PRILOZI DOKUMENTIRANJU RASAPA AUTOHTONOG ISTARSKOG SELA

Red je ono što možeš učiniti danas ne ostaviti za sutra – pa iako držim da je uvijek dobro nešto ostavljati nedovršeno i za „sutra“ ipak marno sređujem (ovo)godišnje zabilješke kako bih oslobodio radnu memoriju i pustio Gatesa i Zuckerberga neka se sad oni s tim nose.

Vidjeli ste i sami kako sam u zadnjih nekolio dana učestao s fejsovskim i blogerskim objavama a sve kako bih refrešan i apdejtan ušao u novo lito!

Kako mi ne bi ostao nedovršen poludnevnički zapis o nestanku/nastanku starog/novog istarskog sela, a koji ove godine bilježi upravo svoju 20. obljetnicu, evo urbi et orbi, na fejsu i blogu i ove objave!

Da biste bili u mogućnosti znanstveno donositi meritorne odluke, prosudbe i stavove o nekim socio-demografskim pitanjima, svakako morate obaviti terenska istraživanja, intervjue, kopanja po katastrima i knjigama rođenih i umrlih, a možete pročitati i ovaj moj poludnevnički zapis koji pokriva mojih (prvih) 20 godina života u/na istarskom selu i zamisliti koliko su ovi pojedinačni podaci indikativni za opće.

"Autohtono istarsko selo" - kao termin u naslovu podrazumijeva da postoji i novo "patvoreno" istarsko selo koje je tek apartmanska stambeno turistička baza dislocirana od mora, a nastala kao dio širenja raznorodnih smještajnih objekata turističke ponude (hotel, apartman, vila) i nadoknade turističkih tantijema stanovništvu unutrašnjosti na račun ogromne prvobitne razlike u naplativosti istih objekata u priobalju.

Dakako ovo nije nikakvo institucionalno istraživanje već uobličena sjećanja, obrađeni dnevnički zapisi koji nekome mogu reći jedan niz, a drugima otkriti neki sasvim drugi niz podataka. Ništa drugo.

Dakle ovako: u Labince sam, nakon godine dana podstanarstva u Poreču, došao početkom 1996. godine. Labinci su dio devedestih novostvorene, samostalne općine Kaštelir-Labinci s ukupno 1.500 stanovnika. Selo je to na desetak kilometara od priobalnog Poreča i Novigrada, sada neposredno uz trasu Istarskog Ipsilona (izlaz Višnjan), i u blizini Tara, Vižinade, Višnjana, Grožnjana i Motovuna te nešto udaljenijeg Pazina. Negdje na centralnoj poziciji jednako udaljen od točki trokuta čije vrhove čine Pula, Rijeka i Trst.

Nekretnina koju smo kreditom kupili odogovarala nam je i budžetski i po kvadratima, a svidjela nam se i po prepoznatim a nerealiziranim predispozicijama sela/mjesta koje su se mogle nazrijeti. Obitelj o kojoj pričam je četveročlana obitelj s dvoje djece koja su trebala poći u školu, pa nam je jedan od važnih preduvjeta za kupovinu nekretnine bio i to da djeca mogu sama pješice otići do škole.

Lokacija kuće je unutar tipične istarske seoske ambijentalne gradnje s konca 19. i početka 20. stoljeća. Spojeni stambeno-gospodarski objekti (nešto slično kao kuće u nizu) gravitirali su svojoj maloj ruralnoj središnjici oko „zatvorenog“ trga sa zajedničkim komunalnim objektima koji su tada još bili prepoznatljivi: poluzatvorena korta/dvor s pojilištem za stoku, zajedničke štale, višenamjenska radionica i dvije šterne. Po priči živućih kazivača dio tih stambenih površina kroz vrijeme je bio korišten i za školu, učiteljske stanove, postolarski obrt, a jedan od objekata za vrijeme talijanske okupacije bio je u funkciji vojne kuhinje i skladišta. Svaka od stambenih kuća je imala u prizemlju konobu sa ognjištem iz koje se moglo direktno (ljestve, škale, drvena stubišta) proći u gornji dio kuće. Napuštena kuća na ulazu u kompleks, koja je vjerojatno i dio naj-najstarije jezgre, uz ognjište je kao aneks imala i krušnu peć.

Po konstrukciji i po priči (ali smo po priči) kompleks (ako ga možemo tako zvati) je nastao i rastao odvajanjem gospodarski sve samostalnije familije C. od utjecaja veleposjednika koji je u početku bio vlasnik većine obrađivane površine, vinograda, šume i stoke u okolici.

Došavši prije 20 godina u ovo okruženje, mogao sam razabrati dijelom po kućnim brojevima, a dijelom po samoj arhitekturi 25 samostalnih građevinskih jedinica, od kojih je bilo 6 komunalnih i 19 obiteljsko stambenih.

