Jahači zimske preslice ili splav Meduze za Fine Guze*

Kao i obično u ovo doba adventiranja neizostavni prirepak objavama vrlih pobjeda i rekorda glede kupovine i trošenja novaca je i, najprije tiho a onda sve češće i žešće, objavljivane priča o kraju svijeta, apokalipsi iliti bjelosvjetski rečeno doomsdayu… takvih (kakvih) smo u bližoj ili daljoj prošlosti preživjeli više od nekoliko.

Naravno da uz ovo doba trošilačkog džinglblesanja i lilihipanja, apokaliptična predviđanja idu zajedno k'o prst i nokat, Stanlio i Olio, Lolek i Bolek ili Mirko i Slavko – jer, brate, ako je kraj blizu onda treba potrošiti svu lovu koju imaš, pa makar i na gluposti!

A ako je kraj blizu onda ni resurse ne treba čuvati – Kome? Zašto?

A ako je kraj blizu onda ni zemlju ne treba čuvati – Kome? Zašto?

Kraj svijeta, pogrom ili apokalipsa u zapisu su svih religija, kolektivnog pamćenja, a pomalo i nauke. Vele da se u povijesti ovog planeta pogrom dogodio već nekoliko puta i da se čak i zemlja sama nekoliko puta restartala i riješila parazitskih nametnika ko pas buva…

Nije čudo što se ovo vrijeme apokaliptično poklapa i s rođenjem Spasitelja a bogme i rođenjem prvih(?) genetski manipuliranih beba. Genetska manipulacija, kloniranja i sljubljivanje nesljubljivog obično se nalaze na vrhuncima, u klimaksima mnogih 'civilizacija' kao vjerodostojni donositelji spasenija čovječanstvu. U kolektivnom pamćenju kroz predaju, mitove, bajke, umjetnost ostale su zabilježene mnoge „nespojive“ osobenosti često dizane na razinu božanstava ili apokaliptičnih poslanika, proroka ili glasnika. Onako ovlaš prisjetite se raznih kloniranih krilatih, rogatih, ušatih, nosatih, mnogookih, višeručnih, višenožnih, višeglavih božanstava Azteka, Maja, Inka, indijanskih i naročito živopisnih indijskih varijabli, azijskih zmajeva, afričkih ili aboridžinskih bogova i sanjanih predaka, grčke i rimske povijesti pa sve do novovjekih religioznih kršćanskih prispodoba koje lebde, levitiraju, mole, meditiraju, nezaustavljivo lete, jašu ili plove i uništavaju ognjem, vodom, mačem i kojekakvim pošastima nailazeći rat, bolesti ili gladi.    

Osim pronađenim artefaktima prepoznatih dinosaura za vjerovati je kako je i nekoliko drugih više ili manje dominantnih vrsta odlepršalo u zemaljsku povijest… te ne znam zašto i ljudska ne bi jednom nestala ako je već i nastala…

No nekako mi nije jasno zašto se u to dumsdejanje uključio i naš poznati učitelj, znanstvenik, promotor i zvjezdoznanac Korado Korlević! Nizom predavanja, novinarskih intervjua i TV gostovanja promovira najprije odnos svijeta i vladajućeg establišmenta prema nauci (naravno uglavnom maćehinski), a onda i najavu svega onog neviđenog što nas može zgoditi iz svemira ili i iz osobnog nemira (nervozni prst na crvenom dugmetu) i naravno skori doomsday!

Zašto Korado nije prepoznao marketinški trik i preporučeni obrazac u koji je upao ko zadnja puzzla u već posloženi raster. Možda zato što i njegova osobna marketinška preokupacija vodi ka potrebi postojanja apokalipse. On je prorokuje nailazak brzonailazeće upravljanje i upravljive apokalipse (vjerojatno prouzročene kakvom globalnom infekcijom populacije, poduprte klimatskim promjenama) gdje će preživjelih biti oko nekih desetak posto. Dakle tih će nešto oko milijardu „sretnika“ preživjeti zahvaljujući 'porukama u boci' - znanjem pohranjenom i digitaliziranom, genetski i sjemenski kodovi vrsta dešifrirani i dijelom sačuvani u otpornim bunkerima na područjima za koja se drži da će ostati koliko toliko pošteđena apokalipse (uglavnom, to su ona gdje je najmanje ljudi i gdje je mogućnost da ljudi do njih dopru najmanja). Sva je prilika, nameće nam se, da se sada radi na tome da se svekoliki ljudski kapitalni napor upregne i proba odrediti o tome tko će „upasti“ u - i među te odabrane koje će novovjeki Noa utrpati u svoju korablju, čamac za spašavanje prije bih rekao splav Meduze (za Fine Guze). 

