposleno (što sezonski, što stalno) na radnim mjestima van mjesta stanovanja (uglavnom Poreč). Ljudi su se uz rad bavili poljoprivredom, a imalo se tek nešto loza i maslina za osobne potrebe, a uz prevladavajući ratarski krumpir (granper) sjećam se kako su prvih godina tri familije na tavane čak spremale svoju vlastitu pšenicu, zob ili ječam.

Tijekom proteklih 20 godina dogodile su se i sljedeće promjene:

- napušteno je i ostalo prazno daljnjih 5 stambenih objekata, dakle od 19 objekata od kojih je 9 bilo napušteno iz 1996. godine, danas imamo 14 objekata koji su napušteni ili u njima više nitko ne živi (u jednom tek povremeno/sezonski).

- u preostalih 5 naseljenih objekata sada živi 14 ljudi. Djece do 10 godina već odavno nema, nema ni jedna osoba mlađa od 25 godina, staračka su tek 2 domaćinstva s po jednim živućim članom (jedna nona i jedan nonić) od kojih je „naš“ nonić i najstarija osoba u selu (i želim mu od srca da to bude još dugo!). Manje ili više radno sposobno (pri kraju radnog vijeka) je 7 ljudi od kojih dvoje nisu uposleni, dvoje rade tek sezonski, dok je mlađih ljudi (iznad 25 godina starosti) koji su zaposleni (većinom na određeno) - petero, od svih uposlenih dvije osobe rade našoj općini, dakle u mjestu boravka.

Od 20 ljudi koji su u međuvremenu „nestali“ iz ovog našeg malog okruženja, njih je 6 umrlo, dvoje starijih su otišli živjeti kod djece van ove zajednice, dvije porodice s ukupno 8 članova su potpuno odselile (jedna je obitelj s 4 člana ostala u Istarskoj županiji, a druga je odselila izvan nje), a četiri mlađe osobe su također odselile i ne žive više u zajedničkom domaćinstvu kod roditelja. Od sve djece i mlađih koje sam spomenuo na početku priče, danas tek jedna od njih ima vlastito potomstvo (dva sina), ali nažalost više ne živi na ovdašnjoj adresi.

Selo se dakle iz svog urušenog središta disperziralo na rubne terene livada, pašnjaka i šumica koji su postali građevinska zemljišta s mnoštvom izgrađenih i sezonski nastanjenih vila s neizostavnim bazenima. Arhitektura po rubovima sela novoizgrađenih objekata koji su (kao) trebali odgovarati tradicionalnoj istarskoj gradnji uglavnom nije ni blizu takve gradnje: dvije tri presađene ulike na ledini ispred apartmana ili oko bazena i boja fasade koja ide od čistog fugiranog kamena do svih boksitnih nijansi, jedino su što možda nekome daje asocijaciju na tradicionalnu gradnju. U posljednje se vrijeme grade i potpuno modernistički koncipirani objekti koji više nemaju nikakve veze s tradicijskom arhitetkturom.

Naravno sve se to službeno pripisuje napretku, dok se jezgra sela urušava na račun svojih okrajaka – tako da se nasuprot tradicije stare rimske gradnje kojom se oko središnjeg vlastelinskog imanja grade stambene jedinice robova, zanatlija pa konačno i plebsa, mi sada imamo stambene jedinice novih vlastelina koje su dominantne (iako tek sezonski nastanjene) plebsu skučenom u ruševnoj središnjici. Dakako činjenica je da propadaš i nisi turistički interesantan (a drugačija interesantnost u Istri i ne postoji) ako nemaš mogućnost izgradnje apartmana s bazenima... tako me uopće ne bi čudilo da neki novi vlasnici ili trgovci nekretninama i postojeće šterne prenamjene u bazene.

Ljudi koji su ovdje ostali živjeti, ovdje više ne priveđuju jer obzirom da posao koji rade i kojim su okupirani većim dijelom dana i to uglavnom izvan mjesta boravka – nemaju nikakvog interesa od seoskog okruženja, postajemo prigradski kvart, tek malo tiša spavaonica od one stambeno gradske. Sve to navodi na činjenicu da će većina preostalog stanovništva koje ostane živjeti u ovakvom okruženju biti prisiljena (ili dobrom cijenom navučena) pa prodati svoje nekretnine i otići živjeti bliže radnom mjestu, a ovu jezgru prepustiti turizmu kroz adaptiranje i izgradnju apart hotela, staračkog doma ili povijesno rekreacijskog zabavišta ruralnog tipa (što god to kome značilo)!

Kako su komunalni objekti postali općinska imovina (mada to nikako nije vlasnički jedno te isto, jer se radi o čistoj eksproprijaciji koja nije provedena do osnovnog cilja, pa bi time dakle trebala biti poništena?), izgleda da će i budućnost naše nekadašnje seoske jezgre ostati zakopana između nelegalne općinske eksproprijacije i prodaje komunalnog vlasništva te nemogućnosti utvrđivanja stvarnog vlasništva nad napuštenim objektima. Isto tako bliža okolica sela sa zajedničkim livadama i pašnjacima postala je obrađivana privatna plantaža uglavnom maslina i nešto vinograda.

Doduše imovinske kategorije beskrajno rasparceliranih nekretnina i zemljišta u jezgri istarskog sela koji ne dopuštaju legalno korištenje/gradnju/adaptaciju/kreditiranje - već se naširoko lagano i elegantno sporazumno i prešutno zaobilaze, nagrđuju i nadograđuju sindromom "skrivene" divlje pseudogradnje u duhu iskorištene fasade „potemkinovih“ sela. Tako ćemo imati kulise autohtonih sela po kojima će kroz autohtonu turističku sezonu hodati glumci autohtonih seljaka obučeni u tradicijsku autohtonu narodnu nošnju koji će bezglavim autohtonim turistima prodavati autohtone seoske proizvode!

Da zaključim: nepostojanje turističke svrhovitosti, stambene prokrvljenosti i ekološke opstojnosti i samodostatnosti starih jezgri istarskog sela potpuno će uništiti (ako već i nisu) prepoznatljivu gradnju i trajnu naseljenost ovakvih cjelina. Odumiranje i odlazak stanovništva (nestanak cijele mlade generacije) koje se desilo u ovoj tek jednoj oprimjerenoj cjelini u zadnjih 20 godina i to na rubu najjače istarske turističke konglomeracije (Poreč), svakako pokazuje kako smo ekonomski, komunikacijski i demografski potpuno narušili i urušili stvarno istarsko selo koje u svom osnovnom sadržaju (ljudi, privređivanje, veza s poljoprivredom i uzgojem životinja, arhitektura) takorečeno više i ne postoji: ili će (ako već nisu) od vila i nekretninskih ili poljoprivrednih veleposjednika s rubova naseljenog područja jednostavno biti adoptirani i/ili progutani. 

ADVENTIRANJE

Adventiranje postaje službeni termin poslovne politke (uglavnom) lokalne uprave za postupke koji se događaju u periodu od 60-70 dana obično oko Božića (+/- 30 do 60 dana).

Kao dodatni način zarade i naplate nekih neizvršenih usluga iz prethodnih perioda, lokalna se uprava ovakvom trandikom obično želi odužiti „poslovnim“ i inim partnerima za prethodne ili avansirati buduće poslovne dilove!
Povijest adventiranja u nas seže u rane devedesete kada je crkva na krilima novozauzete ideološke liderske pozicije nastojala omasoviti svoj pokret i nauk, te socijalističkim mrakom oslijepljenu raju izvesti na svijetli put vjere, zvjezdica (hmmm), vatrometanja i svakojakog koledanja.

No kako biznis i politika uvijek iskoriste ideologiju, pa bila ona i religija, adventiranje se otkinulo od crkvenog nauka i kokakolovskim tragom bezobrazno počelo stvarati novu adventističko-potrošačku klimu u kojoj zarada, svjetlići i džinglbelsi gube bilo kakav religijski prizvuk. Tik tak se po principu lego kockica izgrade i opreme objekti – štandovi, jaslice, štalice, kućice obitelji Mraz i Nazareth i vozi Miško... može i sa zavezanim očima!
Laički rečeno - kako crkva na adventskim događanjima od biznisa i politike nije dobila „besplatne štandove“ za promicanje svojih ideja i nazora, svojih điđa-miđa, superheroja, medenjaka, germknedli, kobasica i petardi – i ona osvetnički sama lagano potkopava korijenske svijetle ciljeve adventiranja!
Jučer je eto tako Papa, osvrćući se na čestitare koji mu već danima unaprijed čestitaju rođendan (koji će biti tek za koji dan), rekao kako se u kraju iz kog je on (a to je valjda negdje blizu Isusu i Bogu) nikad ne slavi i ne čestita unaprijed neki događaj (ovdje: njegov, a preneseno i Isusov rođendan) – jer se time gadno urekne i događaj, a i onaj kome se čestita.
Elem, što reći do – znamo valjda kako je Isus prošao!