Od komunalnih objekata bile su dvije šterne (koje su još uvijek u relativno dobrom stanju i u funkciji), uz jednu šternu čak je i kamena klupa s uklesanim motivima za igru mlin, koja je očito bila mjesto tipičnog mediteranskog zajedničkog druženja žitelja, odraslih a vjerojatno više i djece, te jedna radionica vjerojatno za popravak poljoprivrednih alatki, opreme i obradu kamena (kao glavnog građevinskog materijala) i, danas bismo rekli, „garaža“ s kanalom poluotvorenog tipa te tri staje za krupnu i sitnu stoku s pojilištima. Većinu tih zajedničkih komunalnih objekata „zauzeli“ su i koriste zadnji živući njihovi korisnici, mada se izvorna namjena istih izgubila – osim šterni naravno. A zadnja krupna stoka iz štala „nestala“ je po priči 1994. godine. Od drugih životinja treba spomenuti da su postojale tek koze, perad i kunići. Koze su držale 4 familije, kuniće jedna, a perad je imala svaka familija. Danas krupne stoke već odavno nema, nema niti jedne koze, perad drže samo dvije familije, a jedna je ostala s nekoliko kunića.

Što se stambenih objekata tiče, od njih 19, devet ih je već bilo napušteno, a od tih 9 njih tri su bili u izuzetno zapuštenom stanju, da bi danas bez održavanja i čuvanja nažalost bili pred rušenjem. Od tih ruševnih objekata, prije desetak godina jednom je čak i djelomično urušeno krovište, što su vlasnici "sanirali" i djelomičnom nadogradnjom. Drugi „narušeni“, napušteni i zapušteni objekti su nažalost danas pred totalnim raspadom i, što je još veća šteta, među njima je najstarija i povijesno i građevinski najzanimljivija kuća s klesanim kamenim gornama/olucima koje su kamenom vodorigom „spojene“ na šternu, to je upravo ona kuća za koju smo ranije rekli da u svom aneksu ima i krušnu peć. Nažalost ova "kuća" traži najhitniju sanaciju "vlasnika" budući da svojim (vjerojatno skorim) urušavanjem može izazvati čak i nemale materijalne štete za okolinu, a predstavlja opasnost i za živote prolaznika. (Pretpostavka je da će urušavanje takvog jednog arhitektonskog bisera za vlasnika biti najjeftinija sanacija!)

Komunikacijski prostor unutar naše stambene cjeline pokriven je asfaltom koji je nažalost „sakrio“ izvorno kameno popločanje s velikim blokovima i popločanje od okomito postavljenih kamenih komada ugrađenih u podlogu po sistemu riblje kosti. To su uglavnom bili veći ili manji kameni opiljci nastali prilikom kao ostaci od klesanja kamena za gradnju objekata. Od obje vrsta popločanja ostali su tek manji vidljivi i prepoznatljivi tragovi.
Stambeno gospodarska cjelina imala je svoj (glavni) ulaz na sjeveru prema crkvi i "izlaz" na jugu prema kampanjama i šumi. Oba mjesta su se mogla lako nadgledati i kontrolirati baš kao i nekoliko bočnih prolaza kroz naselje - tako da se cijela cjelina mogla lako "zatvoriti" i čuvati od kakvih zlonamjernih upada sa strane (prvenstveno krađe hrane ili stoke).

Kroz cjelinu su danas, zemljom i zrakom, razvučene vodovodne, telefonske i elektro instalacije. Kanalizacija/odvodnja nije bila riješena do prošle godine. Bez obzira na postojanje odvodnje, u ovom dijelu sela još se nitko službeno na istu nije priključio već se koriste od prije postojeće, manje ili više funkcionalne fonje/septičke jame/šahte.

Iako ovaj tip gradnje: spojeni objekti smješteni na ograničenom prostoru koji ne trpe širenje (npr. s bazenima), nije pogodovao turističkoj/apartmanskoj kupovini tj. prodaji u vrijeme istarskog građevinskog buma s početka dvijetisućitih, čak je jedan od napuštenih objekata (rijetki "samostojeći"!) i prodan, te potom od novih vlasnika i restauriran. Radilo se o starijem bračnom paru ("gastarbajtera") koji su po povratku iz Njemačke imali namjeru ovdje provesti umirovljeničke dane. (Nažalost zbog smrti jednog od vlasnika, ta je kuća opet napuštena, tj. koristi se tek tijekom ljeta!)

Kroz promatrane godine dobili smo i komunalnu opremu (kontejneri za smeće), u neposrednoj blizini (zgrada Zajednice Talijana) otvoren je frizerski salon i market, a rekonstruirano je i zatvoreno boćalište.

