GRAĐANSKI SAT + 15 MINUTA

A i sat je samo jedan veliki ringišpil...

Bio sam neki dan sudionikom javne tribine - Građanskog sata - U obranu demokracije! Organizirali su je Centar za građanske inicijative Poreč i Antifašistička liga, a neka vodeća tema trebala je biti aktualna situacija u Hrvatskoj i Istri u kulturi i novinarstvu te vrijednosti pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava.

Uz kolege sudionike (Bančić, Gregorovič, Teršelič, Matejčić) bio sam se nekako priredio na činjenicu da ćemo najviše govoriti o istarskoj i gradskoj situaciji u kulturi i htio sam eksplicirati tezu da je sadašnja situacija u kulturi najsličnija zabavištu, nečemu što sam nazvao lunaparkizacijom naše kulturne ponude u kojoj se cijela prezentna kultura okreće stanju i ponašanju publike tijekom turističke sezone.

Naravno u to vam se doba pelivani, gutači vatre, puhači balona, žongleri i raznorazni kaskaderi, farbari, razne dječje bajke i istočnjačke snajke uspješno prepliću s vođenima prezentacijama, degustacijama, maratonima, duatlonima i triatlonima i onda brojne naše turističke zajednice gradske ustanove i kulturni pregaoci to proglase vrhunskom kulturnom ponudom! Ajde!

Nije doduše ništa drugo ni očekivati kad se grad kao smokvinim listom pokriva lovom velike turističke kuće i istoj prepusti manipuliranje kulturnom ponudom grada, a svoje živuće, vrhunske profesionalce (čast izuzetku) stavi u službu kesonoscima. Ako njihovi centralnosezonski gosti ulaze u skupinu definiranu kao „mladi-ludi s dosta love“ koji ovdje dolaze na raskalašene tulume – što im onda ponuditi nego lunapark! Nećeš valjda koncertirati u Bazilici dok publika besramno podriguje na jeftino pivo i kobase! (I onda jadni zbog narušene probave moraju gutati one šarene pilule za lilule)

Sve bi to čak više navelo da velimo kako je u trenutnoj kulturnoj ponudi zavladao sindrom cirkusa, prije nego lunaparka! Pogotovo kad ljetnu ponudu pretpostavimo cijeloj godini! (Mada ćemo uz još malo inventivnih ideja izgleda uspjeti turistički spojiti cijelu godinu jer poslije sezone, nekoliko gradskih povijesnih spektakluka, malo cmoljenja oko sisvećanskih lampiona, tik-tak i počne advent, skijanje za odlikaše i eto ti već dođe i resurekcija! A poslije toga - zna se - već smo u sezoni!)

Ali ipak zbog niza konotacija i čudnih razloga bolje je reći da smo pod utjecajem lunaparkizacije nego cirkusiranja – ako ni zbog čega a ono zbog toga što u lunaparkovima uvijek imate standardnu zabavu, vodenasti sladoled, šećernu vatu, vođenu ponudu, koja vozi uvijek po istim tračnicama, autiće vozite po ograđenom i dirigiranom prostoru, a municija kojom gađate paperjasto flundraste pahuljaste mete ipak je prilično bezbolna… a najgore od svega je i to što ako se želite samo malčice provozati na ringišpilu, morate imati propusnicu, ulaznicu, kartu – da ne velim iskaznicu!

Umjesto da iznova i iznova na ovakvim građanskim satima odgajamo i preodgajamo one koji vladaju nad sredstvima umjesto da upravljaju sredstvima koja tu i tamo dokapaju do kulturnjaka, mi odgajamo publiku - pa će tako naši dragi Ikani organizirati tribinu na kojoj će kulturni djelatnici u publici i kulturni raspoređivači na bini raspravljati o publici (i odgajanju publike) koja je ostala vani… pred ulazom! (I to malo liči na karusel: „'ajde siđi, sad bi' se ja malo vozio!“)

Nije ni čudo što se kroz javnost provlači populističko pitanje nije li kulturna publika u brojnim kulturnim događanjima istovjetna broju ljudi koji rade kulturnu produkciju; samo što se manje ili više redovito ili neredoviti izmjenjuju na stejdžu tj. u parteru… kulturna produkcija brojem postaje jednaka kulturnoj konzumaciji (kako je to lijepo netko formulirao u onom ljetošnjem porečkom kulturnom anketnom upitniku) – što će reći da smo kulturni sami sebi, a nekulturni svima ostalima!