JE LI DRŽAVA DOBAR ILI LOŠ POSLODAVAC?

Sva je prilika da je odgovor na ovo pitanje ipak malo čudan i da će naljutiti ekonomiste koji po defaultu uvijek tvrde da se država mora izmaknuti iz vlasničkih udjela raznoraznih firmi u kojima lavira udjelima.

Ali jedno su firme, a drugo su ustanove – škole, fakulteti, vrtići, bolnice, vojska, policija, uprava – a one su se opet izborile za socijalne benefite koji u stvari nemaju nikakve veze sa socijalom.

Naime ako uzmete da je božićnica relikt neke trinaeste plate, a ova opet korijene vuče iz prakse trgovačkih ili dioničkih društava da nakon oporezivanja i saniranja dugova i općeg godišnjeg poslovanja, vlasnici tj. uprave, prethodnim dokazano uspješnih tvrtki i društava, nagrade dioničare ili djelatnike...
Čuvajući/kupujući socijalni mir i svoje stečene pozicije, država kao poslodavac, bez obzira što još nije namirila svoje budžetske poslovne obveze (nije platila poreze i doprinose, nego će ih prebijati), nije namirila svoja dugovanja prema dobavljačima i nije napravila „završni račun“ – nije čak dokazala ni da je poslovala pozitivno (naprotiv) - ladno zagrabi u nešto čega još nema i to podijeli svojim djelatnicima!
Najbolje je to - što kad gledate sistemski - država će najprije lovu uzeti (i) od istih onih kojima će ju kasnije kroz božićnice dati!
Ali sa stanovištva radnika u državnim službama – poslodavac im je odličan! E sad... to što će takav potez zavrtjeti i izbušiti novu dubioznu rupu (ma tek rupicu...) u kasi koja je pred bankrotom i koja i tako curi na sve strane... i što će se ta lova opet morati uzeti iz tzv. realnog sektora (kao da prihodovno ikoji drugi ili drugačiji i postoji)... ma to nema veze!
Iza nove godine ćemo se i tako baviti novim izborima, a ne ekonomijom! (Neće Marić na Marića!)

U ADVENTIRANJU!

U ADVENTIRANJU!

Željko B. - Šefe oćel' bit trinajsta plata?
Bosanac Ž. - Trinajsta što? Haha… Jako teško!
Željko B. - A bar božićnica?
Bosanac Ž. - Daj nemoj me zaje… nasmijavati!
Željko B. - Pa radio sam cijele godine ko crv!
Bosanac Ž. - Teška godina, šta'š!
Željko B. - Nisam bio ni na godišnjem!
Bosanac Ž. - Idi sad. Moš' ostat do Uskrsa!
Željko B. - Nisam ni regres uzeo!
Bosanac Ž. - Deficit! Jbg! Teško stanje!
Željko B. - Daj mi bar plati putne troškove!
Bosanac Ž. - Putne? A gdje si ti to putovao?!
Željko B. - Ma mislim onako k'o fol!
Bosanac Ž. - Nemoj ti menI folirati!
Željko B. - Ma daj šefe… a jes' čuo da će javne službe i uprava dobiti božićnice!
Bosanac Ž. - Naravno da će dobiti, al' jebaj ga - ne mogu platiti božićnicu i njima i tebi!

ONO... KAD OD DVA ZLA IZABERETE – VEĆE

Sad već svaki klatimudan kuži što znači opetovana izjava kako su hrana i voda, a ne energenti, istinski razlozi za ratove i istinski razlozi propasti ili spasa ludske vrste!

Suvremeni čovjek svjesno i namjerno zanemaruje i okreće glavu od činjenice da jede otrovanu hranu jer na drugoj strani zna da hranu više ne umije sam proizvesti. Ni za svoje potrebe, a bogme ni šire. Od dva zla bira veće!

Za nešto što je nekad znala i zadnja baba u mojoj ulici (bez uvrede – ovo mi služi samo kao locus minoris) danas trebate hrpu (šta hrpu – hrpetinu) novih vračeva i „stručnjaka“ – od nutricionista, internista, dijabetologa, dijeteta, proktologa, dekoratera, fizijatara i fizioterapeuta, trenera, masera, žonglera i još ponekih...

„Pravilna prehrana“ bila je prvenstveno uvjetovana izborom onoga što si mogao proizvesti za sebe i svoju porodicu u datom vremenu – a toga nije bilo mnogo! Niti je bilo mogućnosti, sredstava i vremena da se proizvode viškovi za prežderavanja!

Dakle – male količine mesa u prehrani, prešutni post, sezonska hrana iz okruženja, zimnice i čuvanje (a ne bacanje) hrane izvan njene sezone – omogućavale su porodicama samoodrživost. Svako je domaćinstvo imalo komad zemlje (vrt, bašču), hranilo bi kokoši, guske, patke, kuniće i obavezno najmanje dvije svinje za „zimu“! U ulici je bilo više obitelji koje su držale i krave i koje su jeftino prodavale sir i mlijeko. Naš ulični, kvartovski, gradski čoban, legendarni Tade, Tadeuš bio je svojevrsni zaštitni znak naše ulice i svako je jutro zorom kroz ulicu skupljao stao da bi ga predveče vraćao s paše. Kad bi Tade prošao s kravama u povratku s paše, mi klinci smo prekidali svoje igre, odlazili kući po mljekarske kantice i hitali svako do svog dobavljača po svježe pomuženo mlijeko. Otada smo „fala bogu“ puno „napredovali“ – pa toga više ničeg nema! Nostalgija? Ili?
Dakle svaka je obitelj znala kako proizvesti hranu, kako je preraditi i sačuvati bez dubokog zamrzavanja i naravno - kako odabrati i sačuvati sjeme za iduću godinu!

U ulici (kvartu, dijelu grada) u kojem sam odrastao, uz vlastite bunare imali smo iza Velike Majde (kraj ulice koji je završavao u šumi) izvor pitke vode Bunarić i negdje posred ulice i česmu koja neprestano tekla i na kojoj si mogao u bilo koje doba dana i godine otići po svježu izvorsku vodu. Naravno o tome nešto više znaju ljudi koji su živjeli u legendarnoj ulici Lipa u Slatini.

Imali smo i potok koji je tekao kroz ulicu i na kome smo se kao klinci koji su dokazivali svoju hrabrost (i ludost) okušavali tako da smo morali piti vodu iz njega. Iako mi je to bilo već onako malo bljakasto, ipak sam položio sve ispite preživljavanja.

Dakle da sada netko ima takav izvor nadohvat ruke prvo bi ga vjerojatno ogradio (da ne daj bože kakav terorist ne ubaci nešto u izvor), a onda vjeojatno i nadogradio s punionicom ili tako nečim sličnim i korisnim za širu zajednicu nego li je jedna obična ulica! (Koliko znam ti izvori postoje i danas, mada ne znam je li voda iz njih još uvijek pitka?)

Bočni okrajci (sokaci) naše ulice završavali su u vinogradima i vrtovima (baščama) – te smo se tuda i mi klinci podijeljeni u nekoliko glavnih uličnih „bandi“ uglavnom hranili (i dohranjivali) kroz cijelu sezonu dozrijevanja plodova voća i povrća od prvih trešanja, višanja, jagoda, ribizla do zadnjih jabuka, krušaka i grožđa, pa do paradajza, paprika, krastavaca i kukuruza pečenjaka s kojima je nekako završavala sezona samostalne prehrane!

Kući bismo otišli po poneku šnjitu kruha s mašću (margarina, sirnih namaza, pašteta, salama i sličnih „delicija“ tada još nije bilo u širokoj, ako li i u ikakvoj upotrebi), koja se posipavala solju i tucanom paprikom i izvrsno je pasala u paradajz iz bašče (bez pranja,ajme majko mila!), a ako si tu šnjitu kruhamasti htio pojesti kao desert, e onda bi je posipao sa šećerom. I još onako btw: ne sjećam se, a imam dobro pamćenje, da je među nama bilo pretile djece, više smo svi bili onako tipovi bijafranskog profila, i ne sjećam se da je itko ikada od nas završio u bolnici zbog trovanja, alergija ili sličnih boleština...

Eto... nisam mogao odoljeti, pa sve prethodno smatrajte tek kao uvodnu nostalgičnu opasku!

Dakle, gdje smo ono stali?