Prije 20 godina bilo je dakle naseljeno 10 objekata, a u njima je u većim ili manjim obiteljima živjelo 34 ljudi. Bilo je 4 umirovljeničke staračke obitelji s dvoje članova i jedna s jednim. Bilo je 11 djece starosti od 5 do 10 godina, dvije mlađe osobe (starosti od 10 do 20 godina), te 12 osoba u radno sposobnoj dobi od kojih je njih 11 bilo uposleno (što sezonski, što stalno) na radnim mjestima van mjesta stanovanja (uglavnom Poreč). Ljudi su se uz rad bavili poljoprivredom, a imalo se tek nešto loza i maslina za osobne potrebe, a uz prevladavajući ratarski krumpir (granper) sjećam se kako su prvih godina tri familije na tavane čak spremale svoju vlastitu pšenicu, zob ili ječam.

Tijekom proteklih 20 godina dogodile su se i sljedeće promjene:

- napušteno je i ostalo prazno daljnjih 5 stambenih objekata, dakle od 19 objekata od kojih je 9 bilo napušteno iz 1996. godine, danas imamo 14 objekata koji su napušteni ili u njima više nitko ne živi (u jednom tek povremeno/sezonski).

- u preostalih 5 naseljenih objekata sada živi 14 ljudi. Djece do 10 godina već odavno nema, nema ni jedna osoba mlađa od 25 godina, staračka su tek 2 domaćinstva s po jednim živućim članom (jedna nona i jedan nonić) od kojih je „naš“ nonić i najstarija osoba u selu (i želim mu od srca da to bude još dugo!). Manje ili više radno sposobno (pri kraju radnog vijeka) je 7 ljudi od kojih dvoje nisu uposleni, dvoje rade tek sezonski, dok je mlađih ljudi (iznad 25 godina starosti) koji su zaposleni (većinom na određeno) - petero, od svih uposlenih dvije osobe rade našoj općini, dakle u mjestu boravka.

Od 20 ljudi koji su u međuvremenu „nestali“ iz ovog našeg malog okruženja, njih je 6 umrlo, dvoje starijih su otišli živjeti kod djece van ove zajednice, dvije porodice s ukupno 8 članova su potpuno odselile (jedna je obitelj s 4 člana ostala u Istarskoj županiji, a druga je odselila izvan nje), a četiri mlađe osobe su također odselile i ne žive više u zajedničkom domaćinstvu kod roditelja. Od sve djece i mlađih koje sam spomenuo na početku priče, danas tek jedna od njih ima vlastito potomstvo (dva sina), ali nažalost više ne živi na ovdašnjoj adresi.

Selo se dakle iz svog urušenog središta disperziralo na rubne terene livada, pašnjaka i šumica koji su postali građevinska zemljišta s mnoštvom izgrađenih i sezonski nastanjenih vila s neizostavnim bazenima. Arhitektura po rubovima sela novoizgrađenih objekata koji su (kao) trebali odgovarati tradicionalnoj istarskoj gradnji uglavnom nije ni blizu takve gradnje: dvije tri presađene ulike na ledini ispred apartmana ili oko bazena i boja fasade koja ide od čistog fugiranog kamena do svih boksitnih nijansi, jedino su što možda nekome daje asocijaciju na tradicionalnu gradnju. U posljednje se vrijeme grade i potpuno modernistički koncipirani objekti koji više nemaju nikakve veze s tradicijskom arhitetkturom.

Naravno sve se to službeno pripisuje napretku, dok se jezgra sela urušava na račun svojih okrajaka – tako da se nasuprot tradicije stare rimske gradnje kojom se oko središnjeg vlastelinskog imanja grade stambene jedinice robova, zanatlija pa konačno i plebsa, mi sada imamo stambene jedinice novih vlastelina koje su dominantne (iako tek sezonski nastanjene) plebsu skučenom u ruševnoj središnjici. Dakako činjenica je da propadaš i nisi turistički interesantan (a drugačija interesantnost u Istri i ne postoji) ako nemaš mogućnost izgradnje apartmana s bazenima... tako me uopće ne bi čudilo da neki novi vlasnici ili trgovci nekretninama i postojeće šterne prenamjene u bazene.

Ljudi koji su ovdje ostali živjeti, ovdje više ne priveđuju jer obzirom da posao koji rade i kojim su okupirani većim dijelom dana i to uglavnom izvan mjesta boravka – nemaju nikakvog interesa od seoskog okruženja, postajemo prigradski kvart, tek malo tiša spavaonica od one stambeno gradske. Sve to navodi na činjenicu da će većina preostalog stanovništva koje ostane živjeti u ovakvom okruženju biti prisiljena (ili dobrom cijenom navučena) pa prodati svoje nekretnine i otići živjeti bliže radnom mjestu, a ovu jezgru prepustiti turizmu kroz adaptiranje i izgradnju apart hotela, staračkog doma ili povijesno rekreacijskog zabavišta ruralnog tipa (što god to kome značilo)!