Zanimljivo da je i na tom splavu preživjelo nekih 10 % stradalnika.

Čuh jednom Korada (NU2) kako reče da je njegova preokupacija (glavni biznis i poslanje) u stvari prepperska, da on kroz ljetne kampove za mlade naučnike želi stvoriti one i onakve likove koji će upasti na taj čamac za spašavanje. Pomislite koji je to dobar marketinški štos: apokalipsa dolazi, neki će ju preživjeti! Želite li biti među njima! Želite li da vaša djeca budu među njima? Ako želite, nazovite nas – prvih 10 poziva dobiva sjedala u prvom redu!

Naravno da se apokalipsa događa svaki dan u tisućama, svaki je ljudski život jedan cjelokupan kozmos čijim nestajanjem se ništa ne događa u energetskom smislu opstanka svemira ali ne možemo tvrditi kako (crne?) rupe koju osoba ostavlja iza sebe u svojoj okolici nisu energetski nabijene mišlju, sjećanjem, idejom koja može biti začetak jedne cijele nove energije! Kozmički smo bitni k'o šupljem loncu poklopac.

Umrijeti ('nestati') odjednom ili po-jednom stvar je perspektive roda i zajednice kakva je npr. i mravlja i koja ima uređeno društvo u kome svatko obavlja određenu funkciju: isto je i u nas ljudi: dok uvidite da baš niste mogli puno mijenjati u svom habitusu, prošla baka s kolačima! Dok uvidite da su resursi raspoređeni tako nakaradno i da ste vrlo vjerojatno tek obični mrav-radnik, dok uvidite da proizvodimo (trošeći dragocjene resurse) toliko glupih i nepotrebnih predmeta (samo se osvrnite oko sebe i lako ćete vidjeti da vam 90 % onoga oko vas šarena laža, ono što vam uopće ne treba) srljamo u ono što odgovara prodavateljima magle tj. Krupnom Kapitalu koji vam nameće život kao potrošačko zlo istovremeno upravljajući zemaljskim (a počesto) i svemirskim resursima. Mravlja populacija je zemlji puuuuno svrsishodnija od ljudske budući ne stvara i ne troši zalihe mimo onih potrebnih za preživljavanje.

Jasno vam je da je neizbježno neizbježno.

Kako ljudi često vole držati SVOJIM (svojinom) i ono što im nikako ne može pripadati: životi drugih, svekolika zemaljska flora i fauna, kao i svekoliki energetski resursi kojima smo u najmanju ruku svi jednako ne-vlasnici – izrodio se tako kroz ciklične periode onih koji drže da su vlasnici svemira – elem rekli bismo bliže današnjem diskursu - krupni kapital! I još za vraga – ti isti, što više imaju to više trebaju?

Krupni kapital (direktori svemira dakle) naime uvijek poput hobotnice višeruko-višekrako i stvara i rješava vaše probleme: izmišlja boleštine, zagađenja, stres a onda vam s druge strane nudi lijekove za sve to. Popravljači štete postaju novo zanimanje.

Naravno tu negdje dođosmo i do znanosti, koja pače danas, puno više nego ranije, nije ništa drugo do smokvin list krupnom kapitalu. Kao ono eto, vidite, znamo, znamo sjebali smo, prodavali smo vam, prodajemo i prodavat ćemo vam kancerogene otrove, masti, alkohole, šećere, duhane, plastiku i gumilastiku, etilene, propilene, benzeme, benzene (ovo dakako handrčim onako bez veze)… pobjeglo nam nešto malo toga i u vodu i u zemlju i u zrak… ali, eto, osnovali smo institute, ustanove, zaklade gdje ćemo pokušati ispraviti to što vas jadne snađe! A onda? Sagradit ćemo opet neke nove tvornice u kojima ćemo tvoriti lijekove za vaše boleštine. Velike – koliko je i problem veliki. I vi možete raditi u njima. I vaša djeca će biti sretna! Imat će možda i besplatne udžbenike u kojima će biti samo odabrani sadržaji.