Da, hranu dakle prešutno i s velikim guštom konzumiramo znajući da je otrovna, jer da nije ne bi se mogla ni proizvesti u toj količini i po toj cijeni – a sve stoga da ne bismo sami morali učiti kako proizvesti hranu. Naravno za urbani način življenja to postaje i potpuno nemoguće i neizvedivo, ali to postaje neizvedivo i nemoguće čak i za ljude koji žive „na selu“ i koji imaju materijalne predispozicije da hranu proizvedu i u količini većoj od (opet) nostalgičnog balkonskog, začinskog eksperimenta!

Uz sve to, valjda vam je jasno (a da ne moram opet spominjati one moje zadnje babe iz ulice) da ljudi koji proizvode svoju hranu – rade, kreću se, ne sjede pored ili uz ekrane, ne filuju se beskorisnim i tendencioznim armagedonskim informacijama i slabo podliježu gurmanskim marketinškim nagovorima... – pa kao takvi nisu baš interesantni kupci... te ih se onako lagano poskrivećki a sve više i javno ismijava, drži nekakvim kvazinostalgičarima i donkihotovskim reliktima promašenih svjetonazora! (A što vjetrenjače još kome znače?)

Ljudi se fahidiotiziraju, pa se čak i seljaci, poljodjelci, uče da će moći uspjeti i moći „zaraditi“ samo ako se odluče specijalizirati na monokulturi – tako da imamo poljoprivrednu tvornicu žitarica, mesa ili mlijeka - umjesto (malog ili ovećeg) poljoprivrednog gospodarstva koje se trudi postati samodostatno u zaokruženoj proizvodnji i potrošnji i biljaka i životinja.

Suvremenom je čovjeku jasno da ono što danas jede, više nije hrana, već neki (GMO) uzgojeni, pripravak, jestvina koja omogućava da ne umrete od gladi, ali vam pomaže da (čim prije) sladostrasno obolite i umrete od stotina i stotina drugih razloga!

Naravno u sve to su se sad upleli i farmaceuti koji se trude da kad ste već oboljeli što duže bolesni i ostanete, jer ste takvi bolesni i njima tržišno postali zanimljivi! (ali to je neka druga priča!)

Istinsku hranu (i piće) dakle će imati tek bogatuni (oni koji je mogu platiti) i blesavi, gore spomenuti donkihotovski retromanijaci, relikti s pamćenjem – koji je ne žele prodati!

GRAĐANSKI SAT + 15 MINUTA

A i sat je samo jedan veliki ringišpil...

Bio sam neki dan sudionikom javne tribine - Građanskog sata - U obranu demokracije! Organizirali su je Centar za građanske inicijative Poreč i Antifašistička liga, a neka vodeća tema trebala je biti aktualna situacija u Hrvatskoj i Istri u kulturi i novinarstvu te vrijednosti pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava.

Uz kolege sudionike (Bančić, Gregorovič, Teršelič, Matejčić) bio sam se nekako priredio na činjenicu da ćemo najviše govoriti o istarskoj i gradskoj situaciji u kulturi i htio sam eksplicirati tezu da je sadašnja situacija u kulturi najsličnija zabavištu, nečemu što sam nazvao lunaparkizacijom naše kulturne ponude u kojoj se cijela prezentna kultura okreće stanju i ponašanju publike tijekom turističke sezone.

Naravno u to vam se doba pelivani, gutači vatre, puhači balona, žongleri i raznorazni kaskaderi, farbari, razne dječje bajke i istočnjačke snajke uspješno prepliću s vođenima prezentacijama, degustacijama, maratonima, duatlonima i triatlonima i onda brojne naše turističke zajednice gradske ustanove i kulturni pregaoci to proglase vrhunskom kulturnom ponudom! Ajde!

Nije doduše ništa drugo ni očekivati kad se grad kao smokvinim listom pokriva lovom velike turističke kuće i istoj prepusti manipuliranje kulturnom ponudom grada, a svoje živuće, vrhunske profesionalce (čast izuzetku) stavi u službu kesonoscima. Ako njihovi centralnosezonski gosti ulaze u skupinu definiranu kao „mladi-ludi s dosta love“ koji ovdje dolaze na raskalašene tulume – što im onda ponuditi nego lunapark! Nećeš valjda koncertirati u Bazilici dok publika besramno podriguje na jeftino pivo i kobase! (I onda jadni zbog narušene probave moraju gutati one šarene pilule za lilule)

Sve bi to čak više navelo da velimo kako je u trenutnoj kulturnoj ponudi zavladao sindrom cirkusa, prije nego lunaparka! Pogotovo kad ljetnu ponudu pretpostavimo cijeloj godini! (Mada ćemo uz još malo inventivnih ideja izgleda uspjeti turistički spojiti cijelu godinu jer poslije sezone, nekoliko gradskih povijesnih spektakluka, malo cmoljenja oko sisvećanskih lampiona, tik-tak i počne advent, skijanje za odlikaše i eto ti već dođe i resurekcija! A poslije toga - zna se - već smo u sezoni!)

Ali ipak zbog niza konotacija i čudnih razloga bolje je reći da smo pod utjecajem lunaparkizacije nego cirkusiranja – ako ni zbog čega a ono zbog toga što u lunaparkovima uvijek imate standardnu zabavu, vodenasti sladoled, šećernu vatu, vođenu ponudu, koja vozi uvijek po istim tračnicama, autiće vozite po ograđenom i dirigiranom prostoru, a municija kojom gađate paperjasto flundraste pahuljaste mete ipak je prilično bezbolna… a najgore od svega je i to što ako se želite samo malčice provozati na ringišpilu, morate imati propusnicu, ulaznicu, kartu – da ne velim iskaznicu!

Umjesto da iznova i iznova na ovakvim građanskim satima odgajamo i preodgajamo one koji vladaju nad sredstvima umjesto da upravljaju sredstvima koja tu i tamo dokapaju do kulturnjaka, mi odgajamo publiku - pa će tako naši dragi Ikani organizirati tribinu na kojoj će kulturni djelatnici u publici i kulturni raspoređivači na bini raspravljati o publici (i odgajanju publike) koja je ostala vani… pred ulazom! (I to malo liči na karusel: „'ajde siđi, sad bi' se ja malo vozio!“)

Nije ni čudo što se kroz javnost provlači populističko pitanje nije li kulturna publika u brojnim kulturnim događanjima istovjetna broju ljudi koji rade kulturnu produkciju; samo što se manje ili više redovito ili neredoviti izmjenjuju na stejdžu tj. u parteru… kulturna produkcija brojem postaje jednaka kulturnoj konzumaciji (kako je to lijepo netko formulirao u onom ljetošnjem porečkom kulturnom anketnom upitniku) – što će reći da smo kulturni sami sebi, a nekulturni svima ostalima!

Ali to samo pod uvjetom da kulturu shvatite u njenom ishodišnom, a ne udvorničkom značenju: ako je shvatite kao nešto što ne govori stalno: „Hvala vam, puno vam hvala... bez vas bi ovo bilo neizvedivo!“ Kultura ne mora biti kulturna, a da bi bila funkcionalna!

Ali…

Sve te teme na građanskom satu ostale su neizgovorene, pa ih je šteta ne iznijeti bar ovdje na netu, a sve kako ih ne bih zaboravio i zametnuo… a i gdje bih dalje odložio? – pitam se! (Jednom davno pisao sam kolumnu i u Porečkom vjesniku... ali i to samo u predizborno vrijeme! Sad je on postao sam sebi svrha i politički, čini se, po broju fotki gradonačelnika i budućeg gradonačelnika, stranci čak radi više štete od koristi!)

Ali… vratimo se...

Sve ono DRUGO što je izgovoreno tijekom tog sata (koji je trajao nemalo dva sata) otvorilo mi je sasvim novo gledanje na građansku demokraciju i čuvanje demokracije u njenom izvornom obliku koji se može iskazati samo u neposrednom kontaktu ljudi između sebe - uz premisu da nitko nije nadređen nikom! Nitko ne filtrira nikog i nitko ne usmjerava nikoga nigdje! Slobodna razmjena informacija, ideja, mišljenja i stavova - bez posrednika!

Publika na tom satu nije došla samo ubiti vrijeme, ljudi su došli na to 'druženje' zbog svojih osobnih problema, ideja, zamisli, tužaljki ili zapažanja… neke od njih vam se u trenutku mogu učiniti trivijalne – ali vjerujete, kad čujete te ljude, shvatite da svatko ima svoj veliki PROBLEM, svatko ima svoju veliku ZAMISAO, svatko ima svoje veliko POIMANJE pravednosti i da ga svatko želi PODIJELITI (podebljao, ukosio i podvukao autor) s drugima i od drugih čuti njihov sud ili bar podijeliti suučesničko klimanje glave.

Odjednom shvatite da razgovarate o ljudskim pravima iz prve ruke, o gradskoj politici iz prve ruke, o uređenju grada iz prve ruke, o građanskim inicijativama iz prve ruke, zdravstvu, školstvu – sve teme od kojih niti jedna ne može čekati red da bi bila 'obrađena' putem službenih gradskih tijela i brojnih institucija!

