Sad već svaki klatimudan kuži što znači opetovana izjava kako su hrana i voda, a ne energenti, istinski razlozi za ratove i istinski razlozi propasti ili spasa ludske vrste!
Suvremeni čovjek svjesno i namjerno zanemaruje i okreće glavu od činjenice da jede otrovanu hranu jer na drugoj strani zna da hranu više ne umije sam proizvesti. Ni za svoje potrebe, a bogme ni šire. Od dva zla bira veće!
Za nešto što je nekad znala i zadnja baba u mojoj ulici (bez uvrede – ovo mi služi samo kao locus minoris) danas trebate hrpu (šta hrpu – hrpetinu) novih vračeva i „stručnjaka“ – od nutricionista, internista, dijabetologa, dijeteta, proktologa, dekoratera, fizijatara i fizioterapeuta, trenera, masera, žonglera i još ponekih...
„Pravilna prehrana“ bila je prvenstveno uvjetovana izborom onoga što si mogao proizvesti za sebe i svoju porodicu u datom vremenu – a toga nije bilo mnogo! Niti je bilo mogućnosti, sredstava i vremena da se proizvode viškovi za prežderavanja!
Dakle – male količine mesa u prehrani, prešutni post, sezonska hrana iz okruženja, zimnice i čuvanje (a ne bacanje) hrane izvan njene sezone – omogućavale su porodicama samoodrživost. Svako je domaćinstvo imalo komad zemlje (vrt, bašču), hranilo bi kokoši, guske, patke, kuniće i obavezno najmanje dvije svinje za „zimu“! U ulici je bilo više obitelji koje su držale i krave i koje su jeftino prodavale sir i mlijeko. Naš ulični, kvartovski, gradski čoban, legendarni Tade, Tadeuš bio je svojevrsni zaštitni znak naše ulice i svako je jutro zorom kroz ulicu skupljao stao da bi ga predveče vraćao s paše. Kad bi Tade prošao s kravama u povratku s paše, mi klinci smo prekidali svoje igre, odlazili kući po mljekarske kantice i hitali svako do svog dobavljača po svježe pomuženo mlijeko. Otada smo „fala bogu“ puno „napredovali“ – pa toga više ničeg nema! Nostalgija? Ili?
Dakle svaka je obitelj znala kako proizvesti hranu, kako je preraditi i sačuvati bez dubokog zamrzavanja i naravno - kako odabrati i sačuvati sjeme za iduću godinu!
Dakle svaka je obitelj znala kako proizvesti hranu, kako je preraditi i sačuvati bez dubokog zamrzavanja i naravno - kako odabrati i sačuvati sjeme za iduću godinu!
U ulici (kvartu, dijelu grada) u kojem sam odrastao, uz vlastite bunare imali smo iza Velike Majde (kraj ulice koji je završavao u šumi) izvor pitke vode Bunarić i negdje posred ulice i česmu koja neprestano tekla i na kojoj si mogao u bilo koje doba dana i godine otići po svježu izvorsku vodu. Naravno o tome nešto više znaju ljudi koji su živjeli u legendarnoj ulici Lipa u Slatini.
Imali smo i potok koji je tekao kroz ulicu i na kome smo se kao klinci koji su dokazivali svoju hrabrost (i ludost) okušavali tako da smo morali piti vodu iz njega. Iako mi je to bilo već onako malo bljakasto, ipak sam položio sve ispite preživljavanja.
Dakle da sada netko ima takav izvor nadohvat ruke prvo bi ga vjerojatno ogradio (da ne daj bože kakav terorist ne ubaci nešto u izvor), a onda vjeojatno i nadogradio s punionicom ili tako nečim sličnim i korisnim za širu zajednicu nego li je jedna obična ulica! (Koliko znam ti izvori postoje i danas, mada ne znam je li voda iz njih još uvijek pitka?)
Bočni okrajci (sokaci) naše ulice završavali su u vinogradima i vrtovima (baščama) – te smo se tuda i mi klinci podijeljeni u nekoliko glavnih uličnih „bandi“ uglavnom hranili (i dohranjivali) kroz cijelu sezonu dozrijevanja plodova voća i povrća od prvih trešanja, višanja, jagoda, ribizla do zadnjih jabuka, krušaka i grožđa, pa do paradajza, paprika, krastavaca i kukuruza pečenjaka s kojima je nekako završavala sezona samostalne prehrane!
Kući bismo otišli po poneku šnjitu kruha s mašću (margarina, sirnih namaza, pašteta, salama i sličnih „delicija“ tada još nije bilo u širokoj, ako li i u ikakvoj upotrebi), koja se posipavala solju i tucanom paprikom i izvrsno je pasala u paradajz iz bašče (bez pranja,ajme majko mila!), a ako si tu šnjitu kruhamasti htio pojesti kao desert, e onda bi je posipao sa šećerom. I još onako btw: ne sjećam se, a imam dobro pamćenje, da je među nama bilo pretile djece, više smo svi bili onako tipovi bijafranskog profila, i ne sjećam se da je itko ikada od nas završio u bolnici zbog trovanja, alergija ili sličnih boleština...
