Uvijek mi je bila zanimljiva reakcija specijaliziranih zimskih službi koje uvijek – ali baš uvijek - iznenadi prvi snijeg! Pao prvi put u desetom, jedanaestom, dvanaestom, prvom ili drugom mjesecu – prvi snijeg uvijek iznenadi zimske službe, vozače s ljetnim gumama, stanare i kućepazitelje, liječnike na traumi...
Isti sindrom
pojavljuje se i ovdje kod nas na moru, snijeg doduše ovdje rijetko
padne, pa se onda traumatiziramo sasvim drugim pojavama!
Nas iznenadi početak
sezone i prvi gosti!
Bilo da početak
sezone računate od Uskrsa, 1. maja, Duhova, domaćih, slovenskih,
njemačkih ili nizozemskih školskih praznika ili je računate po
(jedino mjerodavnim) hotelskim standardima od 15. lipnja – nas
uvijek iznenade - prvi turisti!
Koliko dugo sam već
ovdje (neki drže – već predugo) ne sjećam se ni jedne sezone u
kojoj grad uđe cakum-pakum! U najboljem slučaju naiđete na
neotvorene objekte (dok nemate 1000 kn dnevnog prometa nema svrhe
otvarati objekte), često bude da nema dodatnih sadržaja ni po gradu
ni po plažama, a najčešće se dogodi da vas dočeka preoran grad i
uzgrađe: otvorene žile već nekoliko puta mijenjanih gradskih
stentova i premosnica stežu gradsko srce koje se jadnim otkucajima
nekoliko "velikih" predsezonskih priredbi bori ostati u
životu!
A prvi turisti –
kao i prvi/lanjski snijeg – tko će još obraćati pažnju na njih?
Iznenade nas oni ali istopit će se ubrzo poput sladoleda na suncu, u
bljuzgi naših nastojanja da se što bolje priredimo na "berbu"
kad su šećeri najviši!
Bauljat će po
presječenim gradskim ulicama, gledati otvorene utrobe velikog
hotela, preskakat će ograde i zabrane, lutat će po voćnjacima i
vinogradima Nove Vasi, trgat će gume na žbandajskim ruševinama,
pravit će 20 umjesto 2 kilometra, ulazit će u kampove i velika
zabavišta u kojima još bageri kolo vode, pitat će zašto na
ipsilonu na višnjanskom izlazu nema obavijesti o zatvorenoj cesti
prema Poreču pa će onda uz dobrodušni savjet nekog domaćeg
dilbera busevima krenuti po Parenzani u grad (a zašto ne?)!
U svesrdnom nagonu
da turiste konačno nagovorimo da nam uopće ne moraju dolaziti –
već da je dovoljno da samo pošalju lovu – sjetite se kad ste
zadnji put vidjeli Japance, ili koju sportsku ekipu na predsezonskim
pripremama, pa makar da se natječu u pikadu ili stolnom nogometu,
bljočkanju ili pljočkanju... bicikliste smo otjerali u tjedan
dana...
Prvi turisti –
koja zanimljiva grupa entuzijsta! Elem - brzo ćemo mi njih zaboravit, ali
bogme i oni će zaboraviti nas! Zauvijek!
(Ovdje brate potpuno zaboravih na domaću
raju... ali oni znaju da svjetlo postoji i na kraju najdužeg tunela!
Tutnu lonac na glavu, pa šutu... i šutu - k'o ribe!)
Nema komentara:
Objavi komentar