Odjednom shvatite da je 4 godine suviše dug period kojim dajete nekome povjerenje da u vaše ime uglavnom ne učini ništa… dok ne bude bilo moguće komunicirati dnevno s vlašću, bez posrednika i tumača, neće biti istinskog povjerenja građana u vlast! (A sad bar, ako već nikad prije, postoje dostupni mrežni kanali!)

Znajući i poštujući 'brojne' zadatke i 'odgovorne' rasporede vlastodržaca, zaista čak ni krajnje populistički ne vidim kako niti jedan meni znani gradonačelnik ne može odvojiti bar 2 (čitaj dva) sata tjedno da popriča sa svojim građanima… o glupostima, brigama, problemima, zdravlju, idejama… naravno, najlakše je reći kako bi takav potez bio jeftini populizam i odmah od sebe otkloniti mogućnost da i u kraćem periodu od 4 godine vidiš i čuješ što narod misli o tebi!

Ako vam se čini da tome nije tako jer da naša vlast, a počesto i svi na vlast aspirirajući, putem brojnih aktivnosti budu i jesu na usluzi građanima - čak da tome i jeste tako - to možete pripisati tek skorim izborima i ničemu drugom! A počesto to njihovo „ulizivanje“ biračima završava time da vam vele što su oni radili, a ne što su za vas uradili! (Aplicirajući na činjenicu da vi svakako uskoro morate nešto uraditi za njih: glasovati, naravno!)

Iako ni sam nisam baš neki samopregorni aktivista, volonter, akcijaš - već više onako samotna biljka cvjećka (s)kritosjemenjača, uvijek bih ovakvo djelovanje ekipe iz Centra za građanske inicijative podržao i učestao u namjeri da građanski sat prijeđe bar na građanski dan! Jednom tjedno... ili bar mjesečno? Plizzz!

KNJIGA ZA SVAKOG – PRVA POREČKA VIRTUALNA PROMOCIJA!

Izuzetno mi je zadovoljstvo iskoristiti ovu prigodu koja se otvara tijekom Mjeseca knjige i po prvi put vas pozvati na prvu virtualnu promociju mog posljednjeg (valjda ne i zadnjeg) izdanja:

KNJIGE ZA SVAKOG

Držeći da sam za širu javnost knjigu predstavio i svojim gostovanjem u Pola ure kulture i u Kultivatoru, kao i ranijim objavama na mreži, ipak sam mislio da je red istu predstaviti i u svojoj lokaloj sredini, odajući na neki način poštovanje i mjestu i ljudima koji su zasigurno (nekako) „pomogli“ njenom izlasku. Kako sam već odavno zbog svojih javnih istupa i nastupa institucionalno marginaliziran, sve je upućivalo na to da to uradim u vlastitoj režiji! A opet... glupo mi je nekako sam sebi organizirati promociju (a i nije baš da sam nešto pri lovi... a kultura ljudi košta, košta), pa sam onda – cijeneći ono što sama „Knjiga za svakog“ donekle i predstavlja kao nakladnički projekt i poruka – odlučio prvi put u kulturno virtualnom (ili virtualno kulturnom) Poreču prirediti i ovu virtualnu promociju!

ZAŠTO VIRTUALNO?

Najviše me na to ponukala inicijativa Gradske knjižnice Poreč po kojoj joj je „Nakana (...) da u ovogodišnjoj manifestaciji (Mjesec knjige, op.a.) priredi niz književnih susreta koji će okupiti autore koji žive i rade na području Poreštine!“

Kako ja očito ni po kojoj njinoj „nakani“ ne odgovaram (nisam član, ne spadam, ne ubrajam se...) u narečeni korpus – onda sam dakle ovdje VIRTUALAN! A kako VIRTUALNOST „... označava svojstvo nečega, što bi u stvarnosti trebalo biti tamo ali nije realno. Dakle ne postoji u obliku u kojem prividno postoji, ali po svojim biću ili učinku djeluje kao nešto što i u stvarnosti postoji!“ (Wiki) nije zanemariv fenomen, onda sam i ovu promociju pomaknuo koji milimetar dalje u prostorvremenu, i u nekoj drugoj dimenziji stvarnosti pozivam vas da svojim klikom potvrdite prisustvovanje ovom digitalnom pravorijeku kako biste mi pomogli pokazati da sam živ, živahan i (možda malo manje) zdrav i da moja knjiga, KNJIGA ZA SVAKOG bez obzira koliko bila „zatvorena“ i po konceptu za knjigu kao medij nažalost i terminalna – ipak predstavlja „nešto“ u ovogodišnjoj hrvatskoj, pardon porečkoj i poreštinskoj, književnoj produkciji!

Naravno – marketinški mi ovakav postupak službene porečke kulturne opstojnosti u vidu postupaka Gradske knjižnice, više odogovara nego li mi šteti! Štofa opet ima na pretek! Poznajući iznutra i na vlastitoj koži povijest porečke institucionalne kulturne bolesti, ovom se injektivnom potezu Gradske knjižnice nisam uopće čudio! Naprotiv!

Ali naravno - kad vam se netko ovako namjesti na volej, šteta je ne opizditi ga u stražnjicu i bar time ga gurnuti naprijed... a ne vajk ga tornjivat doma!

I (još jednom, neću više majkemi) naravno – nikako, niti u primisli, ne želim ovim svojim neubrojivim ponašanjem i javnim obraćanjem o 'tajanstvenim' stvarima, uspoređivati ili, nedajboh, umanjiti vrijednost pisanja bilo koga od kolega (ako se sam smijem kolegijalizirati s njima) koji su aktivni dionici ovogodišnjeg poreštinskog Mjeseca knjige. Niti koncepcijski, niti svjetonazorski, niti ljudski a bogme niti poetikama nisam ni u kakvoj koliziji niti s Rakovcem, Orlićima, Antičevićem, Triparevom, Milohanićem, Blaževićem, Kujundžićem i želim im samo još mnogo novih naslova!

Književnost i knjigopisanje je nasreću i najdemokratskiji oblik umjetničkog izražavanja. Pisati odista može svatko i jedino kod pisanja javnost i kritika ne posežu za onim famoznim dijeljenjem na amatere i profesionalce, budući da jedino za pisanje nemate nekakvu službenu školu, studij, akademiju ili što ti ja već znam – javnost je jedini kriterij (pravo)pisanja (?), pisci ili jesmo ili nismo!

Stoga bi kriteriji izborništva u proglašavanju nekoga književnikom ili „književnikom“, trebao od administrativnih knjižničarskih izbornika biti najpažljivije i najdelikatnije uravnotežen! Koliko je ta libela osjetljiva možemo se uvjeriti i ne tako davnim slučajem „Gole istine“ Nives Celzijus, kad se i pod sudskim pritiskom bržebolje na pulskom Sajmu knjiga odustalo od kvalitativne oznake „hit-naslova“ temeljenom na koncepciji broja prodanih primjeraka knjige!

Ali kako je broj, brojanje i prebrojavanje uvijek nekome bitno, molim vas da se svojim klikom „ubrojite“ u posjetitelje ove moje prve porečke virtualne promocije „Knjige za svakog“! HVALA!

ŠTO TREBATE ZNATI O KNJIZI?

Knjiga za svakog je tvrdoukoričena publikacija formata 17x24 cm, KOJA SE NE DADE OTVORITI. Naime sadržaj ove knjige zauvijek ostaje nepoznat čitatelju i time omogućava da ga svatko skroji i prekroji po svom naumu! Ili mu ne omogućava ništa! Knjiga za svakog nije namijenjena nikom posebno, ali je upravo stoga moguća istinitost njenog naslova i (zatvorene) poruke!

Tek nekoliko naznaka i naputaka za čitanje može se naći na zadnjim koricama knjige, koje na neki način još jedine čine određenu poveznicu s „tradicionalnom“ knjigom, istovremeno se ironijski odnoseći prema mnogim suvremnim naslovima koji poput prljave čarape svoj jadni, a nerijetko i jedini, sadržaj izvrću iz-unutra i meću po koricama knjiga nadajući se da će ga on i prodati!

Autor

TORNAJ(MO) SE DOMA

Da u nove radne pobjede misli krenuti ozbiljno i temeljito, pounovno nam poukazuje POUPoreč! Uz dobar program standardno uigranog i od Đele odabranog DOX-a, prištekala se i nova „platforma“ (pazi ovo: platforma - dakle ZARAVAN) koju promoviraju novopridruženi članovi poupovskog tima videoperfomer Belas i revizor Štifanić (to sam izvukao iz ranijih biografija), a pod zvučnim nazivom: Tornaj se doma - Torna casa! I sve to nakon onako burnog i napornog openerovskog ljeta!