Da ne zevzečim po trivijali pa da se vratim onoj priči od ranije, sjetite se onog čamca za spašavanje koga vam nudi znanstvena (molitvena) zajednica ako joj se pridružite, više bih ju volio definirati kao kapsulu (čak i mnogo manjih kapsula posebno razredno prilagođenih za posebne vrijednosne slojeve ljudi) koje će recimo za vrijeme trajanja zemaljskog pogroma (koga ćemo sami iskomunicirati i voditi) i međusobnog zombijskog samouništenja terorizmom, ratom, glađu i radijacijskom genetikom biti poslane u atmosferu dok ne prođe najgore. Resursi koji bi bili dostani za ostanak u atmosferi su ograničeni prostorom i energijom potrebnom za održavanje naravno hiberniranog genetski čisto izmanipuliranog nezagađenog života odabranog „elite“ u orbiti pa je upravo stoga sve vrijedno ponovnog pokretanja novog zamašnjaka nove civilizacije ostavljeno u tajnim odajama i u zaštićenim bunkerima za koje znaju tek rijetki (o Svalbardu ponešto znamo, a zamislite koliko je onih za koje nemamo pojma) koje će odabranici otvoriti po povratku na zemlju nakon te priznat ćete amaterski filmično i bajkovito predvidljive apokalipse**.

Da ne idem dalje u razradu, ima tu još mnogo zanimljivih bočnih ideja i zamisli, pitam se samo vraćajući se na onu Koradovu izjavu kako odgaja one koji će zaslužiti mjesto u čamcu za spašavanje – zašto bi u toj spasonosnoj i životonosnoj korablji, kapsuli, čamcu za spašavanje - uopće bili naučnici – oni su nas, naime i doveli dovde!

______________

*Posvećeno filmu: Biće skoro propast sveta (nek' propadne nije šteta!)

** Ufam se da će možda među elitom tek biti i pokoji Mujo (jebeš svemir koji Bosnu nema) zadužen da hrani svinje i ništa ne dira… i to je to!

PARENZANI vs. SARACENI

Bio sam neki dan na Giostri, tj. uglavnom na viteškom turniru. Došli nam prijatelji s kontinenta pa poželjeli ići pogledati taj turnir budući da i u njihovoj općini grupa ljudi uz TZ želi organizirati nekakvo slično retro mondurenje i nadmetanje – gdje bi isto (ili slično) takvo gađanje dna kace bilo vrhunac pripetavanja i cjelodnevne zabave. Još su u fazi stvaranja koncepta, pa ih je baš zanimalo kako to izgleda ovdje u nas u centru turizma.

Ja vam baš nisam nešto od bučnih fešti i gužvi, a pogotovo takvih s maškaranjem i maškaradama (bio sam bolestan kad se to učilo u školi), ali đostrarenje stjecajem okolnosti pratim od samih početaka, a i gost je gost - pa pođosmo. Čak sam se popeo i na tribine i odgledao cijeli turnir. Gužva je bila malo pretjerana, što organizatoru daje zadaću da se idući put malo bolje pobrine o tribinama i čak i više - o ljudima. Završili smo na crvenom maraforskom dijelu tribine čija je kontrada odnijela i pobjedu na natjecanju. Prvo pa pobjedničko!

Ovako izdvojeno govoreći samo o turniru, a nikako ne o cijelom konceptu Giostre, šteta je što se njemu kao centralnom dijelu trodnevnih događanja ne dade više zamaha i što se oko i za njega ne utroši više vremena… a time valjda i para jer te dvije stvari su uvijek nekako u svezi. Samo neuk ne može prepoznati izuzetni potencijal ovog događanja (sviđalo se to meni ili ne) i mogućnosti koje se otvaraju ovakvim tretmanom zaboravljene povijesne zgode. U doba turističke ponude koja vapi za retrogradnim eventima svih tipova – od ribarskih fešti, španciranja, pijenja i jedenja (reklo bi se enogastronomsklih doživljaja), pjesme i plesa do viteških turnira, šteta je ne iskoristiti nešto što traje evo već dvanaestak godina.

Međutim dvije stvari malo budu oči – prvo, bjelodano je kako je greška organizirati ovakvu trodnevnu feštu u ovo doba kad su berbe grožđa, budući najvećma volonterski (pučki, kmetski) živalj ima u to doba „pametnija posla“, a ono malo gradskog plebsa koji ne imade svojih loza nedostatan je za potpunu popunu ponude zabavnih popratnih trodnevnih aktivnosti, tako da je bilo više talijanskih nego domaćih „zabavljača“ i više talijanskih nego domaćih gostiju (kod njih valjda berba kasni)! Iz toga proizlaze dvije činjenice – termin ove „fešte“ tj. projekta je možda bolje pomaknuti u samu sezonu (ili predsezonu) nego ga vući na kraj sezone kad su i vrijeme a i ljudi ćudljivi. I drugo: tri dana je ipak možda malo previše, pogotovo ako već nemate dobru popunu pratećih štanderskih i uličnih aktivnosti, a da ne velim da bi se i sam viteški turnir trebao odvijati (u poznatim izvedbenim varijantama koje koristi i prstenac i alka) svaki dan kao vrhunac eventa prema kome se dnevno gradiraju cjelodnevne zanimacije i promocije po gradu.

Poletni amaterizam i volonterstvo se iz kojekakvih razloga vremenom ispušu, poluamaterizam polako guši potencijal događanja te se da vidjeti kao je vrijeme za ozbiljniji pristup i ozbiljnije pozicioniranje đostriranja. Poznato je da iza svakog dobrog amatera stoji grupa odgovornih profesionalaca, a njih valja i platiti. Sve se nekako nevjerodostojno događa „na pola“: pola je ljudi kostimirano, pola u civilnim oblekama, pola ljudi to shvaća kao ozbiljan projekt, a za njih pola je to zajebancija… pola ljudi se muva po trkalištu bez reda i pravila, „novinari“ slikavaju i ometaju protokol gdje god se sjete i pravo je čudo da dolje na placu uz onu gužvanciju s ljudima i konjima netko nije stradao. Zakulisni dio programa svakako ne smije biti vidljiv gledateljstvu. Naravno ako već imamo specijalizirane projekt managere, onda bi trebalo ozbiljnije pristupiti i pratećem programu i pomoći voditeljima na bini i smušenim organizatorima koje ni po čemu niste mogli razlikovati od publike. Bodovanje i navijanje naravno isto je riješeno prilično groteskno amaterski (nesukladno čak i pisanim pravilima) te se uvijek tijekom natjecanja čini da je svima stalo da sve što prije sretno završi nego da se ljudi zabave i poistovjete s animiranim aktivnostima na i uz trkalište. Tek nekolicina ljudi iz programske popune zna kako animirati publiku i sami događaj i zna se ponašati sukladno projektnom zadatku, ostalo su tek statisti -  a složit ćete se sa mnom kako Giostra, posebno turnir, traže pravilnu i svrhovitu valorizaciju inače će se razvodniti u seoskoj zabavi s konjima i pijankom za kraj sezone. (Možda je to sve skopčano i s onom „kol'ko para tol'ko i muzike“?) Budžetiranje Giostre s nekih pola milijuna kuna (bez sponzora) možda je dovoljno, a možda i nije… sve ovisi o tome što se želi postići i kako solde rasporedite, te nikako nije dovoljno na kraju balade obrisati znoj s čela, reći kako smo se naradili i kako je srećom sve dobro prošlo… i – klitu!

Kao da se osjeti vrijeme (bar ovdje dolje međ' neukim pukom) u kome se jedna ekipa ispuhala a druga (ako je uopće je) se još nije dovoljno napuhala! Sad je pravi čas za dodatne gradske boce s kisikom! Ako se hoće iskoraknuti, a ako ne… a onda niš… ili da nađemo opet neku ekipu iz Zagreba koja to radi bolje :) 

No o svemu tome ima valjda tko misliti i ima tko je za to plaćen (da misli), pa o tome uopće neću polemizirati...

S jedne od ranijih Giostri - Saracen je krajnje desno

Jer* (konačno) ono zbog čega sam najviše i pisao ovaj osvrt, a to je statusna činjenica postojanja Saracena – kao mete. I Saracena – kao stoljetnog porečkog uznika. Uznika i simboličnu figuru zbog koje već stoljećima vodimo uglavnom tuđe ratove.

Paradigma mojih savjeta ovdje i ovako korespondira s brigom o izmjeni plima i oseka na sjeverozapadnom Pacifiku, te slobodno možete reći kako ste o ovome već razmišljali (a ako niste svakako ste trebali) i kako je rješenje pred vratima!