Kako su komunalni objekti postali općinska imovina (mada to nikako nije vlasnički jedno te isto, jer se radi o čistoj eksproprijaciji koja nije provedena do osnovnog cilja, pa bi time dakle trebala biti poništena?), izgleda da će i budućnost naše nekadašnje seoske jezgre ostati zakopana između nelegalne općinske eksproprijacije i prodaje komunalnog vlasništva te nemogućnosti utvrđivanja stvarnog vlasništva nad napuštenim objektima. Isto tako bliža okolica sela sa zajedničkim livadama i pašnjacima postala je obrađivana privatna plantaža uglavnom maslina i nešto vinograda.

Doduše imovinske kategorije beskrajno rasparceliranih nekretnina i zemljišta u jezgri istarskog sela koji ne dopuštaju legalno korištenje/gradnju/adaptaciju/kreditiranje - već se naširoko lagano i elegantno sporazumno i prešutno zaobilaze, nagrđuju i nadograđuju sindromom "skrivene" divlje pseudogradnje u duhu iskorištene fasade „potemkinovih“ sela. Tako ćemo imati kulise autohtonih sela po kojima će kroz autohtonu turističku sezonu hodati glumci autohtonih seljaka obučeni u tradicijsku autohtonu narodnu nošnju koji će bezglavim autohtonim turistima prodavati autohtone seoske proizvode!

Da zaključim: nepostojanje turističke svrhovitosti, stambene prokrvljenosti i ekološke opstojnosti i samodostatnosti starih jezgri istarskog sela potpuno će uništiti (ako već i nisu) prepoznatljivu gradnju i trajnu naseljenost ovakvih cjelina. Odumiranje i odlazak stanovništva (nestanak cijele mlade generacije) koje se desilo u ovoj tek jednoj oprimjerenoj cjelini u zadnjih 20 godina i to na rubu najjače istarske turističke konglomeracije (Poreč), svakako pokazuje kako smo ekonomski, komunikacijski i demografski potpuno narušili i urušili stvarno istarsko selo koje u svom osnovnom sadržaju (ljudi, privređivanje, veza s poljoprivredom i uzgojem životinja, arhitektura) takorečeno više i ne postoji: ili će (ako već nisu) od vila i nekretninskih ili poljoprivrednih veleposjednika s rubova naseljenog područja jednostavno biti adoptirani i/ili progutani. 

ADVENTIRANJE

Adventiranje postaje službeni termin poslovne politke (uglavnom) lokalne uprave za postupke koji se događaju u periodu od 60-70 dana obično oko Božića (+/- 30 do 60 dana).

Kao dodatni način zarade i naplate nekih neizvršenih usluga iz prethodnih perioda, lokalna se uprava ovakvom trandikom obično želi odužiti „poslovnim“ i inim partnerima za prethodne ili avansirati buduće poslovne dilove!
Povijest adventiranja u nas seže u rane devedesete kada je crkva na krilima novozauzete ideološke liderske pozicije nastojala omasoviti svoj pokret i nauk, te socijalističkim mrakom oslijepljenu raju izvesti na svijetli put vjere, zvjezdica (hmmm), vatrometanja i svakojakog koledanja.

No kako biznis i politika uvijek iskoriste ideologiju, pa bila ona i religija, adventiranje se otkinulo od crkvenog nauka i kokakolovskim tragom bezobrazno počelo stvarati novu adventističko-potrošačku klimu u kojoj zarada, svjetlići i džinglbelsi gube bilo kakav religijski prizvuk. Tik tak se po principu lego kockica izgrade i opreme objekti – štandovi, jaslice, štalice, kućice obitelji Mraz i Nazareth i vozi Miško... može i sa zavezanim očima!
Laički rečeno - kako crkva na adventskim događanjima od biznisa i politike nije dobila „besplatne štandove“ za promicanje svojih ideja i nazora, svojih điđa-miđa, superheroja, medenjaka, germknedli, kobasica i petardi – i ona osvetnički sama lagano potkopava korijenske svijetle ciljeve adventiranja!
Jučer je eto tako Papa, osvrćući se na čestitare koji mu već danima unaprijed čestitaju rođendan (koji će biti tek za koji dan), rekao kako se u kraju iz kog je on (a to je valjda negdje blizu Isusu i Bogu) nikad ne slavi i ne čestita unaprijed neki događaj (ovdje: njegov, a preneseno i Isusov rođendan) – jer se time gadno urekne i događaj, a i onaj kome se čestita.
Elem, što reći do – znamo valjda kako je Isus prošao!

JE LI DRŽAVA DOBAR ILI LOŠ POSLODAVAC?

Sva je prilika da je odgovor na ovo pitanje ipak malo čudan i da će naljutiti ekonomiste koji po defaultu uvijek tvrde da se država mora izmaknuti iz vlasničkih udjela raznoraznih firmi u kojima lavira udjelima.

Ali jedno su firme, a drugo su ustanove – škole, fakulteti, vrtići, bolnice, vojska, policija, uprava – a one su se opet izborile za socijalne benefite koji u stvari nemaju nikakve veze sa socijalom.

Naime ako uzmete da je božićnica relikt neke trinaeste plate, a ova opet korijene vuče iz prakse trgovačkih ili dioničkih društava da nakon oporezivanja i saniranja dugova i općeg godišnjeg poslovanja, vlasnici tj. uprave, prethodnim dokazano uspješnih tvrtki i društava, nagrade dioničare ili djelatnike...
Čuvajući/kupujući socijalni mir i svoje stečene pozicije, država kao poslodavac, bez obzira što još nije namirila svoje budžetske poslovne obveze (nije platila poreze i doprinose, nego će ih prebijati), nije namirila svoja dugovanja prema dobavljačima i nije napravila „završni račun“ – nije čak dokazala ni da je poslovala pozitivno (naprotiv) - ladno zagrabi u nešto čega još nema i to podijeli svojim djelatnicima!
Najbolje je to - što kad gledate sistemski - država će najprije lovu uzeti (i) od istih onih kojima će ju kasnije kroz božićnice dati!
Ali sa stanovištva radnika u državnim službama – poslodavac im je odličan! E sad... to što će takav potez zavrtjeti i izbušiti novu dubioznu rupu (ma tek rupicu...) u kasi koja je pred bankrotom i koja i tako curi na sve strane... i što će se ta lova opet morati uzeti iz tzv. realnog sektora (kao da prihodovno ikoji drugi ili drugačiji i postoji)... ma to nema veze!
Iza nove godine ćemo se i tako baviti novim izborima, a ne ekonomijom! (Neće Marić na Marića!)

U ADVENTIRANJU!

U ADVENTIRANJU!

Željko B. - Šefe oćel' bit trinajsta plata?
Bosanac Ž. - Trinajsta što? Haha… Jako teško!
Željko B. - A bar božićnica?
Bosanac Ž. - Daj nemoj me zaje… nasmijavati!
Željko B. - Pa radio sam cijele godine ko crv!
Bosanac Ž. - Teška godina, šta'š!
Željko B. - Nisam bio ni na godišnjem!
Bosanac Ž. - Idi sad. Moš' ostat do Uskrsa!
Željko B. - Nisam ni regres uzeo!
Bosanac Ž. - Deficit! Jbg! Teško stanje!
Željko B. - Daj mi bar plati putne troškove!
Bosanac Ž. - Putne? A gdje si ti to putovao?!
Željko B. - Ma mislim onako k'o fol!
Bosanac Ž. - Nemoj ti menI folirati!
Željko B. - Ma daj šefe… a jes' čuo da će javne službe i uprava dobiti božićnice!
Bosanac Ž. - Naravno da će dobiti, al' jebaj ga - ne mogu platiti božićnicu i njima i tebi!

ONO... KAD OD DVA ZLA IZABERETE – VEĆE

Sad već svaki klatimudan kuži što znači opetovana izjava kako su hrana i voda, a ne energenti, istinski razlozi za ratove i istinski razlozi propasti ili spasa ludske vrste!

Suvremeni čovjek svjesno i namjerno zanemaruje i okreće glavu od činjenice da jede otrovanu hranu jer na drugoj strani zna da hranu više ne umije sam proizvesti. Ni za svoje potrebe, a bogme ni šire. Od dva zla bira veće!

Za nešto što je nekad znala i zadnja baba u mojoj ulici (bez uvrede – ovo mi služi samo kao locus minoris) danas trebate hrpu (šta hrpu – hrpetinu) novih vračeva i „stručnjaka“ – od nutricionista, internista, dijabetologa, dijeteta, proktologa, dekoratera, fizijatara i fizioterapeuta, trenera, masera, žonglera i još ponekih...

„Pravilna prehrana“ bila je prvenstveno uvjetovana izborom onoga što si mogao proizvesti za sebe i svoju porodicu u datom vremenu – a toga nije bilo mnogo! Niti je bilo mogućnosti, sredstava i vremena da se proizvode viškovi za prežderavanja!

