Bio sam neki dan na Giostri, tj. uglavnom na viteškom
turniru. Došli nam prijatelji s kontinenta pa poželjeli ići pogledati taj turnir
budući da i u njihovoj općini grupa ljudi uz TZ želi organizirati nekakvo
slično retro mondurenje i nadmetanje – gdje bi isto (ili slično) takvo gađanje
dna kace bilo vrhunac pripetavanja i cjelodnevne zabave. Još su u fazi stvaranja koncepta, pa ih je baš
zanimalo kako to izgleda ovdje u nas u centru turizma.
Ja vam baš nisam nešto od bučnih fešti i gužvi, a
pogotovo takvih s maškaranjem i maškaradama (bio sam bolestan kad se to učilo u
školi), ali đostrarenje stjecajem okolnosti pratim od samih početaka, a i gost je gost - pa
pođosmo. Čak sam se popeo i na tribine i odgledao cijeli turnir. Gužva je bila
malo pretjerana, što organizatoru daje zadaću da se idući put malo bolje
pobrine o tribinama i čak i više - o ljudima. Završili smo na crvenom maraforskom dijelu tribine čija je
kontrada odnijela i pobjedu na natjecanju. Prvo pa pobjedničko!
Ovako izdvojeno govoreći samo o turniru, a nikako ne
o cijelom konceptu Giostre, šteta je što se njemu kao centralnom dijelu
trodnevnih događanja ne dade više zamaha i što se oko i za njega ne utroši više
vremena… a time valjda i para jer te dvije stvari su uvijek nekako u svezi.
Samo neuk ne može prepoznati izuzetni potencijal ovog događanja (sviđalo se to
meni ili ne) i mogućnosti koje se otvaraju ovakvim tretmanom zaboravljene povijesne
zgode. U doba turističke ponude koja vapi za retrogradnim eventima svih tipova
– od ribarskih fešti, španciranja, pijenja i jedenja (reklo bi se
enogastronomsklih doživljaja), pjesme i plesa do viteških turnira, šteta je ne
iskoristiti nešto što traje evo već dvanaestak godina.
Međutim dvije stvari malo budu oči – prvo, bjelodano
je kako je greška organizirati ovakvu trodnevnu feštu u ovo doba kad su berbe
grožđa, budući najvećma volonterski (pučki, kmetski) živalj ima u to doba
„pametnija posla“, a ono malo gradskog plebsa koji ne imade svojih loza
nedostatan je za potpunu popunu ponude zabavnih popratnih trodnevnih
aktivnosti, tako da je bilo više talijanskih nego domaćih „zabavljača“ i više
talijanskih nego domaćih gostiju (kod njih valjda berba kasni)! Iz toga proizlaze dvije činjenice – termin
ove „fešte“ tj. projekta je možda bolje pomaknuti u samu sezonu (ili
predsezonu) nego ga vući na kraj sezone kad su i vrijeme a i ljudi ćudljivi. I
drugo: tri dana je ipak možda malo previše, pogotovo ako već nemate dobru
popunu pratećih štanderskih i uličnih aktivnosti, a da ne velim da bi se i sam viteški turnir trebao odvijati
(u poznatim izvedbenim varijantama koje koristi i prstenac i alka) svaki dan
kao vrhunac eventa prema kome se dnevno gradiraju cjelodnevne zanimacije i promocije
po gradu.
Poletni amaterizam i volonterstvo se iz kojekakvih
razloga vremenom ispušu, poluamaterizam polako guši potencijal događanja te se
da vidjeti kao je vrijeme za ozbiljniji pristup i ozbiljnije pozicioniranje
đostriranja. Poznato je da iza svakog dobrog amatera stoji grupa odgovornih
profesionalaca, a njih valja i platiti. Sve se nekako nevjerodostojno događa
„na pola“: pola je ljudi kostimirano, pola u civilnim oblekama, pola ljudi to
shvaća kao ozbiljan projekt, a za njih pola je to zajebancija… pola ljudi se
muva po trkalištu bez reda i pravila, „novinari“ slikavaju i ometaju protokol
gdje god se sjete i pravo je čudo da dolje na placu uz onu gužvanciju s ljudima
i konjima netko nije stradao. Zakulisni dio programa svakako ne smije biti
vidljiv gledateljstvu. Naravno ako već imamo specijalizirane projekt managere,
onda bi trebalo ozbiljnije pristupiti i pratećem programu i pomoći voditeljima
na bini i smušenim organizatorima koje ni po čemu niste mogli razlikovati od
publike. Bodovanje i navijanje naravno isto je riješeno prilično groteskno amaterski
(nesukladno čak i pisanim pravilima) te se uvijek tijekom natjecanja čini da je
svima stalo da sve što prije sretno završi nego da se ljudi zabave i
poistovjete s animiranim aktivnostima na i uz trkalište. Tek nekolicina ljudi
iz programske popune zna kako animirati publiku i sami događaj i zna se
ponašati sukladno projektnom zadatku, ostalo su tek statisti - a složit ćete se sa mnom kako Giostra,
posebno turnir, traže pravilnu i svrhovitu valorizaciju inače će se razvodniti
u seoskoj zabavi s konjima i pijankom za kraj sezone. (Možda je to sve skopčano
i s onom „kol'ko para tol'ko i muzike“?) Budžetiranje Giostre s nekih pola milijuna kuna (bez sponzora) možda je dovoljno, a
možda i nije… sve ovisi o tome što se želi postići i kako solde rasporedite, te nikako nije dovoljno na
kraju balade obrisati znoj s čela, reći kako smo se naradili i kako je srećom
sve dobro prošlo… i – klitu!
