Karamarko ga vjerojatno ne bi mogao spasiti odlučnošću kakvom je spasio Crnoju!
U povijesti su Vlade obično imenovanjem osobe na mjestu ministra kulture davale jasnu poruku javnosti o tome što je u podnaslovu njihova rada, što se može očekivati u općoj politici države prema ugroženim segmentima društva i što se može očekivati u odnosu na nadgradnju koja prelazi običnu potrebu ljudi da imaju dovoljno za kruh i mlijeko (bread and butter), već da njihovom životu mogu dati smisla očekujući i nešto kolača!
Što je uopće kultura – skupina za egzistenciju epohe, države, naciona, regije ili grada irelevenatnih i nebitnih aktivnosti po kojima će ta ista epoha, država, nacion, regija ili grad jedino i ostati upamćena. Nešto što vas neće ni najesti ni napiti, ali ako budete bez toga kao da ni niste živjeli!
Obično se pod taj termin ubraja široki spektar ljudskog djelovanja koje obuhvaća umjetnost, odgoj, obrazovanje, informiranje pa čak i neke elemente bontona. Te bi dijelove trebalo smatrati nedjeljivim i onda bi možda i djelovanje kulture moglo poći pod još širi pojam kulturne politike epohe, države, naciona, regije ili grada. Koliko god u odgoj i obrazovanje ulažemo književnosti, likovnosti, glazbe, filma, kazališta, arheologije, muzeologije, folkloristike i futuristike toliko možemo lakše očekivati boljitak! To je jednostavno tako i tome ne trebaju nikakve statistike, SWOT analize i TOWS matrice, dodatni izračuni ili power point prezentacije! Tome se mora vjerovati poput vjerovanja u šesto čulo! Računati utjecanje i istjecanje kulture u društvo je postupak kojim nećete pronaći ni jedan kolačić svoga bivstvovanja!
Stoga bih čak u ovakvim postupcima društva koje misli o sebi i koje pametno i smisleno podržava suživot odgoja, obrazovanja i kulture, pristao i na prisilu! Onako kao kad znate da morate pa i silom natjerati dijete da popije gorak lijek, znajući roditeljskim i ljudskim znanjem i instinktom da će mu to činiti dobro! Iskustvo i znanje koje se stječe npr. čitanjem klasika lektire nenadoknadivo je u općoj kulturi osobe koja će se jednog dana pitati – zašto sam uopće tu? (Ili nikad neće – već o tome debelo dvojim ima li uopće smisla i kad sad to pišem!)
Nažalost naše (i ne samo naše) školstvo po sistemu biranja manjeg između dva zla podliježe stravičnim kompromisima u kojima u velikoj većini stručnih škola nehumanističkog usmjerenja dolazi do takvih programskih materijalnih pogrešaka koja trajno oštećuju mladu osobu da recimo jedna profesorica u jednoj našoj strukovnoj školi raspodijeli Zločin i kaznu između učenika tako da svaki od njih pročita 20 stranica knjige i onda redom prepričavaju jedni drugima sadržaj svog čitanja!
Što nam dakle ostaje do zapjevati "ča je život vengo mižerija"!
Tako da ta ranije spomenuta šarena neregulirana treminologija uz ovakav terenski rad, može ostaviti dojam da je kultura odista i - sve i - ništa!
Naime terminološki možete uzeti da recimo umjetnost ne mora biti kulturna da bi bila umjetnost, odgoj ne mora biti kulturan da bi bio odgoj, a ista je stvar i s obrazovanjem: obrazovati se možete i o nekulturnim stvarima i pojavama.
Ono o čemu ovdje govorim priča o odnošenju umjetnosti na kulturu i o činjenici da je recimo i naša istarska kultura u domenu umjetnosti ostala bez značajnih županijskih sredstava mada su ekipiranost i validnost projekata nadišli realizaciju. U svjetlu državnog odnosa prema kulturi koja će doživjeti menadžiranje najgoreg tipa (da baš ne velim menažiranje), rezanje po svim osnovama, arhetip je u kome se umjetnost i kultura banjaju i vrpolje već godinama.
Manipulacija javnosti je vrlo jednostavno izvediva, tako da u skladu s krizom, izborima, populizmom, borbom za preživljavanje, suvremenim brzim životom i nepratljivim mijenama 'važnih' informacija – već danas više nitko ne govori o tome kako se ove godine u istarskoj kulturi izdvojilo recimo 90.000 kn za izdavaštvo od čega više od polovice odlazi na književne manifestacije, a ostatak (svega 38.000 kn) se dijeli među 4 naslova! Prošle se godine za izdavaštvo izdvajalo 220.000 kuna, od kojih je za potporu nakladi knjiga otišlo 150.000 kuna.
Kad to gledamo pod lupom sve boljih i najboljih prihodovnih turističkih rezultata, rasta potrošnje i općem istarskom standardu koji ga izdvaja iz hrvatskih okvira... ne znam što se tu desilo naopako! "Dal’ je sve bilo samo fol, Dal’ je sve samo jeftin trik..." kako veli Đole!
