ANAMNESIS (Dio 1.)

Govorim si stalno i neprestano – mantram onako baš za "majkemi žestoko" da neću nikad po inerciji preuzimati tuđe misli, stavove ili obrasce ponašanja, a da ne velim naredbe (od kojih se pak nama' smrznem!)... neki ljudi imaju sreće pa ih životna situacija nikad ne dovede pred svršen čin u kome izgube moć isticanja osobnosti i samostalog odlučivanja. Takvima sam uvijek zavidio!

Prvi put, onako što baš jebački pamtim i uvijek se stresem kad mi takav svršenočinski slučaj padne na ono malo preostale pameti, to mi se desilo u vojsci: onoj, ma znate onoj - JNA!

U vojsku sam išao osamdesete, ujesen poslije Titine smrti, skoro ko golobradi klinac, ono natjeralo nas odmah nakon srednje, 12+3 mjeseca... napaljen na život, razočaran što sam promašio glumu, upisao književnost, nit' šta kontaš, a i baš te briga što ne kontaš – ono kao kad popiješ viagru i apaurin zajedno: jebe ti se, a ne da ti se!

Svi nešto pričaju kako će sad skoro poslije Tita sve otići u 3PM, a mi mladi, naivni i neuki – ne vjerujemo! Ne vjerujemo - da ga 'beš! To ljeto prije vojske pjevali smo supijani neumorno i ko sumanuti u zagušljivom prvićkom "disku" – "Jugoslavijo", poznatiju kao od Vardara pa do Triglava i to u svim nacionalnim i budućim stranačkim sastavima!

Poslije tog raspojasanog ljeta punog svakakvijeh nepodopština, nedopuštenih stvari i stvarčica, mene poslalo u Ćupriju, teška artiljerija, nišandžija... haubice 152, pa 130mm, ogromni neki topovi pucaju s dometom od preko 30 km. Da se razumijemo: nema kompjutera, mobitela, laptopa, tableta – jedini način komunikacije je bio snail-mail, odnosno obična pisma i telefon kad izađeš u grad. (I knjige, brate – nasreću bijaše mnoštvo knjiga u biblioteci, uspio sam upotpuniti cijelu sednjoškolsku letiru koju sam kampanjski čitao preskačući po dvije-tri stranice! I još mnogo više.)

Hrpa nas klinaca u kasarni neimajući što drugo pametno raditi, poče te topčine shvaćati kao igračke: natjecali smo se tko će biti bolji na gađanju, tko će brže „spremiti“ top za „dejstvovanje“, za marš, za park... vremenom smo čak razvili suparništvo između odelenja u bateriji i između drugih baterija, tako da smo zaluđeni artiljerijom bili spremni ovjekovječiti pripadnost svom rodu, bateriji i odjeljenju čak i onim poznatim tetoviranjem znaka roda vojske na ramenu! Na sreću naš lokalni, vojni tatoo-majstor bijaše u danima te naše odluke non-stop pijan budući je brojao tek nešto sitno do skidanja. Da ne bi toga sretnog podudaranja i danas bih na lijevom ramenu nosio nacrtane dvije prekrižene topovske cijevi uokvirene lovorovim poluvijencom ispod koga bi u pratećem polukrugu stajalo: JNA * OKTOBAR * 1980

Opet ja na stranputicu! Zašto vam ovo pričam? Naime koncem te godine neki dan u prosincu (ili decembru, vrag bi ga znao) kad smo već bili "stara vojska" od skoro 3 mjeseca staža, preko razglasa u ogromnoj kasarni pozove naš potpukovnik Pavković (gazda od cijele kasarane) po VP brojevima vojne jedinice koje su dužne odmah se javiti u punoj ratnoj spremi u menzu (budući je ona bila najveća prostorija u kasrani). Naravno da sam bio sa svojom baterijom na tom prozivu.

Ubrzo smo stajali u menzi obučeni u "ratnu" opremu, tj. u „šminkersku“ obleku koju smo nosili za izlaske u grad. Pavković se popeo na stol i rekao otprilike ovo: "Vojsko, slušaj vamo, sinoć su u studentskom restoranu u Prištini studenti odbili da jedu ponuđeno jelo, pa su se uz nered, neprimereno vikanje protudržavnih parola i proteste zabarakadisali unutra! Naš je zadatak da čuvamo poredak pa ćemo da se primereno situaciji svojim naoružanjem stacioniramo na strateške položaje! Oficiri povedite vojsku po lično naoružanje i postrojte se kod oruđa!"

Uskoro smo stajali kraj svog oruđa (topovi su bili oruđe, a puške oružje), skupili smo se u velikom vojnom dvorištu pored tih svojih topova, tiho ih zakačili za kamione i krenuli put nedalekog velikog skladišta municije po bojevo streljivo. (Inače to skladište i ta naša kasarna bili su jedni od prvih ciljeva koje su ameri stukli u svom poznatom "humanitarnom bombardiranju!")
Natovarili smo provijantu i teške drvene kutije s alatom, municijom i maskirnom opremom i stali se voziti po hladnoj mračnoj noći u nepoznatom smjeru. Ceradu s kamionskih arnjeva nismo dirali – takva je bila komanda. Pišali smo kroz malo otškrinutu rupu na pokrovu. Čudno - do sranja nije bilo nikome.