Tornavši se doma Belas je po prokušanom receptu kao novoustanovljeni izbornik i promotor prvenstveno igrane porečke kulturne scene (KundK*) po poslu i zadatku, već dva puta izabrao – SEBE!

Ali nije to ništa novo, tako se delalo i do sada! Nije li? Sam svoj majstor - naš je stari moto! 

Tako nas je još u kolovozu iznenadio sa "Strukturom Zaborava", a neki dan i s predstavom “NE, NIŠTA, dobro”. Predstave nisam gledao (niti o njima govorim), ali i da sam ih gledao i da su mi se i svidjele svejedno bi veza izbornik-izabrao-sebe navukla zrnce sumnje na svrhovitu i učinkovitu realizaciju projektnog zadatka!

Ili je morebit, tek došlo do nestašice tornaraša!?

Nadam se da Belas poput svoje prethodnice neće uzeti neplaćenu godinu kako bi krenuo na promotivnu turneju s predstavom... jer još jedan poupov natječaj ne bih mogao progutati (ni s maslom)!

Očekujući i druge i nove umjetničke tornaroše koji će, kako se veli u promo tekstu projekta „kroz prijateljsku i poslovnu komunikaciju uspostaviti novi odnos s građanima“ sad sa zebnjom i nestrpljivošću primjerenom curetku na prvom rendesu, očekujem Štifanićevu veselu jednočinku adaptiranog Gogoljevog Revizora!

(Kako upravo zgotovljavam dramoletski razigranu vlastitu verziju iste jednočinke, sve se pitam hoće li se i moj Gogoljev Revizor uspjeti ikad popeti na gradske kazališne daske budući nisam odavde, a bogme ni od Ibre!)

______________
* kazalište i koncerti

Ocjenite* - KULTURNA STRATEGIJA GRAD POREČ**!

Nekoliko sam puta na fejsu nedavno tagiran objavom ankete: KULTURNA STRATEGIJA GRAD POREČ!***
Naravno nije nikakav problem popuniti kućice na petanest-šesnaest anketnih upita – da oni imaju kakvog smisla!

Vruće je i ne želim vam oduzimati mozgu još ono malo arije koja mu treba ne bi li koliko toliko popunjavao dnevne obveze. Anketari prvenstveno žele ovim jednostavnim i plitklim upitnikom "dobiti i Vaše sugestije za poboljšanje proizvoda kulture" našeg grada.

Inače anketa je idealna za objavu kakvoj Mili, Gloriji, Nadi, Burdi, Studiju... a kao rezultat popunjavanja sigurno bio vam anketar lako odredio IQ... jeste li zaljubljeni i kako stojite u vječnoj borbi s kilogramima... dijetama...

Naravno, da bi anketa bila valjana, treba jasno utvrditi alate i termine koji se određuju i prema kojima se anketirani trebaju očitovati. Treba napomenuti anketiranima je li anketa anonimna ili ne, treba doći do pokoje važne informacije o anketiranima (dob, spol, školska sprema, socijalni status, npr)... a da ne velim kako se cijelim putem ove ankete miješa kultura, obrazovanje i zabava!

Dakle treba determinirati što je to "kultura" – a da to anketarima nije jasno, a time ni bitno, potvrđuje i prvo pitanje:

* 1. Koju vrstu događanja preferirate? Molimo odaberite tri vrste.

Pa se nude: 1. zabava, 2. kultura, 3. enogastronomija, 4. sport, 5. glazbeni koncerti klasične glazbe i 6. glazbeni koncerti suvremene glazbe

: po ovom izboru naime ispada da odgovori 5 i 6 (glazbeni koncerti klasične glazbe i glazbeni koncerti suvremene glazbe) nisu dio kulturne ponude budući je "kultura" – ma što to kome značilo – zasebna stavka pod brojem 2. Da ne velimo još da kultura svakako obujmljuje i stavku 1 (zabava) budući ne vidim zašto kultura ne bi mogla biti zabavna. Dakle anketar u startu sugerira da kultura nije dio zabave (i obrnuto) već da je ona po svom počelu - dosadna!
I još nešto: što znači u toj ponudi "događanja koje preferirate" stavka 3. enogastronomija? (tečaj kuhanja i pijenja vina, gledanje tečajeva kuhanja i kuharskih natjecanja ili tek jednostavno to predstavlja eufemizam za odlazak u restoran! (I to neki kulturni restoran, a ne makar koji/kakav!)

Nakon ovog uvodnog preludija nailazi drugo pitanje:

*2. Kakva vrsta edukacije (tečajeva) Vas zanima?

Otkud sad takav prijelaz! (I otkud zvjezdice na nekim pitanjima?)

Naravno sve ponuđeno (informatički tečajevi, kreativne radionice, strani jezici, radionice enogastronomije, tečajevi osobnog razvoja, tečajevi dizajna) vodi nekakvoj općoj kulturi vrednovanoj kroz brojna znanja i sposobnosti osobe i svi su oni samo dio jedne od ponuđenih stavki (tečajevi osobnog razvoja) i opet nisu mjerodavno označeni jer ispada da kulturna ponuda grada izlazi iz brojnosti i raznovrsnosti tečajeva... te ovih, te onih, te čajeva od lipe, te čajeva od kamilice ili čajeva od mente

Poslije ovog stvar se već zakuhava pitanjem:

Ocjenite* usluge u kulturi koje pružaju razne institucije (organizacije) tako da s 1 obilježite vrlo lošu kvallitetu i ponudu, a s 5 izvrsnu kvalitetu i ponudu usluga.

U ponudi naravno imamo: Gradsku knjižnicu Poreč, Pučko otvoreno učilište (valjda isto Poreč), Kazalište, Kino, Galerija, Zavičajni muzej Poreča i Eufrazijevu baziliku.
Nastranu što je ponudbeno pitanje pogrešno budući da više od pola točaka ponude u stvari predstavljaju istu točku: jer su Kazalište, Kino i Galerija dio POUP-a koji je i sam jedan od ponuđenih stavki.
Potom nam se u ponudi nudi ocijeniti nešto što niti ne radi niti išta nudi u svom korijenskom obliku (muzej), a bogme niti znamo što se podrazumijeva pod ponudom usluga Eufrazijeve bazilike: crkveno-religijska kultura, ispovijed, pričest, vjenčanje, misa ili svjetovni muzejski postav, iskopine, UNESCOva baština ili suvenirnica ili ono zašto Bazilika iznajmljuje svoje prostore (koncerti i izložbe) (svadbe i sprovodi). Kultura je tako širok pojam... pa smo često zbunjeni...

Ali ajmo dalje, vruće je... treba ić se banjat...
Četvrto pitanje: Ocjenite (pa dajte više... piše se s I – dugi refleks jata - ě) vrijednost i značaj proizvoda kulture događanja i sadržaja u Gradu Poreču za Vas kao korisnika/konzumenta (1= apsolutno nevažno; 5 = iznimno važno) i sad... odjedno uvodimo u anketu niz događaja koji s kulturom nemaju baš nikakve veze ili ako imaju onda svi moremo poć ajćavela i zbogom pameti: porečki delfin i triatlon i vinistra (a ako je Vinistra dio kulturne ponude grada, onda samo naprid naši... daleko ćemo dogurat) ulaze u istu kategoriju sa Zlatnim "zbuom"(u međuvremenu je netko konačno ispravio grešku pa sad lijepo stoji Zlatni zub), Giostrom, Jazzom, Kantom, Booktigom, Annalom, Distorzijom, Futurom... i još nam se nudi ocijeniti i Poreč Open Air Festival – od koga s kulturom još nismo povezano vidjeli ništa što nije mogao izvesti i Zabavni park/Cirkus Marsonija (bez uvrede) i grupa džezera koja je i lani džemala po zakutnim i mirnim porečkim birtijama koje ne puštaju treš-tave narodnjake + naravno 2cellosi za VIP-ovce...

Sljedeće pitanje traži vas da istu tu šaroliku i nespojivu ponudu ocijenite s kvalitetnim ocjenama od 1 do 5, s tim naravno da ne poznajem nikoga u Poreču tko je mogao, htio ili bio na svim ovim događanjima a da bi ih mogao vjerodostojno ocijeniti – dakle valoriziramo po nahođenju, "čuo/čula sam da...", ofrlje i otprilike i na temelju toga i takvog odgovora ćemo raditi kulturnu strategiju grada. Ajde!
Tko tu koga pita: tko je pitao kako open air kopipejsta dugogodišnju produkciju POUP-a i onda kao imamo novu ponudu...

