POLITIČKA KLAUZURA ili "Ostani u samostanu Ofelijo!"

Mostovci na povratku s klauzure

Uvijek me na pisanje i komentare najviše potaknu neke situacije, izjave i događaji u kojima se recimo drastično miješaju babe i žabe, kruške i jabuke ili da budemo pluralističko lingvistički korektni u idiomima da ne miješamo niti jabuke i naranče a bogme niti kredu i sir! (Usp. apples and oranges, chalk and cheese ili pommes et poires!)

Jedno od takvih supralingvističkih tvorevina koje s jedne od ljudskih djelatnosti asocijativno prijeđu na drugu jest i nedavna vijest po medijima kako u ovo postapokaliptično hrvatsko izborno vrijeme u kojemu se očekuje pravorijek Mosta, a sve kako bismo mogli nastaviti politički funkcionirati i postojati kao država, i kako se upravo cvijet te novosklepane političke udruge našao na tajnoj KLAUZURI.

Guglajući malo uokolo na svoje opće čuđenje sam pronašao kako se niz stranaka (a dakako začudo najviše HDZ) tijekom proteklih godina podvrgavao političkim klauzurama, ne bi li se stranku ojačalo, ujedinilo, ili jednostavnije rečeno: ustremilo ka jednoumlju i jednodjelovanju! Kako bi se došlo do jedinstva govora i djelovanja, kako nitko ne bi mišlju i djelom odskako od «klaustrofobične» matice, središnjice i propisane etikete!

Naravno, istraživanju me klauzura privukla i time što riječ neosporno etimološki pripada religijsko-crkvenom diskursu, a kad se crkveno prispodobljuje političkom onda postajem naročito reaktivan svim svojim osjetilima. Postojanje mnoštva suvremenih političkih dionika koji ispravnost svojih postupaka zamjenjuju i poistovjećuju s time da su religiozni ili da su vjernici ili da redovito idu u crkvu, upravo plaši svakog onog koji razumije što je demokracija!

Crkveno učenje i subordinacija od ovce do sveca, od griješnika do Boga, nema nikakve veze s demokrateinskim postavkama javnog prostora agore na kojoj svatko ima pravo (a često i obvezu) iznijeti svoj sud, stav ili mišljenje! Uzevši da su izbori nekakav današnji surogat agori, uvođenje političke klauzure u način funkcioniranja stranaka i njihovog ušančivanja u petrificirane stavove samo potvrđuje glupe podjele na lijeve i desne i na njihovo apriorno neodustajanje od tih ciljeva. Promjena smjera, ma koliko možebitno korisna bila, nikom ne pada pamet.

Tražeći literaturu o klauzurama, naišao sam na izuzetno informativan tekst iz časopisa Političke analize, br. 10., 2012., autora Hrvoja Špehara, a pod nazivom «Politička klauzura – samostan za političare!»

Tako Špehar veli: «Ozbiljne političke stranke koje nisu komparserije ili nakupine komparsa ili statista, izlišne političke koterije kakve oko sebe okupljaju upravo istaknuti nositelji političkih patologija, ne bi smjele dopustiti da im nedostaju kritičko samopromatranje i brzo uoačavanje stranputica, pogrešnih politika i političkih zastranjenja.

Postoje li adekvatni lijekovi za navedene 'kronične bolesti' političkog sustava? Jedan od mogućih odgovora na pitanje kako uspostaviti kvalitetno vodstvo političkih stranaka, intenzivnu i stalnu unutarstranačku kritiku i raspravu o programima stranke, osobama koje trebaju i mogu izvršiti pojedine stranačke zadatake može se pronaći u dobro poznatim oblicima samostanskog života. Oblik samostanske klauzure, koja može biti trajna ili privremena, relativno stroga ili nešto blaža, može biti vrlo inspirativan za formiranja stranačkog članstva.»

Nakon što nam se pojasni da je etimološki riječ klauzura prvotno označavala ograde i materijalne prepreke koje su odvajale imovinske jedinice jednih od drugih (polja, staje, pašnjaci, kuće, vrtovi, posjedi) i kojim se jasno davalo do znanja da jedni (stranci) ne trebaju i ne smiju prelaziti granice kako bi ušli kod drugih. U srednjem vijeku taj pojam prelazi u crkvenu uporabu i to pogotovo s oblikom značenja da klauzura predstavlja granicu između samostanskog, redovničkog, monaškog, isposničkog i uopće crkvenog prostora u kojem 'drugi' nemaju što raditi osim ako ih se u osobitim trenucima i osobitim povodima tome ne pripusti: crkveni obredi, vjenčanja, krštenja, pogrebi, milodari, zavjetni darovi i svjetovne navade koje se unutar ograničenog ljudstva klaustara nisu mogle pronaći ili obaviti!

Konačnu potvrdu klauzure kao religijskog nauma odvajanja žita od kukolja potvrđuje Špehar riječima: «Ključnom se ipak pokazala evanđeoska zapovijed da se Kristovi učenici odvoje od svijeta (fuga mundi), premda u njemu žive i dijele sudbinu svijeta. Bijeg od svijeta i uspostavljanje posebnih životnih uvjeta… proizlazi iz potrebe da se formira uravnotežen životni stil (stabilitas), koji jamči da će redovnici, lišavajući se nepotrebnoga, moći što više približiti svoj život evanđeoskom idealu i životu Isusa Krista!»

Ako od tog religijskog samostanskog koncepta do suvremenih team buildinga i Big Brothera, pa sve do novovjekih izuzetno omiljenih i potrebitima vrijednih duhovnih obnova, i u politici moramo završiti u jednoumnim klauzurama koje nas uče da je dopuštena potpuna asimilacija kao borgovska potraga za savršenstvom i da je poruka "otpor je uzaludan!" poruka novog političkog poretka, onda: da malo (odista malo) razmislim (evo već sam razmislio): Ne hvala!

Moja bi hamletovski sročena poruka bila: Ostani u samostanu Ofelijo. Zašto da rađaš grešnike?

Pogovor: Jedino gore i po slobodnomislećeg pojedinca fatalnije od takve zatvorene klaustraske koncepcije naše političke zbilje u kakvoj je recimo danas svojevoljno zatvoren Most, može biti poistovjećivanje s vojnom militarističkom zbiljom koja subordinaciju i zapovijedni lanac ima postavljen još rigidnije od religijskog i čiji vrhovni zapovjednik nažalost obično ima puno manje razumijevanja i moralnih skrupula od onoga koje posjeduje Bog kao meritum i vrhovni zapovijednik vojsci vjernika!

A kako moj vječno pesimitičan duh sluti, svi oni koji će nas htjeti izvući iz ovih nastupajućih pogibelji svih boja terorizama - hodaju u vojnim odorama i ostavljaju na našim stazama duboke prljave tragove teških vojnih čizama!

Šteta što ovu fotku nisam imao prije: