Istra i sedam divuljaka

Kako bih bio siguran da ćete uspjeti povezati sve ovo čemu vam imam namjeru pričati, moram provjeriti nekoliko stvari!

Prvo – nadam se i vjerujem da ste pročitali moju priču o Brtonigli i Istri, objavljenu na ovom blogu prije nekog vremena. Poslije te priče napisao sam joj još nekoliko nastavaka, ali oni kronološki dolaze tek poslije ovoga što ću vam danas uskoro početi pričati... ili se bar nadam da će to biti uskoro, budući da uvijek oduljim uvode, raspričam se brate, i uvod časkom ode u razradu i onda... eto vidite, opet!

I, dakle, drugo – moram vam pojasniti i tko je to divuljak, odnosno što su divuljci! Naime, kao što u ljudskom rodu postoje patuljci, tako isto i u rodu divova postoje divuljci. I kao što ni u čemu, osim u visini, nema razlike između ljudi i patuljaka – tako isto nema razlike između divova i divuljaka! Čak u nekim starim zapisima koji su proučavali ponašanje ljudi i divova, a onda i patuljaka i divuljaka, stoji da su ovi potonji počesto znali biti puno žustriji, brži, radišniji, uporniji i postojaniji u svojim naumima od onih prvih koje spomenuh.

Eto, toliko za uvod, pratite me pažljivo i ostalo će vam već naići kroz priču!

Dakle sjećate se kako je Istra u počecima vremena koje još nitko nije mjerio i u prostorima koje još nitko nije opisao, bila ponosna vragolasta vila - kći moćnog Dunava, oca po kome je dobila i ime, i neukrotive Ponornice kojoj još niko nije ušao u trag. Kako je mati Ponornica počesto nestajala bez traga i glasa, sav je odgoj mlađahne kćeri pao na očeva pleća.

Kad je pak Istri došlo vrijeme od udaje imao je otac najviše muke. Prije nego li joj je uspio pronaći poželjnog mladoženje, slao ju je on širom svijeta, po raznim svjetskim i bjelosvjetskim carstvima i kraljevstvima za koje više nitko niti ne zna da su ikad postojala, ne bi li se ona tamo zagledala u kakvog naočitog ljepotana, bogatog princa i hrabrog ratnika!

Jer, budimo iskreni i priznajmo, maštao je stari, moćni, zlatousti, zlatonosni i zlatoruni Dunav da mu kći nađe nekog nasljednika i baštinika bogatog kraljevstva, koji će je držati u svili kadifi i koji će je kititi suhim zlatom, teškim srebrom i blještavim dijamantima, rubinima i safirima. Ali, ne lezi vraže...

E upravo je jedna takva potraga i subjekt i objekt, a bogme i predmet ove priče!

Tako jednom Dunav otpravi Istru da traži muža u nekom kraljevstvu Iza Sedam Mora i Iza Sedam Gora! Od mnogih svojih vrludavih pritoka koje su tko zna otkud u njega utjecale, saznao je Dunav da je to izuzetno moćno i bogato carstvo u kome žive sve samo divna i divovska stvorenja.

Jedni vele kako je to carstvo bilo tako daleko da je bilo puno dalje i od Šrekovog Tamo Tamo Daleko, i od prstenovog Međuzemlja i od Potterovog perona 9 i 3/4, a bogme i toliko daleko da nije bilo ni blizu u ormaru skrivenoj Narniji.

Drugi pak govore, a i sam sam skloniji vjerovati njima, da je kraljevstvo Iza Sedam Mora i Iza Sedam Gora puuuuno, puuuuno bliže i da se nalazi tu, odmah ispod jutrom razbarušenog, mekog i toplog dječjeg jastučića.

Elem, kad je Istra stigla u narečeno carstvo imala je zaista što i vidjeti: bilo je to nešto najdivnije, najmoćnije, najveće i najsjajnije do sada ugledano očima ove naše skromne i nesputane vile!