Dakle – male količine mesa u prehrani, prešutni post, sezonska hrana iz okruženja, zimnice i čuvanje (a ne bacanje) hrane izvan njene sezone – omogućavale su porodicama samoodrživost. Svako je domaćinstvo imalo komad zemlje (vrt, bašču), hranilo bi kokoši, guske, patke, kuniće i obavezno najmanje dvije svinje za „zimu“! U ulici je bilo više obitelji koje su držale i krave i koje su jeftino prodavale sir i mlijeko. Naš ulični, kvartovski, gradski čoban, legendarni Tade, Tadeuš bio je svojevrsni zaštitni znak naše ulice i svako je jutro zorom kroz ulicu skupljao stao da bi ga predveče vraćao s paše. Kad bi Tade prošao s kravama u povratku s paše, mi klinci smo prekidali svoje igre, odlazili kući po mljekarske kantice i hitali svako do svog dobavljača po svježe pomuženo mlijeko. Otada smo „fala bogu“ puno „napredovali“ – pa toga više ničeg nema! Nostalgija? Ili?
Dakle svaka je obitelj znala kako proizvesti hranu, kako je preraditi i sačuvati bez dubokog zamrzavanja i naravno - kako odabrati i sačuvati sjeme za iduću godinu!

U ulici (kvartu, dijelu grada) u kojem sam odrastao, uz vlastite bunare imali smo iza Velike Majde (kraj ulice koji je završavao u šumi) izvor pitke vode Bunarić i negdje posred ulice i česmu koja neprestano tekla i na kojoj si mogao u bilo koje doba dana i godine otići po svježu izvorsku vodu. Naravno o tome nešto više znaju ljudi koji su živjeli u legendarnoj ulici Lipa u Slatini.

Imali smo i potok koji je tekao kroz ulicu i na kome smo se kao klinci koji su dokazivali svoju hrabrost (i ludost) okušavali tako da smo morali piti vodu iz njega. Iako mi je to bilo već onako malo bljakasto, ipak sam položio sve ispite preživljavanja.

Dakle da sada netko ima takav izvor nadohvat ruke prvo bi ga vjerojatno ogradio (da ne daj bože kakav terorist ne ubaci nešto u izvor), a onda vjeojatno i nadogradio s punionicom ili tako nečim sličnim i korisnim za širu zajednicu nego li je jedna obična ulica! (Koliko znam ti izvori postoje i danas, mada ne znam je li voda iz njih još uvijek pitka?)

Bočni okrajci (sokaci) naše ulice završavali su u vinogradima i vrtovima (baščama) – te smo se tuda i mi klinci podijeljeni u nekoliko glavnih uličnih „bandi“ uglavnom hranili (i dohranjivali) kroz cijelu sezonu dozrijevanja plodova voća i povrća od prvih trešanja, višanja, jagoda, ribizla do zadnjih jabuka, krušaka i grožđa, pa do paradajza, paprika, krastavaca i kukuruza pečenjaka s kojima je nekako završavala sezona samostalne prehrane!

Kući bismo otišli po poneku šnjitu kruha s mašću (margarina, sirnih namaza, pašteta, salama i sličnih „delicija“ tada još nije bilo u širokoj, ako li i u ikakvoj upotrebi), koja se posipavala solju i tucanom paprikom i izvrsno je pasala u paradajz iz bašče (bez pranja,ajme majko mila!), a ako si tu šnjitu kruhamasti htio pojesti kao desert, e onda bi je posipao sa šećerom. I još onako btw: ne sjećam se, a imam dobro pamćenje, da je među nama bilo pretile djece, više smo svi bili onako tipovi bijafranskog profila, i ne sjećam se da je itko ikada od nas završio u bolnici zbog trovanja, alergija ili sličnih boleština...

Eto... nisam mogao odoljeti, pa sve prethodno smatrajte tek kao uvodnu nostalgičnu opasku!

Dakle, gdje smo ono stali?

Da, hranu dakle prešutno i s velikim guštom konzumiramo znajući da je otrovna, jer da nije ne bi se mogla ni proizvesti u toj količini i po toj cijeni – a sve stoga da ne bismo sami morali učiti kako proizvesti hranu. Naravno za urbani način življenja to postaje i potpuno nemoguće i neizvedivo, ali to postaje neizvedivo i nemoguće čak i za ljude koji žive „na selu“ i koji imaju materijalne predispozicije da hranu proizvedu i u količini većoj od (opet) nostalgičnog balkonskog, začinskog eksperimenta!

Uz sve to, valjda vam je jasno (a da ne moram opet spominjati one moje zadnje babe iz ulice) da ljudi koji proizvode svoju hranu – rade, kreću se, ne sjede pored ili uz ekrane, ne filuju se beskorisnim i tendencioznim armagedonskim informacijama i slabo podliježu gurmanskim marketinškim nagovorima... – pa kao takvi nisu baš interesantni kupci... te ih se onako lagano poskrivećki a sve više i javno ismijava, drži nekakvim kvazinostalgičarima i donkihotovskim reliktima promašenih svjetonazora! (A što vjetrenjače još kome znače?)

Ljudi se fahidiotiziraju, pa se čak i seljaci, poljodjelci, uče da će moći uspjeti i moći „zaraditi“ samo ako se odluče specijalizirati na monokulturi – tako da imamo poljoprivrednu tvornicu žitarica, mesa ili mlijeka - umjesto (malog ili ovećeg) poljoprivrednog gospodarstva koje se trudi postati samodostatno u zaokruženoj proizvodnji i potrošnji i biljaka i životinja.

