Kako bismo riješili problem uspješne komunikacije uvijek moramo imati nekog koji je voljan pričati i nekog koji je voljan slušati... uz to bi bilo lijepo da i jedni i drugi to rade dobro!
E sad... ja vam mogu pričati o puno toga... no ako hoćete čuti dobru priču, jasno vam je da se moramo malo prebaciti u bajkovite sfere.
Znate što je bajka? Razumijete njenu koncepciju i poetiku?
Bajka vam je ona komunikacijska forma pri kojoj ja pričam stvari za koje baš nisam siguran da su baš potpuno istinite, a ni vi baš niste baš sigurni da mi potpuno vjerujete! Ali i ja i vi prešutno smo složili da je priča važnija, da su čudesa bitnija od zbilje, da su zmajevi, divovi i patuljci, vile i vilenjaci, vještice, čarobnice, kraljevne i princeze još uvijek dio svakodnevice kojoj smo zaboravili korijene, nije li mašta možda izmislila i stvarnost!
Ako ćemo o bajkama, dakle, ne vidim zašto vam ne bih ispričao jednu istarsku bajku, jer Istra, upravo i jest izmaštana stvarnost, bajka koja još uvijek nastaje!
Priča seže u vrijeme prije vremena. Istra je tada bila prelijepa mlada vila koja je nestašna, jogunasta i vragolasto svojeglava uživala u veseloj mladosti pod zaštitom svog velikog oca – Dunava! I ime je dobila po ocu, budući su Dunav u to doba mnogi znali i po imenu Ister! Dunav je tada bio najveća, najprodornija i najmoćnija kopnena muška voda, pa mu je i cijela Europa, tada još žena u najboljim godinama, bila pod nogama.
Majka naše vilinske Istre bila je jedna žestoka i nesputana Ponornica na koju je Dunav nailazio dubeći svoja ogromna korita u stoljećima koje još nitko nije brojao. Narav je svake ponornice takva da ne voli mirna i široka korita po kojima se jednoliko teče, već nastoji sama stvarati svoj put, pred sobom ne poznaje i ne priznaje nikakvih prepreka. Nestaje. Ponekad bi tek izvirila na danje svjetlo, tek da provjeri je li drevno sunce još uvijek visoko na nebu, jesu li neobuzdani vjetrovi davnih suša još uvijek vladari kopna i jesu li krošnje visokog drveća postale dom prvih ptica!
Ali uvijek je – iznova nestajala! I nitko nije znao kad će i hoće li se ikad igdje više pojaviti!
Zbog te iskonske veze s majkom, Istra je uvijek voljela lutati po kraškim zemljama po kojima je tražila materine tragove u dubokim jamama, škrapama, ponorima, škrilama, špiljama i vrtačama!
Sve u svemu, sav odgoj i život s mlađahnom vilom pao je na očeva pleća! Lijepa vila, kćer velikog vladara, postala je s godinama i poželjna udavača. Ali tko će je takvu jogunastu uspjeti pripitomiti? Tko je smiriti i namiriti?
Trudio se otac oko nje, vrlo! A kad bi na svojim putevima naišao na nekog koji bi po njegovim mjerilima odgovaro divljoj mu kćeri i koji bi svojim vrlinama mogao privesti mirnijem životu njegovu jedinicu – doveo bi ga njoj kao vrlog ženika!
Govori se tako da je kroz dugu povijest ponosni Dunav mnogo puta dovodio junoše na ogled, a čak da je četiri puta pronalazio i mladoženju svojoj Istri. Jednom joj je pronašao visokog gorštaka s Dolomita koji je vodu znao lako promijeniti u led i njome rasploditi svaku slasnu voćku; jednom nekog mirnog i vrijednog pustinjaka s plodnih stepa koji je Istri poklonio svoju zbirku glinenog posuđa sa sjemenjem s početka svijeta; jednom je čak našao bogata ali tvrdoglava pastira čija su divlja stada pasla po dubokim crnim šumama, a u svojim najluđim potragama doveo joj je i morskog čovika koji je bio toliko snažan da je mogao svojim plugom orati i morsko dno ne bi li na njemu pronašao najljepše školjke u kojima je čuvao svoja mirisna i ljekovita ulja. Kapi bisera u kojima je postojao.
