Vele da je kompleks banke sjemena na Svalbardu već ugrožen
globalnim zagrijavanjem, permafrost za koji se pretpostavljalo da se nikad ne
bi trebao temperaturno popeti iznad 3,5°C već pokazuje lagano stanje
destabilizacije, a i sam ulaz u kompleks je već dva puta bio poplavljen.
Osim toga tko garantira da u novom omjeru zemaljske
geografije i geologije Svalbard neće biti poplavljen ili potpun zaleđen.
Taj zemaljski biljni backup ima smisla dok je sistem na
zemlji relativno stabilan, može odgovoriti na naglu pojavu kakve biljne pošasti
ili suše i vratiti izgubljeni materijal na stanište, ali da dođe do kakve već
pizdarije nukleranog, kozmičkog ili klimatskog porijekla, banke sjemena (Svalbard
nije jedina svjetska sjemenska banka) će postati izlišne - budući će već i
lagana promjena u temperaturi, vlazi ili svjetlu kod većine biljaka znači i
nemogućnost brze prilagodbe na nove uvjete i – odumiranje. Uz to je i malo
vrsta sjemenja koje se može dovijeka održati u stand-by stanju bilo u Svalbardu
bilo gdje drugdje a da ne izgube svoju klijavost i mogućnost razmnožavanja.
Pretpostavlja se kako je kroz povijest korišteno više od
7000 biljnih vrsta za ljudsku ishranu, danas ih koristimo svega oko 150, a
intenzivno zavisimo od njih petnaestak. Dakle očito je kako se specijaliziramo
za moguće kataklizmičke scenarije u kojima će nekoliko novih genetski
manipuliranih prabiljki moći pokrenuti životni ciklus i hranidbeni lanac i
održati novi ljudski rod.
I još je nešto problematično kod Svalbarda; ako se naime
desi klimatska, kozmička ili nuklearna kataklizma, tko će u postkataklizmičkom
periodu moći baratati protokolima za pronalazak i otvaranje banke? Koliko će
ljudskog preživjeti u preostaloj ljudskoj rasi ako je uopće i bude? Sjeme će
postati neiskorišteni potencijal.
Imat ćemo biljnu Noinu arku bez Noe! Ili?
Naravno sve gornje (kao i završni upitnik) podrazumijeva da
ćemo imati i Noinu barku životinjskog svijeta, a posljedično i ljudske vrste.
Sjeme faune (i to još i oplođeno) i po svim ili većini vrsta specifičan
genetski zapis lakše je održati od biljnog sjemena koje će za reprodukciju
obično morati pokrenuti novi ciklus oplodnje, mada i za „uzgoj“ in vitro treba
čak i manje preduvjeta nego li je to potrebno kod životinja.
Iako se danas smatra kako genetsku raznolikost potrebnu za
držanje ljudske rase ne možemo ostvariti samo uz pomoć jedne porodice, pa bila
to i ona Noina, ipak je znakovito kako je cijela ljudska vrsta pokrenuta iz
ograničenog i vrlo malobrojnog materijala. Doduše desilo joj se nekoliko
žestokih genetskih upliva denisovskih i neandertalskih korijena za koje se
misli kako su pomogle održanju i čak i napredovanju, a vjerojatno je bilo i
nekih drugih bočnih upliva koje zvanična znanost neće, nije, ne zna ili ne želi
prepoznati.
Međutim ako se vratimo počecima (i biblijskim i darvinovskim)
sve je krenulo s ograničenog područja i od malog broja jedinki koje su
križanjima, te brojnim i dugotrajnim odabirom uglavnom incestualnog,
poligamijskog i poliandrijskog tipa uspjele doći do neslućenih održivih
varijabli. (Je li tu bilo možebitnog upliva sa strane? Vjerojatno i to u obje
„evolucijske“ teorije – ona biblijska to čak otvoreno i priznaje).
Borba s ograničenim brojem jedinki (tzv. križanje u krvi)
očito nam na horizontalnoj ravni predstavlja problem, dok smo ju na vertikalnoj
ravni kroz dugi niz godina, pokušaj i pogreški pobijedili. U sebi imamo
zapisano podatke o više od nekoliko svojih pramajki i praočeva.
Dakle Noina barka za životinjske vrste i za ljudski rod
također je izvediva, ako se već i ne izvodi. Negdje. E sad, to je pitanje gdje!
Mislim da je i za biljni, i za životinjski (dakle i za
ljudski) rod (zapis) puno bolje mjesto za čuvanje i održavanje vrste u kataklizmičkom
periodu - ono u svemiru. I to u ne nekom dalekom sustavu s potencijalnim
egzoplanetom do koga se može doći ili pomoću nove energije ili novog vorteksnog
mapiranja, već onom koji je i danas nadohvat i tehnološki izvediv! Dakle ili u
orbiti oko zemlje ili, još bolje, na mjesecu i to na njegovoj tamnoj strani
koja je zaštićenija od mogućih pogubnih utjecaja ili reflekasa sa zemlje.
Potom pripremimo mnoštvo bioraznoliko oplođenih jajnih
stanica, svih (?) zemaljskih vrsta, pa i ljudske, zaledimo ih pospremimo u
kapsule, pa u sonde, pa u satelite ili svemirske brodove i pošaljemo u orbitu
ili još bolje na tamnu stranu mjeseca. Na lunarni Svalbard. Naravno postoji tu
još mnogo „sitnih“ pitanja i začkoljica koje treba riješiti, ali uz sadašnji
napredak tehnologije to je u rangu dohvata. Protokol buđenja, tj. prepoznavanja
situacije kada je „prošla opasnost“ možemo prepustiti naprednim senzorima, kompjuterskim
programima, robotima ili posebnoj generaciji Noa tehnonauta ili Noa scientoscauta
koji će se u uvjetima svemirskog života klonirati ili razmnožavati kao kasta
čuvara iz prisutnog genetskog materijala. To su oni koji se već danas
pripremaju za ulazak u čamce za spašavanje, tj. oni koji će grubo govoreći
hraniti svinje i ništa ne dirati i koji će vremenom vjerojatno izgubiti
mogućnost da se kao živući organizam vrate u gravitacijsko okruženje Zemlje, a
koji će po svom revolucijskom dosegu ostati u kolektivnom pamćenju budućih
generacija poput kakvih božanstava (?)
Dakle po završetku kataklizme i postizanju održivih uvjeta
za novi početak, ljudski će rod ponovo osvajati i kolonizirati svoj vlastiti
planet. Restart, nova klica života po poznatom će obrascu stići „s neba“ što je
odavno ugrađeno u korijenje poznatih obrazaca poslanika vjerskih ili ideoloških
regeneracija, rekuperacija ili reinkarnacija…