Suvremenom je čovjeku jasno da ono što danas jede, više nije hrana, već neki (GMO) uzgojeni, pripravak, jestvina koja omogućava da ne umrete od gladi, ali vam pomaže da (čim prije) sladostrasno obolite i umrete od stotina i stotina drugih razloga!

Naravno u sve to su se sad upleli i farmaceuti koji se trude da kad ste već oboljeli što duže bolesni i ostanete, jer ste takvi bolesni i njima tržišno postali zanimljivi! (ali to je neka druga priča!)

Istinsku hranu (i piće) dakle će imati tek bogatuni (oni koji je mogu platiti) i blesavi, gore spomenuti donkihotovski retromanijaci, relikti s pamćenjem – koji je ne žele prodati!

GRAĐANSKI SAT + 15 MINUTA

A i sat je samo jedan veliki ringišpil...

Bio sam neki dan sudionikom javne tribine - Građanskog sata - U obranu demokracije! Organizirali su je Centar za građanske inicijative Poreč i Antifašistička liga, a neka vodeća tema trebala je biti aktualna situacija u Hrvatskoj i Istri u kulturi i novinarstvu te vrijednosti pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava.

Uz kolege sudionike (Bančić, Gregorovič, Teršelič, Matejčić) bio sam se nekako priredio na činjenicu da ćemo najviše govoriti o istarskoj i gradskoj situaciji u kulturi i htio sam eksplicirati tezu da je sadašnja situacija u kulturi najsličnija zabavištu, nečemu što sam nazvao lunaparkizacijom naše kulturne ponude u kojoj se cijela prezentna kultura okreće stanju i ponašanju publike tijekom turističke sezone.

Naravno u to vam se doba pelivani, gutači vatre, puhači balona, žongleri i raznorazni kaskaderi, farbari, razne dječje bajke i istočnjačke snajke uspješno prepliću s vođenima prezentacijama, degustacijama, maratonima, duatlonima i triatlonima i onda brojne naše turističke zajednice gradske ustanove i kulturni pregaoci to proglase vrhunskom kulturnom ponudom! Ajde!

Nije doduše ništa drugo ni očekivati kad se grad kao smokvinim listom pokriva lovom velike turističke kuće i istoj prepusti manipuliranje kulturnom ponudom grada, a svoje živuće, vrhunske profesionalce (čast izuzetku) stavi u službu kesonoscima. Ako njihovi centralnosezonski gosti ulaze u skupinu definiranu kao „mladi-ludi s dosta love“ koji ovdje dolaze na raskalašene tulume – što im onda ponuditi nego lunapark! Nećeš valjda koncertirati u Bazilici dok publika besramno podriguje na jeftino pivo i kobase! (I onda jadni zbog narušene probave moraju gutati one šarene pilule za lilule)

Sve bi to čak više navelo da velimo kako je u trenutnoj kulturnoj ponudi zavladao sindrom cirkusa, prije nego lunaparka! Pogotovo kad ljetnu ponudu pretpostavimo cijeloj godini! (Mada ćemo uz još malo inventivnih ideja izgleda uspjeti turistički spojiti cijelu godinu jer poslije sezone, nekoliko gradskih povijesnih spektakluka, malo cmoljenja oko sisvećanskih lampiona, tik-tak i počne advent, skijanje za odlikaše i eto ti već dođe i resurekcija! A poslije toga - zna se - već smo u sezoni!)

Ali ipak zbog niza konotacija i čudnih razloga bolje je reći da smo pod utjecajem lunaparkizacije nego cirkusiranja – ako ni zbog čega a ono zbog toga što u lunaparkovima uvijek imate standardnu zabavu, vodenasti sladoled, šećernu vatu, vođenu ponudu, koja vozi uvijek po istim tračnicama, autiće vozite po ograđenom i dirigiranom prostoru, a municija kojom gađate paperjasto flundraste pahuljaste mete ipak je prilično bezbolna… a najgore od svega je i to što ako se želite samo malčice provozati na ringišpilu, morate imati propusnicu, ulaznicu, kartu – da ne velim iskaznicu!