O, svidjeli su se Istri ti ženici! Svidjeli, svidjeli, naravno, kako ne! Provela je ona s njima žarkih i besanih noći! No, Istra je u svojoj srži bila neobuzdano biće i svaki bi od njih na koncu – odlazio, a za neke, a mi im namjerno nećemo otkriti imena, se bogme pričaloi da su i pobjegli! Jal poražen, jal namiren, jal razočaran, jal očaran... ali nestadoše oni, jedan po jedan, kako su i došli, a da joj niti jedan od njih nije joj ostao mužem, da je niti jedan od njih nije pripitomio, a kamoli pokorio!
A svi pokloni koji su joj od njih ostali prometnuli su se, nekom starom čarolijom dijeljenja i množenja ljubavi, u nova ženska bića, u prelijepe kćeri! Tako je Istra ponosno kročila tvrdim vremenom i burnom poviješću vajka oko sebe okružena svojim mlađahnim nasljednicama!
(Čak vele da je i stari sjedopjeni djed Dunav obožavao tu njenu djecu, vidio je u njima svoje uske rukavce iz mladosti, tajne kanale, vijugave meandre, pokorene pritoke, razorene brane a i moćno ušće kome ionako svi tečemo!)
Kako i inače u životu, tako i u bajkama postoji vrijeme kad im se bliži kraj i kad se svode računi ispod raznih neozbiljno i nevješto podvučenih crta, kad se začaranoj dječici po krevecima već lagano sklapaju kapci omađijani pričom! Kraj pričanja nikako ne znači kraj priče, možda tek prije znači promjenu... pa je tako došlo i vrijeme da je Istra u svom životu morala promijeniti lik! Jer nekad davno, toliko davno da još ni bogova ne bje koji bi utvrđivali i postavljali pravila i koji bi sebi prisvajali sljedbenike već po rođenju, u vrijeme kad je sve bilo povezano i kad ništa nije nestajalo, pa je po nerečenu pravilu - čim bi nestala i najmanja ribica na ušću neke rijeke, ptica bi zapjevala na njenom izvoru! E upravo u to vrijeme od promjene i Istra je morala promijeniti svoj lik! Da bi čarolija uspjela, (a i bajka nastala), nitko nije smio znati u što se tko prometnuo!
I tako je ona Istrina ženščad ostala lutati svijetom sama! Četiri su njene kćeri neprestano salijetale djeda da im otkrije gdje im je nestala i u što se prometnula majka! Vjerovale su da on to zna, jer on je svoj izvor imao u Prvom vremenu i na Prvom mjestu!
A djed k'o djed, obično slab na svoje potomstvo, i to pogotovo žensko, nije se mogao lako oduprijeti njihovom neprestanom propitkivanju! No vječnu im tajnu ipak nije mogao otkriti, budući se time mogla razbiti kristalna kugla čarolije cijelog kozmosa – tek im je otkrio tajno mjesto na kome je mat' Istra neposredno prije mijene zakopala svoje srce!
Bilo je to mjesto tik do najvećih prolaza i susretanja između gornjeg i donjeg svijeta, mjesto koje je kupalo sunce, mjesto koje su solile bure i sladile kiše, ali i mjesto u čijem su se podzemlju skrivali izvori svih naših uspjeha koje je stvorila Ponornica s početka priče koju smo neopravdano zametnuli, slijedeći samu njenu prirodu. Mjesto na kome su zmajevi ukrštali svoje plamenje i u mačeve starih ratnika utiskivali svoje znamenje!
Saznavši za to tajno mjesto gdje im je mati ostavila srce, svaka je od njih zauzela svoju zemlju i ostadoše se one zuvijek grijati oko njenog srca!
Vele još da baš na tom mjestu danas ponosno stoji, raste i rađa Brtonigla, i da se tek u njoj može pronaći i osjetiti kako kuca iskonsko živo srce Istre!
I da, umalo zaboravih, kćeri Istre redom se zvahu: Roza, Nera, Bianka i Griđa!
