Što vi vidite?

Uvijek sam lagano, s malo namještanja žarišne udaljenosti oka, mogao razlučiti skrivene likove u onim crtežima tipa pozitiv – negativ, prvi plan – drugi plan: vidiš li golu ženu ili glavu nekog proćelavog čovjeka, žabu ili miša, vrč ili ljudski profil i sve te slične grafovizualne zeze.
U ovo vrijeme u nas odista nije više teško pronaći te i takve skrivene znakove u nekim porukama ili skrivene poruke u nekim znakovima... sa skrivenim neskrivanjem koji često zabrazde u dosadnu i bezobraznu provokaciju– od hajdukova stadiona, pa sve do sramotnih gradskih grafita u kojima druga riječ obično glasi RAUS! Baš zato jedva sam odlučio objaviti ovaj post... šta ja znam, više to nije fora... bar u nas...
Ali me eto nekako danima jebede parada nekoliko vozila koja obično petkom ulaze u prostor naše (a vjerujem i vaše) pošte ne bi li je u outsorsanom aranažmanu očistili i oprali!
Gledam ja ta vozila izdaljega, izbližega, statično, u pokretu... pa sve mislim – mora da je to neka moja kriva vizura: vidim negativ(no) umjesto pozitiva... pa onda priđem, pa proguglam...







Pitam druge ljude, a oni će: "... da, vidi stvarno!"
I naravno – da ne zabludim u oporo svakodnevlje – sve više vjerujem kako u ovom znaku firme LUXOR koja se uglavnom bavi čišćenjem, vidim tek vjetrenjaču, ili čudno rascvjetalu ružu, ili propeler, ili četiri ukrižena oblaka, ili četiri strelice, četiri srpa, kukuruze, kestenje... ma ne znam... ali nikako ne kukasti križ, na primjer! Jel da?
Što vi vidite?

Poreč sa sindromom prvog snijega

Uvijek mi je bila zanimljiva reakcija specijaliziranih zimskih službi koje uvijek – ali baš uvijek - iznenadi prvi snijeg! Pao prvi put u desetom, jedanaestom, dvanaestom, prvom ili drugom mjesecu – prvi snijeg uvijek iznenadi zimske službe, vozače s ljetnim gumama, stanare i kućepazitelje, liječnike na traumi...

Isti sindrom pojavljuje se i ovdje kod nas na moru, snijeg doduše ovdje rijetko padne, pa se onda traumatiziramo sasvim drugim pojavama!

Nas iznenadi početak sezone i prvi gosti!

Bilo da početak sezone računate od Uskrsa, 1. maja, Duhova, domaćih, slovenskih, njemačkih ili nizozemskih školskih praznika ili je računate po (jedino mjerodavnim) hotelskim standardima od 15. lipnja – nas uvijek iznenade - prvi turisti!

Koliko dugo sam već ovdje (neki drže – već predugo) ne sjećam se ni jedne sezone u kojoj grad uđe cakum-pakum! U najboljem slučaju naiđete na neotvorene objekte (dok nemate 1000 kn dnevnog prometa nema svrhe otvarati objekte), često bude da nema dodatnih sadržaja ni po gradu ni po plažama, a najčešće se dogodi da vas dočeka preoran grad i uzgrađe: otvorene žile već nekoliko puta mijenjanih gradskih stentova i premosnica stežu gradsko srce koje se jadnim otkucajima nekoliko "velikih" predsezonskih priredbi bori ostati u životu!

A prvi turisti – kao i prvi/lanjski snijeg – tko će još obraćati pažnju na njih? Iznenade nas oni ali istopit će se ubrzo poput sladoleda na suncu, u bljuzgi naših nastojanja da se što bolje priredimo na "berbu" kad su šećeri najviši!

Bauljat će po presječenim gradskim ulicama, gledati otvorene utrobe velikog hotela, preskakat će ograde i zabrane, lutat će po voćnjacima i vinogradima Nove Vasi, trgat će gume na žbandajskim ruševinama, pravit će 20 umjesto 2 kilometra, ulazit će u kampove i velika zabavišta u kojima još bageri kolo vode, pitat će zašto na ipsilonu na višnjanskom izlazu nema obavijesti o zatvorenoj cesti prema Poreču pa će onda uz dobrodušni savjet nekog domaćeg dilbera busevima krenuti po Parenzani u grad (a zašto ne?)!

U svesrdnom nagonu da turiste konačno nagovorimo da nam uopće ne moraju dolaziti – već da je dovoljno da samo pošalju lovu – sjetite se kad ste zadnji put vidjeli Japance, ili koju sportsku ekipu na predsezonskim pripremama, pa makar da se natječu u pikadu ili stolnom nogometu, bljočkanju ili pljočkanju... bicikliste smo otjerali u tjedan dana...

Prvi turisti – koja zanimljiva grupa entuzijsta! Elem - brzo ćemo mi njih zaboravit, ali bogme i oni će zaboraviti nas! Zauvijek!

(Ovdje brate potpuno zaboravih na domaću raju... ali oni znaju da svjetlo postoji i na kraju najdužeg tunela! Tutnu lonac na glavu, pa šutu... i šutu - k'o ribe!)