IZBORNA DEMOKRACIJA – JESMO LI JEDNAKI ILI JEDNAKIJI - KREĆEMO LI S ISTIH POZICIJA?

… ili smo, što je vjerojatnije, jednaki i jednakiji: podijeljeni i na startnim pozicijama na svinje, pse i ovce.

Naime neko vrijeme se već pobliže bavim lokalnim izborima, furam se po onim tribinama na kojima smo Zajedno – Insieme, a sa sumještankom i prijateljicom Dagmar Radin pokrećemo nekakvu našu lokalnu građansku priču u Kaštelir – Labincima pod imenom Izađimo - Usciamo, razmjenjujem informacije, proučavam pravila i zakone, izbornu logistiku, marketing i sve oko njih. Nisam neki ekspert, učim, pa ovaj moj tekst možete shvatiti prije kao skupinu pitanja, nego li odgovora!

Izborna pravila lokalnih izbora po meni su puna nedorečenosti i rupa kojima je izgleda osnovni cilj zamutiti vodu malima i nezavisnim građanskim listama, a razbistriti je – tj. ostaviti je pitkom - velikima! Tako je vele u puno drugih demokracija, upasti u igru kao „treći“ nije nimalo lako ni jednostavno.

Jedno od ustavnih prava da svaki građanin Republike Hrvatske ima jednako pravo birati i biti biran bilo na stranačkim ili na nezavisnim listama, već u startu producira ograničenja. Prije razrade valja spomenuti da ima nekih statusnih ograničenja koja nisu relevantna ovoj temi: birane ne mogu biti djelatne vojne osobe, policijski službenici, službenici i namještenici u Oružanim snagama RH te osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene, uključujući i uvjetnu osudu, na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci.

Ja ću o onim drugim – prikrivenim ograničenjima!

Da biste bili birani na stranačkim listama ne morate raditi nikakve posebne predradnje za stvaranje te liste osim da svojim potpisom potvrdite da ste svojevoljno i bez prisile na toj listi, te da niste kandidat na drugim listama, a čak ne morate biti ni član te stranke na čijoj se listi nalazite i koju očito podržavate (jer zašto biste inače na njoj uopće bili). Ili?

Da biste bili na nezavisnoj izbornoj listi morate prikupiti određeni broj potpisa potpore registriranih birača iz vaše izborne jedinice, koji su propisani zakonom i koju sežu od 25 potpisa birača u jedinicama do 350 stanovnika, do 2.500 potpisa birača u jedinicama s više od 500.000 stanovnika.

U mojoj izbornoj jedinici (općina Kaštelir – Labinci) ima oko 1.500 stanovnika što po pravilima traži 70 potpisa birača potrebnih za prijavu za pristupanje izborima s nezavisnom listom.

Te potpise možete prikupiti od bilo koga tko ima prijavljeno prebivalište na području jedinice za čije se predstavničko tijelo izbori provode. Jedna osoba može svoj potpis potpore dati i većem broju lista bez ograničenja.

Stranke ne moraju tražiti nikakve potpise.

Ako kao nezavisna lista morate predati/predložiti listu s odgovarajućim brojem osoba a koji broj mora odgovarati broju vijećnika u vašoj lokalnoj jedinici (u općini Kaštelir – Labinci lista mora imati 11 prijedloga, dok ih npr. u Poreču mora biti 17) – te osobe s liste ovjeravaju svojim potpisom pred lokalnom izbornom komisijom ili javnim bilježnikom da svojevoljno pristupaju listi, a prve tri osobe s liste smatraju se predlagateljima kandidacijske liste. Ni "velike" stranke često u malim izbornim sredinama nemaju više svojih ljudi za listu.

„Velike“ stranke lokalne izbore obično drže kao dosadni pain in the ass, a počesto i rakranu-  jer na lokalnoj razini često nemaju dovoljno kvalitetnih kadrova kojima bi popunili liste, a što tek onda reći za srednje i manje stranke koje u određenim područjima nemaju skoro nikog za staviti na listu osim možda registriranih članova koji čak i nisu dostatni za cijelu listu.

Tada na scenu stupaju zakulisne igre i uz obećanja ispod i preko stola „kupuje“ se nezavisne kandidate da bi se popunila lista sukladna izbornim pravilima ili potrebama: tako onda stranački terenci traže „nezavisne“ simpatizere: najčešće mlade osobe, žene i visokoobrazovane profile (po zadnjim ispitivanjima biračke raspodjele dobitna bi im bila nekako klonirana kombinacija sve te tri kategorije ljudi).

Dakle upravo tamo gdje bi nezavisne građanske liste i inicijative imale svoju punu funkciju neposredne demokracije jer poznaju svoju lokalnu problematiku, ljude i prilike – velike stranke smišljenom kupoprodajom i čudnim koalicijama s osobama, a ne strankama razbijaju mogućnost da im se tamo nekakva lista nađe na putu vladanja lokalom. Te „nezavisne“ osobe, su pred izbore, ako nisu članovi te stranke, politički tek NN građani s određenom karizmom koja će donijeti glasove… materijal za budućnost koji u slučaju neuspjeha možete lagano odbaciti kao suvišak! Izgorenu energiju!

Benevolentan stav prema građanskim inicijativama „velikima“ su se nedavno obile o glavu, tako da su im dobar dio kolača i pomutnju u vlastitim redovima učinili Most i Živi zid koji su u svojim osnovama, kad su se pojavile na političkoj sceni, bile tek lokalne građanske inicijative. Sad su već puno oprezniji!

Činjenicu da vam cijeli hrvatski izborni sustav, ako ste nezavisna građanska inicijativa, potpuno otežava postojanje, potvrđuje podatak kako su obje gore spomenute inicijative u međuvremenu postale stranke, te svoju lokalnu sliku i riječ „šire“ borgovskom sažimajućom ponudom nezavisnima – „Pristupite našoj listi ili nam tek dajte podršku i ne morate prikupljati nikakve potpise!“ „Zajašite na našem valu populizma, iskoristite nas!“ (Naravno ješka je bačena, pa tko se ulovi – ulovi!)

Jesmo li kao osobe, građani, inicijatori nezavisnih lista i građanskih inicijativa u startu onemogućeni djelovati brzo i učinkovito kao velike stranke – naravno da jesmo! Nemamo ni stranačku logistiku, mašineriju, terence, volontere, a bogme niti sredstva… a u startu bismo trebali biti jednaki!

Promjenu ovog pravila treba tražiti i od Sabora, Ustavnog suda, Državnog izbornog povjerenstva… a inicijatori tih zahtjeva trebale bi biti brojne nezavisne građanske inicijative, udruge, pa i one koje su u međuvremenu postale ili se utopile u strankama - možda čak i putem referenduma! Napredak i stvarno življenje neposredne demokracije – bez ovog je bespredmetno, luda borba s vjetrenjačama! Kao da se utrkujete s nekim na 100 metara, a on starta najmanje 50 metar ispred vas!

PROŠLA BAKA S KOLAČIMA

Svjedočimo nešto malo unazad kako se po našoj mrežnoj razmjeni sve češće viđaju postovi i stavovi vezani za crne i crvene, ustaše i partizane, je li bilo bolje nekad ili sad, je li Jugoslavija bila na tragu nečeg velikog ili je tek bila balon kao mnogi drugi istočnoeuropski baloni ispuhan diktatorskim zamislima svojih velikana. Prošla baka s kolačima!

Naravno svoj doprinos ovim suludim razmjenama dajem i sam! Mislim da upadam u zamku govorenja i stranputičarenja o toploj vodi dok prava pitanja ne izlaze na vidjelo – a što sve uglavnom odgovara politikantima koji nama vladaju, umjesto da upravljaju zajedničkim dobrom u naše ime! Ali kud svi Turci...

No opet postoje stvari koje ne treba nikad zaboraviti i o kojima uvijek i uznova treba pričati, ne bi li se utišalo crno zlo koje puže ispod kamena i koje vam stalno ko uteg čučeć na ramenu bruji o tome kako vrag i nije baš tako crn!

Ne znam zašto se neki moji fejsovski drugari čude na sve češće postove o tome kako je Juga bila bolja. Izvlače se poput zapisa u zaboravljenom spomenaru priče o samoupravljanju, nesvrstanima, socijalizmu s ljudskim likom, o zemlji koju su radili seljaci i tvornicama kojima su upravljali radnici... naravno vidjesmo baš na tom primjeru koliko uopće dobra karma, filozofija i ideja može biti degradirana, izopačena i okrenuta samouništenju; naravno vidimo i danas kako ideje o novim, mladim, samostalnim, svježim i demokratskim državama koje umjesto novih lučonoša pozitive u ostarjeloj matroni Europi postaju taoci na poligonu stranog kapitala i domaćeg neznanja.

Zašto se čuditi ako i neki koji se u Hrvatskoj ni u najluđim snovima i osami svojih misli nisu usudili pomisliti na tu skarednu misao – „nekad je bilo bolje!“ – sad odjednom prosvijetle i zavape tu retro mantru! Zašto? Ako uspoređuješ tihu i šuteću sivu Hrvatsku s čak i bezličnom Jugoslavijom, jasno ti je da smo onda bili jači, da nas je bilo više, da smo imali prijatelje kojih se nismo stidjeli... da smo bili primjer onoga kako bi Europa mogla izgledati, a da smo postali primjer vjerojatno onoga kako će i ona jednog dana izgledati! (A samo je trebalo posjesti par budala, bez njihovih vanjskih savjetnika, u istu sobu i ne puštati ih van dok se nešto suvislo ne dogovore, a što nikome ne bi okrvavilo ruke!)

Ako Hrvatskom (pa makar i u ovom iscifranom, a ofucanom svemudopuštenom vremenu predizbornom) krenu haračiti crnokošuljaši, ustaške pjesme počnu proglašavati domoljubljem, ako konzervativizam proglašavaju svojom zastavom, ako u ime obitelji počnu uništavati pojedince/pojedinke, ako protjeraju one koji se ne plaše govoriti istinu, ako bučne mise čudnih ljudi koji se vole oblačiti u ženske halje preuzmu pola TV programa, ako oficirčine preuzmu školstvo, a delikventi  zdravstvo, ako „tantezatante“ postane ideologija kojom se zamagljuju lopovluci onih kojima već 26 godina država služi kao bankomat odobren njima po rođenju, po redu i zakonu – tko onda neće reći: prije je bilo bolje!?

Ako dakle takvi odličnici zavladaju i ako nedajboh počnu takve crne pirove i obrasce hinjenog domoljubnog častohleplja prenositi i kopipejstati i ovdje po Istri, ozbiljno vam velim da ću ja, koji ne vjerujem ni u silu, ni u vojske, ni u uniforme, ni u sepratiste, ni u unitariste, prvi otići čuvati rampu na Učkoj!

Naravno svi su se oni - koji uspoređuju Jugoslaviju koju pamte i Hrvatsku koju žive - i vele da je Juga bila tamnica, a da je Hrvatska ostvarenje njihovog stoljetnog sna, trebali već odavno probuditi. Taj san u koji ih furaju, snoviđenja su ovisnika na teškim drogama koje mu vlastodršci neumorno nabavljaju i dodatno je njome zaglupljuju i fiksaju. Ali pitanje koje treba riješiti na ovim prostorima nije pitanje odluke između ustaša i partizana, nekad i sad, „jednoumlja“ i „demokracije“ – pitanje koje nam visi nad glavom hoće li nas biti ili ćemo nestati, istopiti se na svojoj djedovini poput Indijanaca u Americi.

Oni koji vam ubacuju kost (na koju se ko ludi kačite i trošite) o uspoređivanju Hrvatske i Jugoslavije, samo ne žele da uspoređujete Hrvatsku s Burundijem, Obalom Bjelokosti, Bugarskom, Mađarskom, Portugalom ili  Grčkom na primjer... jer tu gubimo bitku! Hrvatska svoje vrijednosti rasprodaje umjesto da ih oplemenjuje! Hrvatska nestaje.