Eto... nisam mogao odoljeti, pa sve prethodno smatrajte tek kao uvodnu nostalgičnu opasku!
Dakle, gdje smo ono stali?
Da, hranu dakle prešutno i s velikim guštom konzumiramo znajući da je otrovna, jer da nije ne bi se mogla ni proizvesti u toj količini i po toj cijeni – a sve stoga da ne bismo sami morali učiti kako proizvesti hranu. Naravno za urbani način življenja to postaje i potpuno nemoguće i neizvedivo, ali to postaje neizvedivo i nemoguće čak i za ljude koji žive „na selu“ i koji imaju materijalne predispozicije da hranu proizvedu i u količini većoj od (opet) nostalgičnog balkonskog, začinskog eksperimenta!
Uz sve to, valjda vam je jasno (a da ne moram opet spominjati one moje zadnje babe iz ulice) da ljudi koji proizvode svoju hranu – rade, kreću se, ne sjede pored ili uz ekrane, ne filuju se beskorisnim i tendencioznim armagedonskim informacijama i slabo podliježu gurmanskim marketinškim nagovorima... – pa kao takvi nisu baš interesantni kupci... te ih se onako lagano poskrivećki a sve više i javno ismijava, drži nekakvim kvazinostalgičarima i donkihotovskim reliktima promašenih svjetonazora! (A što vjetrenjače još kome znače?)
Ljudi se fahidiotiziraju, pa se čak i seljaci, poljodjelci, uče da će moći uspjeti i moći „zaraditi“ samo ako se odluče specijalizirati na monokulturi – tako da imamo poljoprivrednu tvornicu žitarica, mesa ili mlijeka - umjesto (malog ili ovećeg) poljoprivrednog gospodarstva koje se trudi postati samodostatno u zaokruženoj proizvodnji i potrošnji i biljaka i životinja.
Suvremenom je čovjeku jasno da ono što danas jede, više nije hrana, već neki (GMO) uzgojeni, pripravak, jestvina koja omogućava da ne umrete od gladi, ali vam pomaže da (čim prije) sladostrasno obolite i umrete od stotina i stotina drugih razloga!
Naravno u sve to su se sad upleli i farmaceuti koji se trude da kad ste već oboljeli što duže bolesni i ostanete, jer ste takvi bolesni i njima tržišno postali zanimljivi! (ali to je neka druga priča!)
Istinsku hranu (i piće) dakle će imati tek bogatuni (oni koji je mogu platiti) i blesavi, gore spomenuti donkihotovski retromanijaci, relikti s pamćenjem – koji je ne žele prodati!

Evo divne stvari koju je dr. Reethesh učinio za mene i spasio mi dom. Imao sam ozbiljnih problema u braku. Stvari između mene i moje supruge nisu išle dobro, stalno smo se svađali bez ikakvog dobrog razloga i taj problem nas je gotovo ubio tijekom svake svađe. Ali hvala dr. Reetheshu što nam je priskočio u pomoć. Tog dana, nakon što smo se ja i moja supruga posvađali, ona je napustila kuću. Nakon što je otišla, vratio sam se sebi. Kao da je nešto loše napustilo moje tijelo. Rekao sam si da moram potražiti rješenje. Tako sam otišao na internet i malo istražio pa sam naišao na dobre recenzije o dr. Reetheshu i kako je pomogao mnogim ljudima u obnovi njihovog uništenog doma. Stoga sam se obratio dr. Reetheshu i objasnio mu što je učinio, nakon što je učinio sve što je trebao. Objasnio mi je da je osoba koja stoji iza mojih i ženinih problema moja bivša djevojka. Želi da me moja supruga ostavi na miru kako bi mogla zauzeti mjesto moje supruge. Pitao sam dr. Reethesha koje je rješenje i on mi je rekao što treba učiniti. Platio sam sve potrebne stvari. Kad je dr. Reethesh obavio svoj posao, ostalo je bila povijest. Dr. Reethesh je uspio uništiti zlu čaroliju koju je moja bivša djevojka bacila da uništi moj dom i pomogao mi je da sve vratim u normalu između mene i moje supruge. Moja supruga i ja smo se ispričali sami sebi i pomirili se. Danas moja draga supruga i ja živimo sretno zajedno bez ikakvih problema. Ako vam je potrebna pomoć dr. Reethesha, možete ga kontaktirati putem WhatsAppa: +2349012999010 ili e-pošte: reethesh60@gmail.com
OdgovoriIzbriši