U velikim ostakljenim svjetlucavim dvorcima živjeli su sve redom veliki nakinđureni i caklutavi divovi! Do pod nebo im sezale napirlitane glave i pomalo su oholo gledali na pridošlicu Istru koja uporno i hrabro lamatala svojim tanušnim prozirnim vilinskim krilima ne bi li se odražala na njihovim visinama.

Lijepo im se Istra predstavila i rekla im po kom je poslu došla u njihovo carstvo Iza Sedam Mora i Iza Sedam Gora! Naravno svima je valjda, pa i vama već jasno da tu sreće Istri nije bilo: kakav bi joj bio život s takvom nekom oholom divusinom koji povazadan tek gleda da mu se ne pokvari lakirana frizura, nabor na halji ili, ne daj bože, da mu se negdje na njenom kršu i lomu slomi koji nokat! A njihove su kose bile ogromne poput naših planina, halje poput snježnih oluja, a nokti su im bili dugački, pločasti, blistavi i veliki baš poput kitovih usi!

Stoga je jedan od tih divova koji joj je po napirlitanosti i šljaštivosti izgledao baš kao da im je vođa, uputio Istru u najudaljeniji dio njihova carstva u kome su živjeli njihovi divuljci.

Sjećate se definicije divuljaka s početka priče? Naravno da se sjećate, to je tek koji redak iznad!

Kad je Istra dojezdila do tih divuljaka, oni joj se odmah svidješe. Bili su po rastu baš kao i ona, nije više morala naporno zujati krilima uokolo pa je svoja nježna vilinska krilca skinula, preklopila nekoliko puta i spremila ih u džep.

Ti su divuljci, otkrila je Istra ubrzo, bili vrijedno i uporno pleme podvrste divova koje je svu svoju snagu i znanje koristilo za obradu i gajenje polja, livada, stoke, rijeka i mora, šume i divljači, a sve to ne bi li nahranili svoje gospodare napirlitane i radu nenavikle i neuke isprazne divusine.

Upoznala je tamo Istra cijelo njihovo pleme, a bilo ih je sveukupno sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam i nisu među sobom imali ni cara ni kralja već su se o svemu dogovarali kad su se s kim imali i trebali o čemu dogovarati – tako nisu gubili vrijeme na jalove razgovore i priče (a od njih učeći i ja bih trebao izgleda manje pričajući krenuti s vjetrovitog vrha prema mirnoj dolini u zavjetrini tajni u kojoj se sve na kraju saznaje)

Od svih njih divuljaka koje je Istra tamo upoznala, sedmoro od njih joj se naročito omililo i s njima se naročito sprijateljila i vezala. Znala je ona da od udaje (opet) neće biti ništa, znala je da će se otac opet ljutiti i u svojoj kratkoj ljutnji žestoko ali uludo bješnjeti po svojim obalama, ali je znala da će ga to brzo i proći i da će se kad vidi da je bio koristan i plemenit njen naum, ubrzo i moćni Dunav vratiti u svoje korito i mirno svu svoju vodu voditi ušću.

Nitko ne zna zašto je Istra izabrala baš tih osobitih sedam divuljaka i zašto ih je i kako ih je nagovorila da se s njom vrate u kraljevstvo njenog moćnog oca! Kad je ta čudna družina od sedam divuljaka s Istrom stigla pod noge vladaru ocu – odmah se vidjelo kako su poznate družine, od one prstenove pa sve do one Kvržičine, tek male bebe spram ove. Kad ih je Dunav ugledao... ajajaj: gdje je dični mladoženja, hrabri junak na plamenom atu, gdje je blago, srebro, zlato i sjajni dragulji? Mogao je ili gorko zaplakati ili se smijati svom stalnom usudu! Od muke se tolikim grohotom smijao da su mu se moćni valovi prelijevali preko Učke! Sad baš... ma i nije to bilo baš lijepo očevo ponašanje, ter kad je kroz suze od smijeha vidio namrgođeno i uvrijeđeno Istrino lice, malo se kao uozbiljio, nakašljao i uljudno počekao da mu Istra predstavi svoju družbu!