Vratimo se mi anketi: U paketu slijedi nekoliko malo stupidnijih pitanja (onako za plažu):

6. Osim komedija, kakve biste još vrste predstava voljeli gledati?

(Gdje – u kinu, kazalištu, na vanjskom platnu, TV-u, videu, bazilici, hotelu, trgu, internetu... kome padne na pamet više od jednog odogovora na ovo pitanje, a da nije "tragedija", plaćam kavu! Nekoliko vrsnih komedija s tragičnim krajem imat ćemo prilike gledati uskoro – i sudjelovati čak! O tragikomičnim se izborima odnosim!

Potom:

7. Što predlažete s ciljem što skorijeg otvaranja Zavičajnog muzeja?

Ovo pitanje pak uopće nisam skužio ni semantički ni logički, pa ga neću ni komentirati... "što predlažete s ciljem" majko mila kako to zvuči, hmmm s ciljem predlažem - metu, ciljnik!... a razvlačiti priču kako u gradu koji ima UNESCO pokroviteljstvo i zaštitu nad neprocjenjivom starinom, muzej za posjetitelje ne radi već godinama, više nema ni smisla... jer muzej je za muzealce, a ne za kojekakve uličare dupeglavce...

... sad ide grupa pitanja koji imaju još manje veze s materijom, budući da online seminari, online kupovina karata, cijena karata i parkirna mjesta za onih desetak ljudi koji redovito dolaze na porečke kulturne priredbe (ne zabavne – kulturne, govorim) odista nije nikakva prepreka.
Pogledajte:

8. Biste li bili zainteresirani za provođenje online edukativnih seminara?

- (kakvih?) - tko će ih provodi? Vi? Anketirani! Ja? Građevine? (Meni ovo liči kao da me netko pita jesam li ja zainteresiran provoditi online edukativne seminare! Pa jesam, ajde može, kad već pitate!)

9. Ukoliko bi kartu za nekakvo događanje u Poreču bilo moguće kupiti i direktno online, bi li to povećalo vjerojatnost Vašeg sudjelovanja?

- Samo dodajem ??????? još nekoliko stupitnika

10. Smatrate li cijenu preprekom sudjelovanja u raznim događanjima na području Grada Poreča?

- cijenu čega? Kako to mislite "sudjelovanja" – aha... dakle ako platim mogu biti glumac, pjevač, slikar... performer, gutač vatre, žongler...

11. Smatrate li da je parkiranje repreka  (i ovo je netko popravio, hvala) Vašemu sudjelovanju na događanjima u Gradu Poreču?

- Naravno – dragi moji, pa gdje bi sada već bila naša kultura da je parkiranje u Poreču bilo bolje riješeno! Eeee! A još kad ovako mic po mic asfaltiraju cijele Vrtove - gdje će nam biti kraj!

12. Koja bi promjena značajno utjecala na Vašu češću konzumaciju proizvoda kulture?

... "konzumacija proizvoda kulture" – ovakav soc-retro iskaz bi trebao postati naslov nekog budućeg seminara kojeg treba hitno online organizirati... da ne izgubimo nit vodilju... lijepo si mi sjednemo pa konzumiramo kulturu: sve redom, od aperitiva, predjela, glavnog jela... deserta, dižestiva (ovo bio trebalo prevesti bar na još jedan strani jezik!)
... ne mogu više nastaviti s ovom nelektoriranom kulturnom analizom, zaista sam već umoran od opetovanja... ali eto za kraj: što biste (ili jeste) odgovorili na ova tri pitanja?

14. Koji sadržaj kulture, po Vašemu mišljenju, nije dovoljno valoriziran, te ga je potrebno staviti u funkciju kulture za lokalnu zajednicu?

15. Koji resursi materijalne i nematerijalne baštine predstavljaju izniman potencijal za razvoj proizvoda kulturnog turizma? Navedite max. 3.

17. Što po Vama najviše nedostaje kulturnoj ponudi Grada Poreča i što biste Vi promijenili?

Ja nisam ništa odgovorio! Možda je odgovor uvijek isti i veći od max.3: LJUDI! LJUDI! LJUDI! LJUDI! LJUDI!

Predzadnje, a u stvari zadnje pitanje svih pitanja glasi:

16. Ocjeniti ukupnu kulturnu ponudu Grada Poreča. (1= iznimno loša; 5 = izvrsna)

(bez obzira što bi trebalo pisati "Ocijenite..." ja prelazim na novu ponudu iz odgojnog kurikuluma – odustajem od ocjena na početku školovanja, jer je netko posao odradio jako traljavo i neozbiljno... početnički... kao da je na godišnjem, ako je ova anketa smokvino pokrivalo nekih kardinalnih pomaka u kulturi ovog grada ili skrivalo tijekova novčića, onda nas čekaju odista veliki pomaci!)
Cijena ocjena je precijenjena! - ah taj ě (jat)! Ocijenite sami!
____________
* Malo lekture u cijeloj anketi svakako ne bi bilo na odmet, ali time se ne bavim u ovom tekstu... pa onda greške pronađite sami dok čitate anketu na plaži!
** KULTURNA STRATEGIJA GRAD POREČ! ili možda: KULTURNA STRATEGIJA GRADA POREČA! ili (kao slabija alternativa: KULTURNA STRATEGIJA - GRAD POREČ (bez Parenza...ccc)
____________
*** Nakon objave teksta netko maran je već promijenio naziv članka na gradskim stranicama: pa sad politički i gramatički korektno stoji: "Kulturna strategija Grada Poreča-Parenzo - anketa" - no greške u anketi još se nisu stigle promijeniti... nedjelja je, ne radi se... baš svima!
____________
Napredak oko ankete je očit: danas se već i naslov udostojio pojaviti kao: 
KULTURNA STRATEGIJA GRADA POREČA - PARENZO 2016. - 2020., a čak su se i neke lektorske greške ispravile (zbu>zub, repreke>prepreke)... ali ono s OC(I)JENITE nikako da prožvaču!

ANAMNESIS (Dio 1.)

Govorim si stalno i neprestano – mantram onako baš za "majkemi žestoko" da neću nikad po inerciji preuzimati tuđe misli, stavove ili obrasce ponašanja, a da ne velim naredbe (od kojih se pak nama' smrznem!)... neki ljudi imaju sreće pa ih životna situacija nikad ne dovede pred svršen čin u kome izgube moć isticanja osobnosti i samostalog odlučivanja. Takvima sam uvijek zavidio!

Prvi put, onako što baš jebački pamtim i uvijek se stresem kad mi takav svršenočinski slučaj padne na ono malo preostale pameti, to mi se desilo u vojsci: onoj, ma znate onoj - JNA!

U vojsku sam išao osamdesete, ujesen poslije Titine smrti, skoro ko golobradi klinac, ono natjeralo nas odmah nakon srednje, 12+3 mjeseca... napaljen na život, razočaran što sam promašio glumu, upisao književnost, nit' šta kontaš, a i baš te briga što ne kontaš – ono kao kad popiješ viagru i apaurin zajedno: jebe ti se, a ne da ti se!

Svi nešto pričaju kako će sad skoro poslije Tita sve otići u 3PM, a mi mladi, naivni i neuki – ne vjerujemo! Ne vjerujemo - da ga 'beš! To ljeto prije vojske pjevali smo supijani neumorno i ko sumanuti u zagušljivom prvićkom "disku" – "Jugoslavijo", poznatiju kao od Vardara pa do Triglava i to u svim nacionalnim i budućim stranačkim sastavima!

Poslije tog raspojasanog ljeta punog svakakvijeh nepodopština, nedopuštenih stvari i stvarčica, mene poslalo u Ćupriju, teška artiljerija, nišandžija... haubice 152, pa 130mm, ogromni neki topovi pucaju s dometom od preko 30 km. Da se razumijemo: nema kompjutera, mobitela, laptopa, tableta – jedini način komunikacije je bio snail-mail, odnosno obična pisma i telefon kad izađeš u grad. (I knjige, brate – nasreću bijaše mnoštvo knjiga u biblioteci, uspio sam upotpuniti cijelu sednjoškolsku letiru koju sam kampanjski čitao preskačući po dvije-tri stranice! I još mnogo više.)