A onima koji tulumare na crnim misama i koji kažu da fašistički vrag i nije bio baš tako crn, a koji se patološki boje drugačijih, obojenih, šutljvih, glasnih, izbjeglih, koji se boje lezbi i pedera, rokera i džezera, onih koji su ubijeđeni da su se njihove prababe, pranone, pratetke, praujne handrčile samo s njihovim čistokrvosljednim prađedovima, pranonićima, pratetcima, praujacima i to još od Stoljeća Sedmog – treba objasniti da su takve priče suprotive i Bogu i Darwinu i Zdravom Razumu.

Njima bi trebalo ispričati da je lako moglo biti i drugačije! Moglo je!

Da su bad guysi pobijedili, mogli smo već godinama živjeti u Ujedinjenoj Europi, ne uskrslog Četvrtog, već neugaslog Trećeg Rajha. Europi jednog vođe, jednog naroda i jednog imena koja čak ni federalna ne bi bila. Biste li vi bili tu gdje jeste? Biste li vi radili to što radite? Ili biste, osim ako niste visok, plavokos i plavook, na sve mile načine dokazivali kako se vaša praprababa Ruža rebnila jednom sa šusterom Franzom tam' iza groblja i da upravo iz te veze kreće sva vaša familija, ili biste dokazivali da vas je ustvari rodila rasna Švabica kojoj su vas ondašnji nenarodni režimi oduzeli i pustili vas da odrastete u toj vašoj nedostojnoj slavenskoj obitelji, da ste još za Austro-ugarske nosili ponosno prezime Horvath, a da vas je neki pijani matičar, da mu majku vlašku, greškom upisao kao Horvatića. Mogla su vam u školama djeca već odavno nositi uniforme, himna bi se pjevala na početku svakog radnog dana, u crkvu biste mogli eventualno jednom godišnje i to samo na dan Führerovog rođenja, službeni jezik bi bio njemački, jezik domicila bi se izbjegavao a zahvaljujući napretku fašističke demokracije eto ovih bi se godina možda počeo učiti u manjinskim školama tek kao izborni predmet, a manjine bi u to ime oduševljeno klicale svom Führeru, dajući mu bezgraničnu potporu. O „konačnom pitanju“, o stradanjima milijuna ljudi u logorima za vrijeme Velikog čistog državotvornog rata, naravno ne biste znali ništa. Pobačaj bi bio zabranjen, pobacivali bi se po krvavim budžacima eventualno samo siromašni i glupi – jer glupi su zato što su siromašni! Zdravstvo ne bi ni postojalo jer u takvom sistemu nema bolesti. Pisali bi samo podobni pisci, čitali bi samo podobni čitatelji, filmovi se uopće ne bi više snimali jer sve što vrijedi već je bilo snimljeno, u državnim službama bi bili zaposleni samo provjereni članovi Rajshpartije, a javne poslove radile bi samo firme koje odredi partija, školovanje bi bilo samo ono uz rad a predavanja bi bila s razglasa i velikih zvučnika raspoređenih po poljima na kojima biste plijevili šparoge... vojni rok bi trajao cjeloživotno i to za oba spola.

Radili biste na nekoj dobro ustrojenoj farmi, hotelu ili u kuhinji kakvog boljeg restorana... orezivali biste vinograde, kosili okućnice i hotelske parkove, mazali biste debele svijetlopute gošće mješavinom originalnih maslinovih djevačanski ulja i uz kissdihand i naklon do poda na prezentaciji novog gastro slijeda ponavljali biste tekst neke nove veličanstvene ode našeg državotvornog kompozitora koju morate u zboru sutra ujutro otpjevati i u štafetnoj poruci snimljenog domoljublja (svakako) već prije doručka elektronički uputiti Velikom Vođi.

Eto, sve ste to mogli imati... uređeno, riješeno, uglađeno... ali – ovdje vam je prošla baka s kolačima!