Sve to liči na jednostavnu formalnu logičku premisu: Ako je A veće od B, onda je B manje od A! Ali prijatelji dragi, u kulturi računica funkcionira drugačije – ovdje je 2 + 2 = 5! Ona peta jedinica iz sume, nenalaziva je i neobjašnjiva: to su vam oni likovi (zbunjeni tihi dječaci, samozatajni ispirsani djevočurci čija mila lica možda uokviruju vama čudne frizure) koji će ostati osupnuti nad ljepotom nekog vama nevidljivog kadra filma, oni koje će neki stih prebaciti u dimenziju objave sopstvenog bitka, onih koji će u žestokom gitarskom rifu ili nježnom tonu viole čuti svoj poziv, onih koji će u izmiješanim farbama na platnu vidjeti otkrovenje tajne, one koji će s običnih dasaka čuti tajanstvene objave svojih dvojbi – Te filmove, Te knjige, Te izložbe, Te predstave, Te koncerte – TREBAMO!
Postupci koji trenutno županijsku kulturu utemeljuju poput istarskog holdinga kulture, govore da će na lokalnim razinama doći do značajnih preinaka u razmjeni i ponudi (i potražnji) kulturnih dobara (uf, kako to birokratski grozno zvuči!)! Da ne velim doći će do velike pomutnje – vrtjeti će se lovci u krug poput one dječje brojalice: Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, nemoj biti slijep, ako budeš slijep, odgrist će ti rep ... i više nećeš biti lijep! (kurziv autorov)
Taj holding liči najviše na nešto što smo prije zvali SIZovima koji su bili strukovno ustrojeni i koji su s jednog mjesta upravljali sredstvima dobivenim iz ondašnjeg udruženog rada. Sad nas ti holdinzi uče da svoje projekte možete realizirati tek ako aplicirate na europska / državna / regionalna ili transregionalna / županijska ili - i gradska sredstva!
Što znaači da kao kulturnjak (slikar, pisac, glazbenik, glumac, pa i nakladnik...) morate biti uvezani i skopčani s izvorom koji novac dijeli i cito. Biti dio kulturne elite. Zaštićene bratije. Cehovskog udruženja. Šutke i mirno čekati da dođete na red! Ali kako da umjetnički poriv, nadahnuće ili inspiracija čekaju red? Naravno istinskim umjetnicima i kulturnjacima to predstavlja veliki problem jer ih se "pametno i smisleno" uokviruje u nekakve manje ili više 'prirodne' udruge ili zadruge ne bi li što više izbjegli gubljenje vremena na papirologiji, katalogiziranju i institucionaliziranju svog rada!
I tu dolazimo do priče o kulturnom menadžmentu kao novoj profesionalnoj kasti koja širi novu mantru među ujarmljenim stvarateljima! Ali: kao što ni upravljanje državom ne znači upravljanje holdingom, tako isto niti kulturu ne možemo tretirati poput holdinga. Postaviti pred kulturu uvjet da mora donositi lovu, da mora biti mjerljiva, a da bi bila kulturna, ne smije biti (pred)uvjet njenog dotiranja!
Kad sam nedavno u svom programu koji sam napisao natječući se za mjesto ravnatelja POUP-a, ponudio i predložio da POUP počne funkcionirati poput kulturnog meandra u čijim bi se profiliranim ponavljajućim, s tri strane fluktuirajućim uokvirenim tijelima (korisnici, izvršitelji i izvori financiranja), organizirao gradski multimedijalni centar koji bi teškim, sporim i zavojitim tokovima ubrzavao, upravljao, dijelio i realizirao informacije i projekte - za čega ima obrazovan i kvalitetan kadar (ljude, ljude... ne zaboravite na ljude!) koji se već nebrojeno dokazao i na institucionaliziranim kao i na privatnim projektima. Dobre preduvjete ima i s tehničke strane (najveći digitalni ekran u gradu), aktivan portal, mrežu aktivnih i sposobnih suradnika i volontera, zabavnu glazbenu popunu, kazalište – još bi trebalo poraditi na razvijanju tiskanih medija, te lokalne (kulturne) radijske i TV postaje.
Da ne velim da bi POUP mogao biti ne samo stručna krovna udruga već bi mogao računovodstveno i režijski outsorsati usluge i drugim ustanovama i institucijama budući da je materijalno i stručno najopremljeniji za to. (A u našem slučaju ih sve i poznaje, budući su sve ustanove kulture u gradu nekad bile dio POUPa)
"Čudno" je da moj program nije prepoznat kao razvojni jer se jedino tako mogao produljiti vijek POUP-a kao institucije zanimljive i mladima i širokom puku, ustanova koja se bavi kulturom, informiranjem i obrazovanjem. Sve ono što će se dešavati s druge strane, nažalost vodi tome da POUP poput mnogih drugih u državi, postane tek i samo učilište, večernja škola. Bez ikakve primisli da taj dio njegove djelatnosti omalovažavam.