Ali to samo pod uvjetom da kulturu shvatite u njenom ishodišnom, a ne udvorničkom značenju: ako je shvatite kao nešto što ne govori stalno: „Hvala vam, puno vam hvala... bez vas bi ovo bilo neizvedivo!“ Kultura ne mora biti kulturna, a da bi bila funkcionalna!

Ali…

Sve te teme na građanskom satu ostale su neizgovorene, pa ih je šteta ne iznijeti bar ovdje na netu, a sve kako ih ne bih zaboravio i zametnuo… a i gdje bih dalje odložio? – pitam se! (Jednom davno pisao sam kolumnu i u Porečkom vjesniku... ali i to samo u predizborno vrijeme! Sad je on postao sam sebi svrha i politički, čini se, po broju fotki gradonačelnika i budućeg gradonačelnika, stranci čak radi više štete od koristi!)

Ali… vratimo se...

Sve ono DRUGO što je izgovoreno tijekom tog sata (koji je trajao nemalo dva sata) otvorilo mi je sasvim novo gledanje na građansku demokraciju i čuvanje demokracije u njenom izvornom obliku koji se može iskazati samo u neposrednom kontaktu ljudi između sebe - uz premisu da nitko nije nadređen nikom! Nitko ne filtrira nikog i nitko ne usmjerava nikoga nigdje! Slobodna razmjena informacija, ideja, mišljenja i stavova - bez posrednika!

Publika na tom satu nije došla samo ubiti vrijeme, ljudi su došli na to 'druženje' zbog svojih osobnih problema, ideja, zamisli, tužaljki ili zapažanja… neke od njih vam se u trenutku mogu učiniti trivijalne – ali vjerujete, kad čujete te ljude, shvatite da svatko ima svoj veliki PROBLEM, svatko ima svoju veliku ZAMISAO, svatko ima svoje veliko POIMANJE pravednosti i da ga svatko želi PODIJELITI (podebljao, ukosio i podvukao autor) s drugima i od drugih čuti njihov sud ili bar podijeliti suučesničko klimanje glave.

Odjednom shvatite da razgovarate o ljudskim pravima iz prve ruke, o gradskoj politici iz prve ruke, o uređenju grada iz prve ruke, o građanskim inicijativama iz prve ruke, zdravstvu, školstvu – sve teme od kojih niti jedna ne može čekati red da bi bila 'obrađena' putem službenih gradskih tijela i brojnih institucija!

Odjednom shvatite da je 4 godine suviše dug period kojim dajete nekome povjerenje da u vaše ime uglavnom ne učini ništa… dok ne bude bilo moguće komunicirati dnevno s vlašću, bez posrednika i tumača, neće biti istinskog povjerenja građana u vlast! (A sad bar, ako već nikad prije, postoje dostupni mrežni kanali!)

Znajući i poštujući 'brojne' zadatke i 'odgovorne' rasporede vlastodržaca, zaista čak ni krajnje populistički ne vidim kako niti jedan meni znani gradonačelnik ne može odvojiti bar 2 (čitaj dva) sata tjedno da popriča sa svojim građanima… o glupostima, brigama, problemima, zdravlju, idejama… naravno, najlakše je reći kako bi takav potez bio jeftini populizam i odmah od sebe otkloniti mogućnost da i u kraćem periodu od 4 godine vidiš i čuješ što narod misli o tebi!

Ako vam se čini da tome nije tako jer da naša vlast, a počesto i svi na vlast aspirirajući, putem brojnih aktivnosti budu i jesu na usluzi građanima - čak da tome i jeste tako - to možete pripisati tek skorim izborima i ničemu drugom! A počesto to njihovo „ulizivanje“ biračima završava time da vam vele što su oni radili, a ne što su za vas uradili! (Aplicirajući na činjenicu da vi svakako uskoro morate nešto uraditi za njih: glasovati, naravno!)

Iako ni sam nisam baš neki samopregorni aktivista, volonter, akcijaš - već više onako samotna biljka cvjećka (s)kritosjemenjača, uvijek bih ovakvo djelovanje ekipe iz Centra za građanske inicijative podržao i učestao u namjeri da građanski sat prijeđe bar na građanski dan! Jednom tjedno... ili bar mjesečno? Plizzz!