Na "položaj" smo stigli drugi dan oko podneva. Raširili smo topovsku bateriju po goluždravoj, laganoj padini, raspremili oruđa, brzo naciljali neku nepoznatu daleku metu - po koordinatama koje sam prenio na nišanske sprave i barutnom punjenu koje je bilo nagurano u čahuru iza teškog đuleta pretpostavio sam da je meta na udaljenosti od nekih dvadesetak kilometara južno od naših položaja. Stali smo se ukopavati. Po propisima na svakog od nas osmorice u odjeljenju padalo je kopanje rovova od nekih kubik, kubik i po zemlje (i kamena) po glavi.

Čučali smo čekajući na tom položaju nekih 5-6 dana. Ozbiljni i potčinjeni vojnoj disciplini i možebitnoj zakuhanosti situacije (o kojoj u biti nismo imali nikakvog pojma) bili smo više uplašeni nego odlučni, ali bez ikakve sam dvojbe tada bio spreman na kapetanovu komandu dugim, debelim konopom povući teški topovski obarač.

Ni naši nadređeni nisu bili nešto puno bolje volje i stanja od nas. Stažo, potporučnik Marjanović, tek nešto stariji od nas bio je tipični, zajebantski, švejkovski tip osobe, ali zato svima nam nadređeni, kapetan Peić (3 zvezdice) koga je već nekoliko puta zaobišlo promaknuće u kapetana I. klase (4 zvezdice) bio je tip koji je onako izgledao kao da jedva čeka da zapucamo. Bilo kako bilo, nismo ih se usudili ništa pitati – ni gdje smo ni što smo – suljili smo tako danima i glumili pravu vojsku. Pedesetak devetnaestogodišnjaka bogu iza nogu! Nismo znali ni što je iza susjednog brda, a kamoli da smo znali što nam nosi sljedeći dan. Ali svaki sljedeći dan situacija je ipak postajala sve opuštenija i bivalo mi je jasno kako nećemo pucati, iako ni u jednom trenutku nisam ni pomislio kako bih mogao odbiti pucati! To mi kao opcija uopće nije palo na pamet. O meti uopće nisam razmišljao.

Vratili smo se u kasarnu, smrdljivi, prljavi i promrzli... zgurani u prikolicama naših kamiona, ali ipak sretni ishodom. Jedino se na licu kapetana Peića vidjelo stanovito razočaranje raspletom situacije. On bi to svakako... mislim, jel da, drugačije... rešio!

Poslije, nekako je prošlo par tmurnih dana, saznalo se samo od sebe kako je pola naših baterija bilo na granici s Bugarskom (sindrom: vanjski neprijatelj), a druga polovica, među kojima je bila i moja, bila je raspoređena oko Prištine, na nekih dvadesetak kilometara od grada, očito predodređena obračunati se s unutrašnjim neprijeteljima.

Ta spoznaja da sam, povinujući se nečijoj naredbi, trebao/mogao/htio pucati po nepoznatim ljudima... „neprijateljskoj živoj sili“ kako bi se reklo vojnim žargonom, zauvijek je odredila moj odnos spram naredbi i autoriteta... tuđe priče uvijek uzmem s dozom sumnje, a "velike" izjave obavezno vagnem svojom prenosnom, džepnom vagom od koje se ne odvajam. Ako je u pitanju nekakva "teža" izjava, tvrdnja ili misao koja ne stane na moju portabl vagu – takvu obično prežvačem i prespavam: po pravilu, sutra - čovjek uvijek je pametniji od jučer – čovjeka (ili bi bar to trebao biti)!

Zato kad god se sjetim te priče, duboko se restartam, a otada uglavnom uvijek imam problema s autoritetima, suflerima, naredbama, ne volim uniforme (čak ni vatrogasne ili poštarske), izbjegavam žestoke govornike i velike skupove, koncerte, prosvjede i slična okupljanja na kojima vlaga, miris i znoj krda često udare u ganglije jedinki tako da se na račun sigurnosti krda spremno odriče sve svoje osobenosti, svojih stavova i uvjerenja. Budite uvjereni kako vam u takvim situacijama netko sigurno želi poturiti muda pod bubrege.

... A kad mi netko veli kako nešto MORAM učiniti – od takvog bježim ko vrag od tamjana!

Iako sam uvijek tu godinu dana u vojsci smatrao jednom od uzaludnijih i izgubljenijih u životu, ipak izgleda da sam imao i sreće: em sam zarana proživio takvu stani-pani situaciju koja mi je odredila dosta toga u budućem životu; em se, a što je mnogo važnije, nitko nije našao da komanduje ono „PALI!“