Hrpa nas klinaca u kasarni neimajući što drugo pametno raditi, poče te topčine shvaćati kao igračke: natjecali smo se tko će biti bolji na gađanju, tko će brže „spremiti“ top za „dejstvovanje“, za marš, za park... vremenom smo čak razvili suparništvo između odelenja u bateriji i između drugih baterija, tako da smo zaluđeni artiljerijom bili spremni ovjekovječiti pripadnost svom rodu, bateriji i odjeljenju čak i onim poznatim tetoviranjem znaka roda vojske na ramenu! Na sreću naš lokalni, vojni tatoo-majstor bijaše u danima te naše odluke non-stop pijan budući je brojao tek nešto sitno do skidanja. Da ne bi toga sretnog podudaranja i danas bih na lijevom ramenu nosio nacrtane dvije prekrižene topovske cijevi uokvirene lovorovim poluvijencom ispod koga bi u pratećem polukrugu stajalo: JNA * OKTOBAR * 1980

Opet ja na stranputicu! Zašto vam ovo pričam? Naime koncem te godine neki dan u prosincu (ili decembru, vrag bi ga znao) kad smo već bili "stara vojska" od skoro 3 mjeseca staža, preko razglasa u ogromnoj kasarni pozove naš potpukovnik Pavković (gazda od cijele kasarane) po VP brojevima vojne jedinice koje su dužne odmah se javiti u punoj ratnoj spremi u menzu (budući je ona bila najveća prostorija u kasrani). Naravno da sam bio sa svojom baterijom na tom prozivu.

Ubrzo smo stajali u menzi obučeni u "ratnu" opremu, tj. u „šminkersku“ obleku koju smo nosili za izlaske u grad. Pavković se popeo na stol i rekao otprilike ovo: "Vojsko, slušaj vamo, sinoć su u studentskom restoranu u Prištini studenti odbili da jedu ponuđeno jelo, pa su se uz nered, neprimereno vikanje protudržavnih parola i proteste zabarakadisali unutra! Naš je zadatak da čuvamo poredak pa ćemo da se primereno situaciji svojim naoružanjem stacioniramo na strateške položaje! Oficiri povedite vojsku po lično naoružanje i postrojte se kod oruđa!"

Uskoro smo stajali kraj svog oruđa (topovi su bili oruđe, a puške oružje), skupili smo se u velikom vojnom dvorištu pored tih svojih topova, tiho ih zakačili za kamione i krenuli put nedalekog velikog skladišta municije po bojevo streljivo. (Inače to skladište i ta naša kasarna bili su jedni od prvih ciljeva koje su ameri stukli u svom poznatom "humanitarnom bombardiranju!")
Natovarili smo provijantu i teške drvene kutije s alatom, municijom i maskirnom opremom i stali se voziti po hladnoj mračnoj noći u nepoznatom smjeru. Ceradu s kamionskih arnjeva nismo dirali – takva je bila komanda. Pišali smo kroz malo otškrinutu rupu na pokrovu. Čudno - do sranja nije bilo nikome.

Na "položaj" smo stigli drugi dan oko podneva. Raširili smo topovsku bateriju po goluždravoj, laganoj padini, raspremili oruđa, brzo naciljali neku nepoznatu daleku metu - po koordinatama koje sam prenio na nišanske sprave i barutnom punjenu koje je bilo nagurano u čahuru iza teškog đuleta pretpostavio sam da je meta na udaljenosti od nekih dvadesetak kilometara južno od naših položaja. Stali smo se ukopavati. Po propisima na svakog od nas osmorice u odjeljenju padalo je kopanje rovova od nekih kubik, kubik i po zemlje (i kamena) po glavi.

Čučali smo čekajući na tom položaju nekih 5-6 dana. Ozbiljni i potčinjeni vojnoj disciplini i možebitnoj zakuhanosti situacije (o kojoj u biti nismo imali nikakvog pojma) bili smo više uplašeni nego odlučni, ali bez ikakve sam dvojbe tada bio spreman na kapetanovu komandu dugim, debelim konopom povući teški topovski obarač.

Ni naši nadređeni nisu bili nešto puno bolje volje i stanja od nas. Stažo, potporučnik Marjanović, tek nešto stariji od nas bio je tipični, zajebantski, švejkovski tip osobe, ali zato svima nam nadređeni, kapetan Peić (3 zvezdice) koga je već nekoliko puta zaobišlo promaknuće u kapetana I. klase (4 zvezdice) bio je tip koji je onako izgledao kao da jedva čeka da zapucamo. Bilo kako bilo, nismo ih se usudili ništa pitati – ni gdje smo ni što smo – suljili smo tako danima i glumili pravu vojsku. Pedesetak devetnaestogodišnjaka bogu iza nogu! Nismo znali ni što je iza susjednog brda, a kamoli da smo znali što nam nosi sljedeći dan. Ali svaki sljedeći dan situacija je ipak postajala sve opuštenija i bivalo mi je jasno kako nećemo pucati, iako ni u jednom trenutku nisam ni pomislio kako bih mogao odbiti pucati! To mi kao opcija uopće nije palo na pamet. O meti uopće nisam razmišljao.

Vratili smo se u kasarnu, smrdljivi, prljavi i promrzli... zgurani u prikolicama naših kamiona, ali ipak sretni ishodom. Jedino se na licu kapetana Peića vidjelo stanovito razočaranje raspletom situacije. On bi to svakako... mislim, jel da, drugačije... rešio!

Poslije, nekako je prošlo par tmurnih dana, saznalo se samo od sebe kako je pola naših baterija bilo na granici s Bugarskom (sindrom: vanjski neprijatelj), a druga polovica, među kojima je bila i moja, bila je raspoređena oko Prištine, na nekih dvadesetak kilometara od grada, očito predodređena obračunati se s unutrašnjim neprijeteljima.

Ta spoznaja da sam, povinujući se nečijoj naredbi, trebao/mogao/htio pucati po nepoznatim ljudima... „neprijateljskoj živoj sili“ kako bi se reklo vojnim žargonom, zauvijek je odredila moj odnos spram naredbi i autoriteta... tuđe priče uvijek uzmem s dozom sumnje, a "velike" izjave obavezno vagnem svojom prenosnom, džepnom vagom od koje se ne odvajam. Ako je u pitanju nekakva "teža" izjava, tvrdnja ili misao koja ne stane na moju portabl vagu – takvu obično prežvačem i prespavam: po pravilu, sutra - čovjek uvijek je pametniji od jučer – čovjeka (ili bi bar to trebao biti)!

Zato kad god se sjetim te priče, duboko se restartam, a otada uglavnom uvijek imam problema s autoritetima, suflerima, naredbama, ne volim uniforme (čak ni vatrogasne ili poštarske), izbjegavam žestoke govornike i velike skupove, koncerte, prosvjede i slična okupljanja na kojima vlaga, miris i znoj krda često udare u ganglije jedinki tako da se na račun sigurnosti krda spremno odriče sve svoje osobenosti, svojih stavova i uvjerenja. Budite uvjereni kako vam u takvim situacijama netko sigurno želi poturiti muda pod bubrege.

... A kad mi netko veli kako nešto MORAM učiniti – od takvog bježim ko vrag od tamjana!

Iako sam uvijek tu godinu dana u vojsci smatrao jednom od uzaludnijih i izgubljenijih u životu, ipak izgleda da sam imao i sreće: em sam zarana proživio takvu stani-pani situaciju koja mi je odredila dosta toga u budućem životu; em se, a što je mnogo važnije, nitko nije našao da komanduje ono „PALI!“ 

Što vi vidite?

Uvijek sam lagano, s malo namještanja žarišne udaljenosti oka, mogao razlučiti skrivene likove u onim crtežima tipa pozitiv – negativ, prvi plan – drugi plan: vidiš li golu ženu ili glavu nekog proćelavog čovjeka, žabu ili miša, vrč ili ljudski profil i sve te slične grafovizualne zeze.
U ovo vrijeme u nas odista nije više teško pronaći te i takve skrivene znakove u nekim porukama ili skrivene poruke u nekim znakovima... sa skrivenim neskrivanjem koji često zabrazde u dosadnu i bezobraznu provokaciju– od hajdukova stadiona, pa sve do sramotnih gradskih grafita u kojima druga riječ obično glasi RAUS! Baš zato jedva sam odlučio objaviti ovaj post... šta ja znam, više to nije fora... bar u nas...
Ali me eto nekako danima jebede parada nekoliko vozila koja obično petkom ulaze u prostor naše (a vjerujem i vaše) pošte ne bi li je u outsorsanom aranažmanu očistili i oprali!
Gledam ja ta vozila izdaljega, izbližega, statično, u pokretu... pa sve mislim – mora da je to neka moja kriva vizura: vidim negativ(no) umjesto pozitiva... pa onda priđem, pa proguglam...







Pitam druge ljude, a oni će: "... da, vidi stvarno!"
I naravno – da ne zabludim u oporo svakodnevlje – sve više vjerujem kako u ovom znaku firme LUXOR koja se uglavnom bavi čišćenjem, vidim tek vjetrenjaču, ili čudno rascvjetalu ružu, ili propeler, ili četiri ukrižena oblaka, ili četiri strelice, četiri srpa, kukuruze, kestenje... ma ne znam... ali nikako ne kukasti križ, na primjer! Jel da?
Što vi vidite?

