Red, rad i disciplina!

Mislim si nešto o tome kako se lako i uspješno može podjarmiti masu. Uglavnom se o masi misli kao o neobuzdanoj i nezaustavljivoj hrpetini ljudi koja može uništiti sve pred sobom! Masa je rušila države, sjekla kraljevske glave, mijenjala vladare, probijala utvrde... dakle, po svemu sudeći ili je djelovala poput mravi po nekom od davnima zapisanom genetskom kodu ili je imala glavu!

Dolazim u napast pomisliti kako iskonska energija i psihologija humanoidne mase ipak više liči mravima koji su svi istovremeno i glava i ruke, tj. i nastojanje i djelovanje, ali sve ipak upućuje na to da masa (ipak) ima glavu, ima centar koji upravlja djelovanjem svih njenih, pa i perifernih, sastavnih elemanta.

Skoro pa parapsihološki, često i dislociran od onog čime vlada, centar (glava, mozak, software) upravlja i začuđujuće jednostavno i jednostavnim alatima manipulira masom!

Kažu da je ljudski rod do sada već dva puta na rubu nestanka: prvi put na samom početku postojanja, kad je vrsta brojila tek nekoliko stotina jedinki i kad je iscrpivši prvobitne lokalne resurse (i genetske i prehrambene) spas pronašla u razbijanju grupe i nomadskom širenju više ili manje bliskih jedinki; drugi put je vrsta bila (i jest) pred kolapsom u relativno novije doba kada je imati postalo važnije od moći. U ljudskom rodu kojem je od začetaka fizička snaga bila preduvjet otpornosti, zdravlja i opstanka, odjednom se desio kopernikanski obrat i činjenica da imaš (ili nadzireš) ekonomske viškove dobara, a da se za njih nisu opće morao fizički potruditi, postala je vrijednija od fizičke snage i otpornosti! Genetski naputak se izmijenio: svoje gene su sve više i sve uspješnije širile fizički slabije i prirodno neotporne jedinke, pa smo time sami sebe kao "otpornu vrstu" ili "vrstu otpornih" počeli srozavati, sjebavati i slabjeti. Posljedice takve genetike na vrhuncu su danas, kad smo vrstu učinili pravim rasadnikom bolesti koje, bile terminalne ili ne, upravljaju našim životima.

Vrativši se na onaj prvi dio priče o masi, a vezano uz ova dva spomenuta presudna praga ljudskog roda – vidljivo je da smo se prvi put izvukli psihologijom mrava – bezglavo smo odlučili lutati ufajući se da će netko od lutalica pronaći obilje (raj, Eldorado, Shangri-La, sedmicu na lotu, jack pot). Drugi primjer pokazuje pak suvremenije tendencije pri kojima ljudski rod neizbježan kolaps nastoji prevladati stvaranjem centara moći, tj. nekoliko centara genetski manipuliranih i odabranih jedinki koje će biti predodređene za daljni rasplod, opstanak, vladavinu i novo širenje vrste.

Istina će kao i obično biti negdje na po' puta: ljudski rod kao strategiju preživljavanja koristi i mravlju prekobrojnosti (što nas je više, veće su šanse da bar netko preživi), ali istovremeno se koristi i jezgrenim elitizmom nekolicine odabranih koji će resurse sviju prisvojiti za svoje preživljavanje, a u svrhu "viših ciljeva" preživljavanja vrste. Što je smrt jednog (10, 100, 1000...) mrava-ratnika, ako kraljica preživi?

Da je tome tako dade se lako prepoznati u mnogim konceptima današnjeg društva: pogledajte npr. što uopće znate o suvremenoj nauci, o tajnim službama i nadzoru, koga čuva policija, kako funkcionira vojska ili što je još najočitije na primjeru školskog sistema, gdje trećinom društvene populacije, u velikom dijelu dana, bez skoro ikakvog obiteljskog upliva u kurikulume vladajućih, uz minimalne troškove (škole su manje i slabije opremljene od vojarni, policijskih postaja ili čak i zatvora), uz skoro nikakav otpor, upravlja i manipulira tek nekolicina od vladajućih odabranih meštara. Svi ste se osobno mogli uvjeriti koliko ste praznih sati i dana uludo utrošili provodeći u školi skoro puno radno vrijeme, a sve kako biste se mogli pravovremeno, pokorno i podložno naučiti na ono što vas u životu čeka! Red, rad i disciplina! Ako vam je to ispunjenje životnog sna, da odgoj svoje djece prepustite drugima jer, priznajte, vi jednostavno ne znate što biste s njima radili cijeli božji dan... budući ne znate ni što ćete sa sobom, a kamoli s njima u onaj preostali dio dana kad nisu pod paskom vrtića, škole ili nedajboh neke još gore ustanove ili djelatnosti – a tu mislim na internate, domove, vjeronaučne grupe i cijeli niz "slobodnih" vanškolskih i vannastavnih aktivnosti kojim ih šopate.

No najgori manipulirajući poraz pasivnog kolektiva od strane nekolicine jedinki koje imaju, događa se u državnom upravljanju! Etatiziranoj etetizaciji! Brojni odnos onih koji obnašaju vlasti (kako se to danas voli reći, predmnijevajući kako je "obnašanje" vlasti uteg, a ne privilegija) i onih koji trpe vlast ovdje je nepojmljivo začudan! Po tome se danas uopće ne razlikujemo u društvenom uređenju od (da li) prevaziđenih i (da li samo) protokolarnog uređenja monarhističkog carsko-kraljevskog tipa! Jedan, koji je vladao tisućama i milijunima, sad je iz tipično elitističkih i manipulativno-utilitarnih potreba zamijenjen tek (novom) vladajućom nekolicinom, koja, uzgred budi rečeno, opet međ' sobom bira jednog kao predvodnika!

Najsmješnije je to što nas se nastoji uvjeriti kako se to više ne zove vladanje već demokracija i da smo to vladanje i tu vlast sami tražili, a potom i sami izabrali!

(Jer da ljudi niti ne znaju živjeti drugačije!)

*Objava vezana uz dan spomena na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima! Neka se prvi baci kamenom... koji to nije!