Kao da se osjeti vrijeme (bar ovdje dolje međ' neukim
pukom) u kome se jedna ekipa ispuhala a druga (ako je uopće je) se još nije dovoljno
napuhala! Sad je pravi čas za dodatne gradske boce s kisikom! Ako se hoće
iskoraknuti, a ako ne… a onda niš… ili da nađemo opet neku ekipu iz Zagreba koja to radi bolje :)
No o svemu tome ima valjda tko misliti i ima tko je za to plaćen (da misli), pa o tome uopće neću polemizirati...
 |
| S jedne od ranijih Giostri - Saracen je krajnje desno |
Jer* (konačno) ono zbog čega sam najviše i pisao ovaj
osvrt, a to je statusna činjenica postojanja Saracena – kao mete. I Saracena – kao
stoljetnog porečkog uznika. Uznika i simboličnu figuru zbog koje već stoljećima
vodimo uglavnom tuđe ratove.
Paradigma mojih savjeta ovdje i ovako korespondira s
brigom o izmjeni plima i oseka na sjeverozapadnom Pacifiku, te slobodno možete
reći kako ste o ovome već razmišljali (a ako niste svakako ste trebali) i kako
je rješenje pred vratima!
Dakle Saracen je onaj 'pedro' koga kopljanici gađaju
na glavnom viteškom turniru. I mogu vam reći da se ovaj put dosta dobro držao
ter ga kopljanici dugo ne pogodiše.
Saraceni su inače bili pripadnici orijentalnih naroda
čije su ime mediteranski Europljani koristili kao jedinstvenu strahotnu oznaku
za surovi arapski ratnički narod muslimanske vjeroispovijesti koji je
stoljećima sijao strah po obalama Mediterana nadirući i osvajajući uglavnom sa
zapada Sredozemlja preko Španjolske, za razliku od Turaka koji su nadirali u
Europu preko dinarskih i panonskih smjerova. Poslije pirinejskog osvajali su
Saraceni i terene po južnoj Galiji (uglavnom današnja Francuska), pa potom i po
Apeninskom poluotoku po južnoj Italiji, Siciliji, Sardiniji, Korzici a i
bogatom mletačkom sjeveru utjerivali su bogme veliki strah u kosti. Da su znali gusarski dolaziti i do same Venecije, na sjever Jadrana ima niz dokaza i dokumenata, a
neki se još i danas ogledaju i u našoj toponimici npr. Suska i Srakana. Taj
hanibalovski starorimski strah dakako bio je puno prisutniji u romanskom nego
li u slavenskom življu, pa su oni prvi koji su uzgred imali i više toga za izgubiti, želeći pravodobno doktrinirati i
regrutirati potencijalnu vojsku za potencijalne sukobe, po poznatoj matrici
„kruha i igara“ (ah, kolizije!) organizirali viteške turnire širom jadranskog
priobalja i zaobalja.
Eto, izraz tog vjekovnog straha od nekrsta probudio se danas
u amalgamu suvremenih krvožednih križara (ah, opet kolizije?) i predstavilo se
u podbulu i uplašenu licu ovog našeg jadnog Saracena nacrtanog na meti prvotno
vjerojatno uzetoj s dna kace i postavljenoj pred viteške kopljanike.
Ja znam kako krv i nasilje teku potocima kroz današnje
medije, i pred odraslima i pred djecom, što ona stvarna što fikcijska, i ne
žmirim i ne činim se pretjerano nevješt ocjenjujući to kao neminovnost koju
više ne možemo zaustaviti, ali nekako, bez obzira čak i na porijeklo krivnje
ovog našeg Saracena, nekako mi nelagodno bude kad se gađa ljudski lik, ili kad
voditelj objavi kako ga je vitez pogodio „među oči“, a neki otac što sjediše do
mene sa sinčićem od koji 8-9 godina, a sve želeći vrlog nasljednika „navijački
nabrijati“ za svoju kontradu dok se konjanik približava meti – šapuće mu na uho:
- „Vidi sad, sad će ga zabit' ravno u bulju, posred face!“
Dakako da je ljudska lovačka i ratnička priroda ishodila
do sada svakojakih meta, naravno da adrenalin uz juriš kopljanika i topot
prekrasnih životinja nezaustavljivo raste među plemstvom i pukom, naravno da se
uzbibaju krinoline gospi pored trkališta, nekako im se ovlaže… oči - i naravno
da strepimo vajk za kopljanika a ne za metu dok čujemo (nažalost snimljeni) najavni
zvuk trublje koja vuče onako malo na američku konjicu u borbi s Indijancima,
ali moramo li, a da bi se to sve ostvarilo, baš gađati ljudsko lice! Čak su i
golubovi postali glineni.
Iako su već mnoga pravila iz starog zapisa o
pravilima ove 'viteške trandike' održane prvi put u Poreču 14. veljače 1745. godine, promijenjena i
prilagođena vremenu i prostoru, ne vidim zašto i sami ne bismo bolje promislili
o tom “detalju“ i prilagodili ga 21. stoljeću bar onoliko koliko i kako su to još davno i promišljeno učinili organizatori i simbolički i praktično na „meti“ koju gađaju
Sinjani u čast pobjede protiv Turaka ili Barbanci u svojoj viteškoj Trci na
prstenac. Pa makar „smislili“ samo običnu metu s koncentričnim krugovima –
bolje je nego gađati u nečiju facu, bulju, glavu, glavudžu pa makar koliko tek „nacrtana“
ona bila! Ili?
______
* teško se s ovom riječcom počinje rečenica, al eto pobježe mi.