Dakle Saracen je onaj 'pedro' koga kopljanici gađaju na glavnom viteškom turniru. I mogu vam reći da se ovaj put dosta dobro držao ter ga kopljanici dugo ne pogodiše.

Saraceni su inače bili pripadnici orijentalnih naroda čije su ime mediteranski Europljani koristili kao jedinstvenu strahotnu oznaku za surovi arapski ratnički narod muslimanske vjeroispovijesti koji je stoljećima sijao strah po obalama Mediterana nadirući i osvajajući uglavnom sa zapada Sredozemlja preko Španjolske, za razliku od Turaka koji su nadirali u Europu preko dinarskih i panonskih smjerova. Poslije pirinejskog osvajali su Saraceni i terene po južnoj Galiji (uglavnom današnja Francuska), pa potom i po Apeninskom poluotoku po južnoj Italiji, Siciliji, Sardiniji, Korzici a i bogatom mletačkom sjeveru utjerivali su bogme veliki strah u kosti. Da su znali gusarski dolaziti i do same Venecije, na sjever Jadrana ima niz dokaza i dokumenata, a neki se još i danas ogledaju i u našoj toponimici npr. Suska i Srakana. Taj hanibalovski starorimski strah dakako bio je puno prisutniji u romanskom nego li u slavenskom življu, pa su oni prvi koji su uzgred imali i više toga za izgubiti, želeći pravodobno doktrinirati i regrutirati potencijalnu vojsku za potencijalne sukobe, po poznatoj matrici „kruha i igara“ (ah, kolizije!) organizirali viteške turnire širom jadranskog priobalja i zaobalja.

Eto, izraz tog vjekovnog straha od nekrsta probudio se danas u amalgamu suvremenih krvožednih križara (ah, opet kolizije?) i predstavilo se u podbulu i uplašenu licu ovog našeg jadnog Saracena nacrtanog na meti prvotno vjerojatno uzetoj s dna kace i postavljenoj pred viteške kopljanike.

Ja znam kako krv i nasilje teku potocima kroz današnje medije, i pred odraslima i pred djecom, što ona stvarna što fikcijska, i ne žmirim i ne činim se pretjerano nevješt ocjenjujući to kao neminovnost koju više ne možemo zaustaviti, ali nekako, bez obzira čak i na porijeklo krivnje ovog našeg Saracena, nekako mi nelagodno bude kad se gađa ljudski lik, ili kad voditelj objavi kako ga je vitez pogodio „među oči“, a neki otac što sjediše do mene sa sinčićem od koji 8-9 godina, a sve želeći vrlog nasljednika „navijački nabrijati“ za svoju kontradu dok se konjanik približava meti – šapuće mu na uho: - „Vidi sad, sad će ga zabit' ravno u bulju, posred face!“

Dakako da je ljudska lovačka i ratnička priroda ishodila do sada svakojakih meta, naravno da adrenalin uz juriš kopljanika i topot prekrasnih životinja nezaustavljivo raste među plemstvom i pukom, naravno da se uzbibaju krinoline gospi pored trkališta, nekako im se ovlaže… oči - i naravno da strepimo vajk za kopljanika a ne za metu dok čujemo (nažalost snimljeni) najavni zvuk trublje koja vuče onako malo na američku konjicu u borbi s Indijancima, ali moramo li, a da bi se to sve ostvarilo, baš gađati ljudsko lice! Čak su i golubovi postali glineni.

Iako su već mnoga pravila iz starog zapisa o pravilima ove 'viteške trandike' održane prvi put u Poreču 14. veljače 1745. godine, promijenjena i prilagođena vremenu i prostoru, ne vidim zašto i sami ne bismo bolje promislili o tom “detalju“ i prilagodili ga 21. stoljeću bar onoliko koliko i kako su to još davno i promišljeno učinili organizatori i simbolički i praktično na „meti“ koju gađaju Sinjani u čast pobjede protiv Turaka ili Barbanci u svojoj viteškoj Trci na prstenac. Pa makar „smislili“ samo običnu metu s koncentričnim krugovima – bolje je nego gađati u nečiju facu, bulju, glavu, glavudžu pa makar koliko tek „nacrtana“ ona bila! Ili?

______

* teško se s ovom riječcom počinje rečenica, al eto pobježe mi.