Poreč sa sindromom prvog snijega

Uvijek mi je bila zanimljiva reakcija specijaliziranih zimskih službi koje uvijek – ali baš uvijek - iznenadi prvi snijeg! Pao prvi put u desetom, jedanaestom, dvanaestom, prvom ili drugom mjesecu – prvi snijeg uvijek iznenadi zimske službe, vozače s ljetnim gumama, stanare i kućepazitelje, liječnike na traumi...

Isti sindrom pojavljuje se i ovdje kod nas na moru, snijeg doduše ovdje rijetko padne, pa se onda traumatiziramo sasvim drugim pojavama!

Nas iznenadi početak sezone i prvi gosti!

Bilo da početak sezone računate od Uskrsa, 1. maja, Duhova, domaćih, slovenskih, njemačkih ili nizozemskih školskih praznika ili je računate po (jedino mjerodavnim) hotelskim standardima od 15. lipnja – nas uvijek iznenade - prvi turisti!

Koliko dugo sam već ovdje (neki drže – već predugo) ne sjećam se ni jedne sezone u kojoj grad uđe cakum-pakum! U najboljem slučaju naiđete na neotvorene objekte (dok nemate 1000 kn dnevnog prometa nema svrhe otvarati objekte), često bude da nema dodatnih sadržaja ni po gradu ni po plažama, a najčešće se dogodi da vas dočeka preoran grad i uzgrađe: otvorene žile već nekoliko puta mijenjanih gradskih stentova i premosnica stežu gradsko srce koje se jadnim otkucajima nekoliko "velikih" predsezonskih priredbi bori ostati u životu!

A prvi turisti – kao i prvi/lanjski snijeg – tko će još obraćati pažnju na njih? Iznenade nas oni ali istopit će se ubrzo poput sladoleda na suncu, u bljuzgi naših nastojanja da se što bolje priredimo na "berbu" kad su šećeri najviši!

Bauljat će po presječenim gradskim ulicama, gledati otvorene utrobe velikog hotela, preskakat će ograde i zabrane, lutat će po voćnjacima i vinogradima Nove Vasi, trgat će gume na žbandajskim ruševinama, pravit će 20 umjesto 2 kilometra, ulazit će u kampove i velika zabavišta u kojima još bageri kolo vode, pitat će zašto na ipsilonu na višnjanskom izlazu nema obavijesti o zatvorenoj cesti prema Poreču pa će onda uz dobrodušni savjet nekog domaćeg dilbera busevima krenuti po Parenzani u grad (a zašto ne?)!

U svesrdnom nagonu da turiste konačno nagovorimo da nam uopće ne moraju dolaziti – već da je dovoljno da samo pošalju lovu – sjetite se kad ste zadnji put vidjeli Japance, ili koju sportsku ekipu na predsezonskim pripremama, pa makar da se natječu u pikadu ili stolnom nogometu, bljočkanju ili pljočkanju... bicikliste smo otjerali u tjedan dana...

Prvi turisti – koja zanimljiva grupa entuzijsta! Elem - brzo ćemo mi njih zaboravit, ali bogme i oni će zaboraviti nas! Zauvijek!

(Ovdje brate potpuno zaboravih na domaću raju... ali oni znaju da svjetlo postoji i na kraju najdužeg tunela! Tutnu lonac na glavu, pa šutu... i šutu - k'o ribe!)

E-HOVINI SVJEDOCI ANTE PORTAS

U suvremenoj političkoj praksi intenzivne promidžbe, marketinga i piara već duže vremena postoji termin „jehovini svjedoci“ koji se korisiti za pojašnjenje aktivizma stranačkih članova u predizborno vrijeme.

Naravno radi se o vješto sklepanom naputku svakog iole jačeg PR stručnjaka koji drži do sebe a koji partijama, listama, strankama, koalicijama i savezima (naravno) koje ga angažiraju, na taj način želi zorno i zdravoseljački objasniti što im valja činiti a da bi pobijedili na izborima.

Dakle: poput jehovinih svjedoka treba krenuti od vrata do vrata i svakom tko vam ih i ako vam ih otvori – trezveno i neumoljivo objasniti svoju politiku i nazore.

Ali vremena su teška: poštari, komunalci, vodomjeri, strujomjeri, kramari, dostavljači pizza i letaka, vjerovnici i ovršitelji vazda bauljaju po našem susjedstvu i nikad ne znaš tko će te i otkud zaskočiti u vlastitoj kući ili dvorišću.

Poput jehovinih svjedoka i političari se stoga zaustavljaju na trgovima, blizu tržnica i trgovačkih centara i raznih sličnih okupljališta ili pojilišta većeg broja raje... pogotovo tamo gdje mogu podijeliti svoje letke, programe, brošure, bedževe, kemijske, upaljače, cvijeće... a bogme i gdje mogu istrgnuti koje dijete majci iz naručja ne bi li opalili selfi koji će namah završiti na fejsu, webu, tviteru, instagramu i da ne nabrajam dalje...

E taj pomak ka tim novim e-hovinim svjedocima ono je o čemu sam vam htio nešto ispričati, jer takvih ćete se brate nagledati i naslušati, njihovih ćete se e-fritaja, e-girica, e-fažola, e-volova s ražnja u ovo predizborno vrijeme od lokalnih izbora koje dolazi bogme nakusati.

Tako su stranke svojemu članstvu dale naputke da stranku samo i isključivo po dobru, više ili manje prikriveno spominju gdje god to stignu: od obitelji, susjeda, birtije, posla pa do svih mogućih postova po e društvenim mrežama i mrežicama, ne bi li se u njih upecalo što više neopredijeljenih duša jer za one opredijeljene i učlanjene i tako nije bed – jer ako ste učlanjeni, vi ste svoju gorku pilulu već popili i sad samo čekate blagotvorne efekte tog univerzalnog lijeka, eliksira, pače - koji nosi kraj svim patnjama!

A oni neopredijeljeni, oni što se još premišljaju, koji misle (Bož'slobod, misle? Iiijuf Velimire!), pažljivo iščitavaju programske letke i plaze po izbornim listama... mamicu im ljubim njihovu... oni su enigma koju rješavaju pi-ar magovi gonjeni hudinijevskom navadom ka (samo)uništenju.

Zato neka vas ne čude e-hovini svjedoci koji će vam početi slati poruke, ideje i programe svoje stranke i koji će je manje ili više uvijeno ili skriveno hvaliti uzduž i poprijeko. Jer dan izbavljenja je blizu!

Umjesto da vam kucaju na vrata ili da vas presreću na ulicama i trgovima, oni će vam se početi pojavljivati na zaslonima mobitela, tableta, računala, TV-a... oni će vas prijateljski pratiti na fejsu ili će vam nevino cvrkutati na tviteru... izvirivat će iz novinskih članaka, izvještaja ili obavijesti koji naoko veze nemaju s politikom. Bit će oni i ante portas i ante portalis i ante mobitelis i ante televizoris i ante papirus!

Koliko orvelovsko može biti njihovo "božje" poslanje, koliko visoka može biti njihova kula stražara, osvjedočio sam se neki dan čitajući jedan skoro pajtonovski obojeni post. Nema veze tko je i o kome pisao, sad to samo spominjem kao kiklopovski egzemplar i nema svrhe crtati fizionomije. Drugi put!

Radilo se o zahvaljivanju stranci na vlasti od članice jedne udruge (firme, društva, zajednice, grupe?) na dodijeljenom priznanju za kojeg ju je nominirala upravo ta stranka na vlasti... ili bolje da ne prepričavam tako lijepo sročen iskaz: "... I ovim putem zahvaljujemo stranci na vlasti koja nas je kandidirala i svima ostalima koji su taj prijedlog podržali!" (A dupini?)

Zašto nije bilo lakše reći: Bla bla bla... Zahvaljujemo se IDS-u koji nas je kandidirao... itd, itd? Zvuči malo predirektno, nezačinjeno i neobojeno...? Nije li? A ipak nije li i termin "stranka na vlasti" onako istovremeno malo i prezakučast i preotvoren za mnogobrojnu ograničenu i mozgovno nezahtjevnu glasačku klijentelu, pa da netko pomisli kako se radi možda o domoljupcima ili mostograditeljima, čak! (Zato onaj moj raniji pajtonovski ushit!)

Ali kad prevedeš cijeli taj iskaz u konkretno vrijeme i mjesto – a radi se o dodjeljivanju priznanja "30. april", Gradskog vijeća Poreča porečkoj Giostri (o čijoj svrhovitosti ovdje i ovaj put uopće ne dvojim, da se razumijemo) – mogao bi to čovjek reći i ovako, pa da svima bude bjelodano:

Članovi stranke na vlasti zahvaljuju stranci na vlasti što ih je nominirala stranci na vlasti da dobiju priznanje od stranke na vlasti koje je utemeljila stranka na vlasti! (Hvala Stranci na Vlasti!)