Ne želeći uvrijediti vašu maštu, ni sam vam ne mogu podrobno opisati kako su ti divuljci izgledali, a još je i svaki od njih sa sobom ponio ono po čemu je bio poznat u svom svijetu i što mu je odonuda bilo najteže zaboraviti i ostaviti, a što je, s druge strane čini mi se i Istri bilo posebno omiljelo!

Tako je jedan od divuljaka, onaj najveseliji i najživopisniji, sa sobom ponio tajanstvene loze i lozice na kojima su visjeli crni, bijeli, crveni, zeleni i žuti mirisni grozdovi; drugi je odmah do njega sa sobom ponio neku čudnu, grubu, neuglednu i kvrgavu voćkicu sa koje su padali teški, glatki, sjajnouljasti plodovi. Treći je pak bio smjerni ribar s ogrlicom od svjetlucavih školjki, svud je po sebi imao povješane osti, udice, mreže i vrše, a krljušti prije uhvaćenih riba sjajuckale su se posvuda po njemu; uz njega je hodio neki suncem opaljeni a ipak sav bijeli prijan kome se iz svih džepova, nogavica, rukava i s oboda pletenog šešira prosipala zrnca soli i prozračni prah brašna, tako je zamamno mirisao na cvijet soli i na svježe pečeni kruh da bi ga svatko mogao pojesti od tople miline – to je bio četvrti divuljak iz družine! Za njima je kao peti i potpuno im suprotan, noseći svoju tešku košaru na plećima, skoro sagnut hodao crni tmurni divuljak, kamenoklesar, majstor kamenorezac i rudar koji je znao priskrbiti svakakav ogrijev i koji je beskrajno dugo čak i u kamenu mogao čuvati iskru davne prve upaljene vatre!

Malo iza lako ste mogli vidjeti i divuljka koji je sav bio obrastao lišćem, gorkim i mirisnim biljem, za uškama je imao obješene naušnice od višanja i trešanja, a u džepovima su mu šuškali orehi, lišnjak i mendule, a iz cipela su mu klijali pomidori, krumpiri i kukuruz... a odnekud se okolo njega širio i tajanstveni vonj nečega što su vješti tragači tek stoljećima poslije uspjeli naći pod zemljom i što su nazvali tartufima. I konačno sedmi po redu dolazio je i punašni, čili divuljak koji je pred sobom gonio svakakvog pernatog, dlakavog i čekinjavog živog, divljeg i pitomog blaga; pod rukom je nosio dobarno oglabanu kost pršuta i veliki već načeti kotur sira od koga je svako malo trgao oveće komade i trpao ih u vajk gladna usta.

I sad – kad zamislite tu sliku ne biste li se i sami zagrohotali kao Dunav? A i on – dobro narušenog vodostaja zbog tih novih Istrinih prijatelja, otekao je i pustio ih je sve da s mirom nastave živjeti i pomagati se u ovom za njih potpuno novom kraju!

Sjećate se početka priče: divuljci su bili patuljasti divovi, a ipak visinom su bili velički baš kao i ljudi, a kako su vremenom ljudi počeli sve više pohoditi ove istarske krajeve koje su svojim radom, trudom i znanjem oplemenili naši divuljci – izmiješahu se oni tako među sobom da skoro više nisi ni poznao tko je divuljak, a tko čovjek!

Doduše možeš ih lako i danas poznati: kad vidiš da netko svoj posao obavlja snažno s voljom i ljubavlju, kad ga začinjava snovima i nadama – onda ti je valjda jasno da taj svat svoje korijene vuče od Istrinih plemenitih divuljaka!

Jer što su ljudi? Što su divovi?... Svaki ma i najmanji divuljak ili patuljak – div je već i ako svoj trud i znanje koristi da bi s večeri miran i umoran zaspao i usnio u svojoj postelji! A svaki div postaje tek tupa tupava i neoštra divusina ako svoju ogromnu snagu i moć koristi tek da bi se poput pauna kreštav i napirlitan sam među oblacima u visinama divio jeci svog glasa.