Republika Kosovo donijela je neki dan strogi zakon o sprečavanju odlazaka kosovskim državljanima u strane postrojbe bilo one vojne, policijske ili paravojne.
Naravno, osnovni cilj ovog zakona je spriječiti odlazak mladih Kosovara u jedinice militarističke Islamske države. Sankcije za taj prekršaj su prilično stroge za europsku sudsku praksu, budući se predviđa mogućnost zatvora i do 15 godina.
No ako znamo da je Kosovo prvenstveno američki protektorat i da se Europa u taj dio kosovske legislative uopće ne miješa, jasno je da su korijeni ovakve strogoće prvenstveno u američkim domovinskim zaštitničkim zakonima!
Amerikanci neskriveno djeluju primjerom baš na kosovskom slučaju, budući su brojni krizni dijelovi Balkana već prošli američku školu strogoće koja je trajala od Drugog rata pa sve do zadnjih balkanskih ratova s kraja prošlog stoljeća – od razbijanja grčkih partizanskih pokreta pa do ne tako davnog bombardiranja Srbije. Svi oni sad mirno sjede u američkoj magarećoj klupi plašeći se od stroge učiteljice tražiti da izađu van iz razreda čak i ako je to samo radi odlaska na WC.
Kao i mnogo puta do sada, jasno je kako postoji mogućnost da se američki 'učenici' odmetnu i postanu američki protivnici, a sve to je pak i tako jako blizu granica EU da se niti ne usudim pomisliti koliko su utemeljene isilovske prijetnje o napadu na Rim i druge velike europske personifikante centara moći. Znajući uz to koliko je porozna novoustrojena europska granica (Antemurale Christianitati) za koju ne znaš jesu li joj više najslabija karika dvojbeni Mađari ili 'nedvojbeni' Hrvati, a sve u svjetlu i činjenice kako je nekidan u nas uhvaćeno 19 policajaca s prstima duboko u pekmezu, pod ozbiljnim optužbama za šverc, pogodavanje švercu, previde i utaje mnoštva (po)graničnih prekršaja.
Uz američku zaštitu, teško da će tko ozbiljnije taknuti u Kosovo kao državu koja dijasporom u svijetu predstavlja jedan od ozbiljnijih centara organiziranog kriminala vezanog uz šverc droge, ljudi i zlata.
Teško da će tko ozbiljnije taknuti u Kosovo budući ono predstavlja i desetljećima neispunjeni američki san o geostrateški vrijednom području koje vojno kontrolira teren potencijalno vrlo zamislivih sukoba.
Sjećate se: to je isti onaj teren koji su Ameri tražili od Tita kad su mu za jedan otok sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, ponudili doživotnu ekonomsku stabilnost i europsko liderstvo! Tada je to Tito odbio, ograničivši se tek na prihavtljivu američku gradnju Jadranske magistrale.
Koliko je ovo točna pretpostavka vidi se i jednostavnim pokusom! Uzmite šestar i odredite mu promjer od nekih 5 cm, na običnoj karti iz školskog atlasa koja je nacrtana u omjeru od 1:10 000 000, to predstavlja stvarnu udaljenost od nekih petstotinjak kilometara. Šestar zabodete centrom u Prištinu i opišite krug. Lako je vidjeti što sve ulazi u domet ove kružnice: Zagreb, Budimpešta, Beograd, Sarajevo, Skopje, Podgorica, Bukurešt, Sofija, Istanbul, Atena, Bari, Egejsko, Crno, Jonsko i Jadransko more.
Ako još znamo da su relativno jeftini lansirni kopneni borbeni sustavi (zemlja-zemlja i zemlja-voda) "Tomahawk" s dometom od 500 do 1500 km i mogućnošću opreme s nuklearnom bojevom glavom... što ćeš više! I-ju-ju!
Vratimo se još malo za kraj onom 'kosovskom' zakonu s početka priče: iako je u njemu svega 5 članaka, jasno je kako će morati poslužiti za zakonski obrazac i drugim zemljama u okruženju!
Sada još pravni magovi smišljaju kako će izmjestiti iz tog zakona vojnike, 'instruktore' i stručno vojno (i civilno) osoblje koje već godinama pod znakom atlantske vojne sile hodočaste po tuđim afganistanskim, bliskoistočnim i sjevernoafričkim ratištima!
Htjeli to priznati ili ne, svrstali to pod državnu ili paradržavnu komandu – činjenica da NATO (čit.USA) zbog svojih interesa i uvjerenja šalje ljude svojih članica posvuda po svjetskim žarištima, ista je onoj namjeri da ljudi iz raznih svjetskih država idu ratovati na strani ISIL-a iz svojih interesa i uvjerenja! O politici, etici, ciljevima i sredstvima naravno uvijek možemo i moramo razgovarati – ali procedura je ista! Copy-paste!
Nažalost olako se zaboravilo da jedini legitimitet posredovanja i uspostave mira u svijetu imaju samo i jedino postrojbe UN-a, no one su posljednjih godina toliko kompromitirane, slabe, neučinkovite i pod utjecajem zapadnih izvora financiranja da ih više nitko ni ne zaziva! Tek post mortem ponekad posluže kao smokvin list "savjesti čovječanstva"!
Nema komentara:
Objavi komentar