Umjesto da iznova i iznova na ovakvim građanskim satima odgajamo i preodgajamo one koji vladaju nad sredstvima umjesto da upravljaju sredstvima koja tu i tamo dokapaju do kulturnjaka, mi odgajamo publiku - pa će tako naši dragi Ikani organizirati tribinu na kojoj će kulturni djelatnici u publici i kulturni raspoređivači na bini raspravljati o publici (i odgajanju publike) koja je ostala vani… pred ulazom! (I to malo liči na karusel: „'ajde siđi, sad bi' se ja malo vozio!“)

Nije ni čudo što se kroz javnost provlači populističko pitanje nije li kulturna publika u brojnim kulturnim događanjima istovjetna broju ljudi koji rade kulturnu produkciju; samo što se manje ili više redovito ili neredoviti izmjenjuju na stejdžu tj. u parteru… kulturna produkcija brojem postaje jednaka kulturnoj konzumaciji (kako je to lijepo netko formulirao u onom ljetošnjem porečkom kulturnom anketnom upitniku) – što će reći da smo kulturni sami sebi, a nekulturni svima ostalima!

Ali to samo pod uvjetom da kulturu shvatite u njenom ishodišnom, a ne udvorničkom značenju: ako je shvatite kao nešto što ne govori stalno: „Hvala vam, puno vam hvala... bez vas bi ovo bilo neizvedivo!“ Kultura ne mora biti kulturna, a da bi bila funkcionalna!

Ali…

Sve te teme na građanskom satu ostale su neizgovorene, pa ih je šteta ne iznijeti bar ovdje na netu, a sve kako ih ne bih zaboravio i zametnuo… a i gdje bih dalje odložio? – pitam se! (Jednom davno pisao sam kolumnu i u Porečkom vjesniku... ali i to samo u predizborno vrijeme! Sad je on postao sam sebi svrha i politički, čini se, po broju fotki gradonačelnika i budućeg gradonačelnika, stranci čak radi više štete od koristi!)

Ali… vratimo se...

Sve ono DRUGO što je izgovoreno tijekom tog sata (koji je trajao nemalo dva sata) otvorilo mi je sasvim novo gledanje na građansku demokraciju i čuvanje demokracije u njenom izvornom obliku koji se može iskazati samo u neposrednom kontaktu ljudi između sebe - uz premisu da nitko nije nadređen nikom! Nitko ne filtrira nikog i nitko ne usmjerava nikoga nigdje! Slobodna razmjena informacija, ideja, mišljenja i stavova - bez posrednika!

Publika na tom satu nije došla samo ubiti vrijeme, ljudi su došli na to 'druženje' zbog svojih osobnih problema, ideja, zamisli, tužaljki ili zapažanja… neke od njih vam se u trenutku mogu učiniti trivijalne – ali vjerujete, kad čujete te ljude, shvatite da svatko ima svoj veliki PROBLEM, svatko ima svoju veliku ZAMISAO, svatko ima svoje veliko POIMANJE pravednosti i da ga svatko želi PODIJELITI (podebljao, ukosio i podvukao autor) s drugima i od drugih čuti njihov sud ili bar podijeliti suučesničko klimanje glave.

Odjednom shvatite da razgovarate o ljudskim pravima iz prve ruke, o gradskoj politici iz prve ruke, o uređenju grada iz prve ruke, o građanskim inicijativama iz prve ruke, zdravstvu, školstvu – sve teme od kojih niti jedna ne može čekati red da bi bila 'obrađena' putem službenih gradskih tijela i brojnih institucija!

Odjednom shvatite da je 4 godine suviše dug period kojim dajete nekome povjerenje da u vaše ime uglavnom ne učini ništa… dok ne bude bilo moguće komunicirati dnevno s vlašću, bez posrednika i tumača, neće biti istinskog povjerenja građana u vlast! (A sad bar, ako već nikad prije, postoje dostupni mrežni kanali!)

Znajući i poštujući 'brojne' zadatke i 'odgovorne' rasporede vlastodržaca, zaista čak ni krajnje populistički ne vidim kako niti jedan meni znani gradonačelnik ne može odvojiti bar 2 (čitaj dva) sata tjedno da popriča sa svojim građanima… o glupostima, brigama, problemima, zdravlju, idejama… naravno, najlakše je reći kako bi takav potez bio jeftini populizam i odmah od sebe otkloniti mogućnost da i u kraćem periodu od 4 godine vidiš i čuješ što narod misli o tebi!

Ako vam se čini da tome nije tako jer da naša vlast, a počesto i svi na vlast aspirirajući, putem brojnih aktivnosti budu i jesu na usluzi građanima - čak da tome i jeste tako - to možete pripisati tek skorim izborima i ničemu drugom! A počesto to njihovo „ulizivanje“ biračima završava time da vam vele što su oni radili, a ne što su za vas uradili! (Aplicirajući na činjenicu da vi svakako uskoro morate nešto uraditi za njih: glasovati, naravno!)

Iako ni sam nisam baš neki samopregorni aktivista, volonter, akcijaš - već više onako samotna biljka cvjećka (s)kritosjemenjača, uvijek bih ovakvo djelovanje ekipe iz Centra za građanske inicijative podržao i učestao u namjeri da građanski sat prijeđe bar na građanski dan! Jednom tjedno... ili bar mjesečno? Plizzz!