Nedavno sam se gadno iznenadio kad sam čestitareći se s prijateljima iz mog "starog" osječkog učilišta saznao da u njemu danas radi slovom i brojkom: četvoro (4) ljudi! Ustanova koja je bila relevantni nakladnik s preko dvadeset naslova godišnje, koja je izdavala dva časopisa, koja je imala galerijsku i kazališnu djelatnost, djelatnost obrazovanja odraslih, djelatnost stručnih tečajeva, tečajeva stranih jezika u kojoj je radilo skoro 30-tak ljudi... cvijet gradske kulture, dakle čak i nije imala razvijene usluge koje su se malo unatrag i zakonski amputirale od učilišta (muzeji, knjižnice, specijalizirane umjetničke škole) – danas ima uposleno četvero ljudi! S elitnim prostorom u centru grada, danas funkcioniraju samo s ravnateljem, tajnicom i dvoje voditelja tečajeva za koje se kao predavači koriste vanjski suradnici plaćeni po ugovoru.
Od vremena kad se i u kulturu počelo uvoditi krizni management koji dere, reže, šuti i trpi, koji čak i povlađuje onima koji smanjuju budžet, koji ne radi i ne talasa, koji ne traži kruha preko pogače, koji se mijenja i zamjenjuje s turističkom strukovnom organizacijom, koji preko zime odrađuje prekovremene sate, koji se vodi za turističkom popunom i tekućom sezonom; koja, brat bratu, s kulturnom ponudom može ali i ne mora imati veze; ali koja se ipak sva sretna i pozlaćena utapa u njoj - često olako puštajući da javnost kulturu i zabavu treba držati kao jedno te isto: da je isto koncert Jelene Rozge i Dalisijeva izložba, dječje klizalište i koncerti u Eufrazijani ili retro-party i Porečdox: treba nam i jedno i drugo, ali jedno i drugo nije iz istog šešira! Folklor se seli u urbano okruženje umjesto da živi u svojoj ruralnoj bazi, urbana tradicija se ruralizira do razina bakanalija!
Turistički hladni pogon kulturnih ustanova naravno žestoko zanemaruje domicilno stanovništvo koje tako van sezone ostaje na nekakvoj ili češće nikakvoj ponudi kulturnih evenata, a sve se to događa u okruženju grada s tisućljetnom tradicijom, s UNESCO-om zaštićenom Bazilikom, grada koji svoju opstojnost sigurno ne duguje samo trgovcima, krevetima, restoranima, građevinskim terenima, kanalizaciji i odvodnji, kružnim tokovima, trgovačkim centrima i restoranima nego i nečemu... nevidljivom, neubrojivom, nečemu što odgovara onom spomenutom petom dijelu sume!
Kao što oduvijek govorim kako u Bazilici najviše vrijedi ono nevidljivo, tako isto tvrdim da u kulturi najviše vrijedi ono neizbrojivo! Ono van tablica i excela! Ono van powerpointa! Ono van regula!
Mnogi stručni i znani kulturni djelatnici znaju da zabava i kultura nije jedno te isto – ali šute! (i plivaju!) No svakom se naumu i vremenu kadikad podvuče crta, a onda će valjda biti jasno da su veći muljatori oni koji znaju a šute, od onih koji ne znaju, a trkeljaju (uglavnom) gluposti!
Narod je totalno (i namjerno) sjeban... uskoro će polemizirati je li korisnije instalirati na granicu nove balističke falusoidne rakete, samo zato da bi bili veći kuronje od Srba, ili više valja dovući neku novu svjetsku izložbu, izgraditi novu školu, bazen... gledat ćemo s ushitom Kolindu kako dere nekom američkom jurišnom puškom po s(t)imulatoru i misliti kako konačno mi građevine imamo precjednico s jajima, provlačit ćemo se kroz kamenom obzidane istarske latifundije po nepoznatim putovima između žica i ograda kako bismo posjetili prijatelje, zaobilazit ćemo uz bezbrojne psovke ograđene privatne plaže, svršavat ćemo u snu (ako nam već zabrane da to činimo na javi), i to samo u misionarskom položaju, kad krene razvlačenje naše žice na granicama, kad se bude posvuda dizala trobojnica i s rukom na srcu pjevala himna na početku radnog ili školskog dana - bilo da je to izvedeno u sjevernokorejskom ili američkom stilu, golobradu ćemo djecu opet vratiti u kasarne, a izbrijane i gologlave mudonje za katedre...
Tako se malo pričalo
o istinskoj kulturi življenja! Tako malo! Tako malo!
Čini mi se danas
stoga potpuno izlišno i nekulturno govoriti o kulturi, jer kao i
nebrojeno puta do sada mnogi od vas taj balvan u svom oku i dalje vide tek kao trun:
nebrojeno puta do sada mnogi od vas taj balvan u svom oku i dalje vide tek kao trun:
Svaki put počinje
prvim korakom! Pa, jebemu, učinite ga već jednom!
... jer ča je
život vengo fantažija i to eine kurze fantažija!
