ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

Poreč sa sindromom prvog snijega


Uvijek mi je bila zanimljiva reakcija specijaliziranih zimskih službi koje uvijek – ali baš uvijek - iznenadi prvi snijeg! Pao prvi put u desetom, jedanaestom, dvanaestom, prvom ili drugom mjesecu – prvi snijeg uvijek iznenadi zimske službe, vozače s ljetnim gumama, stanare i kućepazitelje, liječnike na traumi...
Isti sindrom pojavljuje se i ovdje kod nas na moru, snijeg doduše ovdje rijetko padne, pa se onda traumatiziramo sasvim drugim pojavama!
Nas iznenadi početak sezone i prvi gosti!
Bilo da početak sezone računate od Uskrsa, 1. maja, Duhova, domaćih, slovenskih, njemačkih ili nizozemskih školskih praznika ili je računate po (jedino mjerodavnim) hotelskim standardima od 15. lipnja – nas uvijek iznenade - prvi turisti!
Koliko dugo sam već ovdje (neki drže – već predugo) ne sjećam se ni jedne sezone u kojoj grad uđe cakum-pakum! U najboljem slučaju naiđete na neotvorene objekte (dok nemate 1000 kn dnevnog prometa nema svrhe otvarati objekte), često bude da nema dodatnih sadržaja ni po gradu ni po plažama, a najčešće se dogodi da vas dočeka preoran grad i uzgrađe: otvorene žile već nekoliko puta mijenjanih gradskih stentova i premosnica stežu gradsko srce koje se jadnim otkucajima nekoliko "velikih" predsezonskih priredbi bori ostati u životu!
A prvi turisti – kao i prvi/lanjski snijeg – tko će još obraćati pažnju na njih? Iznenade nas oni ali istopit će se ubrzo poput sladoleda na suncu, u bljuzgi naših nastojanja da se što bolje priredimo na "berbu" kad su šećeri najviši!
Bauljat će po presječenim gradskim ulicama, gledati otvorene utrobe velikog hotela, preskakat će ograde i zabrane, lutat će po voćnjacima i vinogradima Nove Vasi, trgat će gume na žbandajskim ruševinama, pravit će 20 umjesto 2 kilometra, ulazit će u kampove i velika zabavišta u kojima još bageri kolo vode, pitat će zašto na ipsilonu na višnjanskom izlazu nema obavijesti o zatvorenoj cesti prema Poreču pa će onda uz dobrodušni savjet nekog domaćeg dilbera busevima krenuti po Parenzani u grad (a zašto ne?)!
U svesrdnom nagonu da turiste konačno nagovorimo da nam uopće ne moraju dolaziti – već da je dovoljno da samo pošalju lovu – sjetite se kad ste zadnji put vidjeli Japance, ili koju sportsku ekipu na predsezonskim pripremama, pa makar da se natječu u pikadu ili stolnom nogometu, bljočkanju ili pljočkanju... bicikliste smo otjerali u tjedan dana...
Prvi turisti – koja zanimljiva grupa entuzijsta! Elem - brzo ćemo mi njih zaboravit, ali bogme i oni će zaboraviti nas! Zauvijek!
(Ovdje brate potpuno zaboravih na domaću raju... ali oni znaju da svjetlo postoji i na kraju najdužeg tunela! Tutnu lonac na glavu, pa šutu... i šutu - k'o ribe!)

Nema komentara:

Objavi komentar